U internoj komunikaciji, jedan je cijenjeni, višestruko nagrađivani hrvatski glazbenik nedavno postavio pitanje: zašto konobari koji serviraju često lošu i generičku kavu dobiju napojnicu, a muzičari za svoju svirku često dobiju kikiriki, i osim toga, njihova autorska muzika se ne skida legalno, često se ilegalno skida, s 0% koristi za muzičara autora. Logika štima, rad muzičara se često banalizira, i postavlja se pitanje tko je kriv za to.

Odgovor je stigao vrlo brzo, dao mu ga je Jerko Marić, gitarist grupe Adastra, i to na zagrebačkom festivalu. Marić je nastup svoje grupe začinio razbijanjem gitare opisujući to kao “akt konceptualne umjetnosti”. Marić nije napravio ništa revolucionarno, Pete Townshend i Jimi Hendrix su, između ostalih također razbijali gitare. Danas među muzičarima, međutim, prevladava mišljenje “previše volim svoje gitare da bih ih razbijao/la”.

Muziku podržava

S druge strane, kako bi izgledalo da smo u kafiću i da neki vrhunski i popularni konobar revolucionarno skine svoju kecelju i ritualno je spali na šanku ili, recimo Čedo Prodanović kao vrhunski i popularni odvjetnik, nakon uspješno dobivenog slučaja, pred zgradom sudnice i zabezeknutim klijentom podere Zakon o krivičnom postupku, i u izjavi za medije kaže da je to “akt konceptualne umjetnosti u čast svim advokatima koji su vadili ubojice i lopove iz zatvora, jer svaki čovjek zaslužuje proceduralnu pogrešku i drugu priliku”? Bez obzira na njegovo znanje, Prodanovićev imidž u javnosti više ne bi odavao tako ozbiljan dojam, a možda bi i potražnja za njim opala.

S muzičarima je, pogađate, situacija malo drugačija. Dugo vremena su razni marifetluci na tragu gore opisanih služili za bildanje imidža u javnosti jer bi to bio manifest odanosti svojoj umjetnosti, nepristajanje na kompromise i nepovijanje kulturnim obrascima uštogljenih moralnih paničara. Danas muzičar koji razbija instrument na sceni šalje poruku da je superbogat i supermoćan. Mala fusnostica: 1967. grupa The Who bila je na američkoj turneji, no kako su gitarist Pete Townshend i bubnjar grupe Keith Moon stalno razbijali svoje instrumente, unatoč više nego dobroj popularnosti, konačan saldo turneje je bio – minus. Svoj veliki hit, rock operu “Tommy”, Whoovci su snimali tako što su preko tjedna nastupali i na taj način “punili proračun”, a preko vikenda su bili su studiju i uobličavali ideje.

Bio si na televiziji = imaš novaca

Danas je česta pojava da muzičari završe na žutim stranicama zbog koječega. Imali smo prilike “sve” pročitati o psihičkom posrnuću Britney Spears, o tužnom propadanju Amy Winehouse, o narko-nestašlucima Liama Gallaghera ili Petea Dohertyja, o blesavim ispadima Robbieja Williamsa… njihov osobni “rejting” kod publike je možda i rastao, ali pitanje je koliko je sve to utjecalo na muzičare kao profesiju. Nije potrebno puno da se razvije stereotip da su pjevači svi isti, kako su probisvijeti, narkomani, raspikuće i cugeri, kako ih pare ne zanimaju, kako se bude ušlagirani i i idu spavati pijani, što dovodi do pitanja: “zašto bih ja davao pare nekom koga očito nije briga ni o čemu?”, što je vrlo nepravedno prema onoj većini muzičara koja živi podjednako zdravo kao i “sav normalan svijet”. S druge strane, ne vidimo da konobari okupiraju “žute”stranice, ne rade show, ne razbijaju se sa skupim autima i o tome uglavnom novine ne pišu.

A možda kod glazbene publike još uvijek (malo) vrijedi jednadžba: “Bio/bila je na televiziji, mora da je jako popularan/na i da ima puno novaca”.

Kako god da bilo, aktualni zeitgeist sugerira da se razbijanjem instrumenata na sceni pokazuje bahatost i nepristojnost, više nego što se dokazuje vlastita moć.

0 Shares
Muziku podržava