Zagrebački gitarist i skladatelj koji godinama živi i djeluje u Nizozemskoj, Ratko Zjača, će sa ZZ Quartetom, što ga vodi s talijanskim harmonikašem Simoneom Zanchinijem, 15. ožujka nastupiti u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog na četvrtom koncertu ciklusa Jazz.hr 2011/2012.
Na programu će biti Zanchinijeve i Zjačine skladbe, a uz njih će
svirati kontrabasist Martin Gjakonovski i bubnjar Adam Nussbaum.
Zjača je 1. kolovoza prošle godine sa ZZ Quartetom nastupio na Last Minute Open Jazz Festivalu u Balama, za koji radi i kao umjetnički ravnatelj. U razgovoru što smo ga tom prigodom vodili za dokumentarni film pod radnim nazivom “Jazz kao način življenja” govorio je o stvaralaštvu tog sastava, ali i o svojoj glazbenoj filozofiji, nadahnuću i ciljevima.
“Volim kad grupa radi obrate, kad stvara nepredvidive situacije. To je jedan od osnovnih motiva ZZ Quarteta. Izvor motivacije, odnosno izvor nadahnuća ne tražimo u solima koja je netko svirao nego u filmovima, u slikarstvu, u životu, primjerice kako je Fellini radio scene, kako je Kandinski slikao, u tome kakva je danas bila situacija na cesti… Razgovaramo o takvim stvarima i to pokušavamo preslikati u našu glazbu.”
Ovdje u Jazz konobi u Balama također dolazi do prožimanja raznih vidova umjetnosti, nastaje jazz glazba u trenutku, nadahnuta slikama na zidovima i arhitekturom, dolazi do prožimanja raznih vidova umjetnosti. Kako vas nadahnjuje takav ambijent?
U Bale dolazim već šest godina, otkako postoji ovaj festival. Duboko proživljavam svaki posjet tom čarobnom mjestu. Uvijek se iznova divim tom ambijentu, počevši od zidina preko Jazz konobe do ljudi koji tu dolaze. Tu se stvorila nevjerojatna, kreativna, iznimno zanimljiva scena zasnovana na miješanju raznih kultura, raznih umjetnosti. U Bale dolaze kipari, slikari, glazbenici, kritičari, novinari, inženjeri, brodari, kuhari. Nevjerojatno puno interesantnih stvari dogodilo se tijekom svih tih godina.
Od samog početka na Last Minute Open Jazz Festivalu omogućavali smo nastupe sastavima koji otvaraju nove forme u glazbi, ali smo davali iste mogućnosti i tradicionalistima, jer je dobro da se njeguju oba pristupa. Zalažem se za balans i kontrast. (I ove godine na Festivalu, koji će se održati od 1. do 5. kolovoza, nastupit će stilski različiti glazbenici, među ostalima Etienne Mbappe, Adam Nussbaum, Carol Cass i Denise Jannah, op.a.).
Ne razlikuje li se upravo po tome pristup europskih od američkih glazbenika?
U Americi se događa jako malo kreativne glazbe upravo zbog njihovog načina života. Naravno da je Amerika kolijevka jazza, ima Keitha Jarretta, imala je Milesa Davisa i Johna Coltranea, to je baza, to je the best, ali zadnjih deset godina najkreativnija glazba dolazi iz Europe. Vidi se to bacimo li pogled na skandinavsku, talijansku, nizozemsku, belgijsku, austrijsku scenu. To se dogodilo jer su novi europski glazbenici puno otvoreniji od američkih, jer ih puno više zanimaju sve forme umjetnosti koje pretaču u svoju glazbu.
Na koji način duhovnost utječe na vašu glazbu?
Za mene je glazba čisti spiritualni pristup. Smatram da ako odsviraš jedan ton i stojiš iza toga, to je već duhovno iskustvo. Nevjerojatan je osjećaj svako jutro kad se probudim sa spoznajom da imam priliku sjesti i svirati. Duhovnost je biti otvoren, biti povezan s antenom koja postoji negdje iznad nas – samo se trebamo prikopčati na nju.
Jazz je ipak drukčiji od svih drugih vidova glazbe i mnogih drugih umjetničkih formi. Što ga čini posebnim?
Trenutak, zato jer moraš živjeti u trenutku. Koliko god se pripremao, kad si na pozornici ne možeš predvidjeti sve što će se dogoditi. Upravo to uzbuđenje jazz čini posebnim. Moraš reagirati u trenutku. Nastojim svirati onako kako živim, i obrnuto. Ne držim se rutine. Nemam određeni put kojim ću ići u dućan. Jednom odem jednim putem, drugi put drugim, po intuiciji, a znam da ću doći do tog mjesta. Isto tako je i sa sviranjem. Mogu se usredotočiti na jednu notu do koje želim doći, ali ne znam put kojim ću doći do nje.
Kad pišem skladbe imam više vremena, mogu se posvetiti strukturama, načinu putovanja od jednog fragmenta ili od motiva do drugog, ali kad sviram na pozornici nemam vremena za razmišljanje, odluku moram donijeti u djeliću sekunde. Tako se nikad ne ponavljam. Svaku večer sviram drukčiji solo, druga je publika, drukčije se osjećam. To najviše fascinira jazz glazbenike, a publika zna da će doživjeti isto.
Što komunikacija znači za esenciju jazz glazbe?
To je najviša razina improvizacije – ne svirati G-dur, pa otići u E7, nego, jednostavno, netko od glazbenika počne, drugi ga hvata – potpuna improvizacija. Naravno, da bi se to dogodilo glazbenici moraju imati veliku muzikalnost. Klasični skladatelji već godinama govore o tome, ali u jazzu se većinom još uvijek cijeni samo dobar swing, dobar walking bass i dobar solo preko toga. To je sjajno, ali je već odsvirano. Sad je 2011. S druge strane mislim da su važni balans i kontrasti. Volim glazbu koja ima puno kontrasta, koja može biti romantična i melankolična, ali i apstraktna ili minimalistička.
Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 4. ožujka 2012.)
