Kultni američki trubač Randy Brecker nastupit će 18. veljače u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog uz HGM jazz orkestar Zagreb i Zagrebačku filharmoniju, pod ravnanjem Sigija Feigla.
Koncert će se održati u sjećanje na prerano preminulog Boška Petrovića.
Dobitnik nagrade Grammy, Brecker je nastupao sa slavnim glazbenicima raznih stilova, od jazza preko R&B-a do rocka i popa: Steviem Wonderom, Paulom Simonom, Jamesom Brownom, Paulom McCartneyem, Janis Joplin, Ericom Claptonom, Dianom Ross, Frankom Sinatrom, Charlesom Mingusom, Frankom Zappom, Artom Blakeyem, Jacom Pastoriusom, Carlom Bley, Horaceom Silverom…
Jeste li, svirajući u skupini Blood, Sweat & Tears kanili kreirati glazbu koja će, kao i tadašnja glazba Milesa Davisa, privući mladu publiku jazzu?
To se dogodilo prirodno. Nismo razmišljali o utjecajima, nego o glazbi. Blood Sweat & Tears mladoj je publici približio glazbala koja ona do tada nije slušala. Aranžmani su bili inventivni, a u sastavu su svirali odlični glazbenici. Želio sam kreirati drukčiju glazbu koja će biti odraz moga kulturnog naslijeđa.
Glazbeno sam se razvijao 1960-ih. kada je objavljeno mnogo odličnih ploča, posebice za Blue Note za koji su snimali Herbie Hancock, Wayne Shorter, Art Blakey. Ludovao sam za tim pločama, ali sam slušao i The Beatlese i pop glazbu. Bio sam dijelom te kulture. Bilo je posve prirodno da pokušavam spajati ta dva pristupa, što sam ostvarivao i s tim sastavom.
Blood, Sweat & Tears donio je nov pristup puhačkoj sekciji u pop i rock glazbi. Do tada mladi u Americi nisu razlikovali trubu, trombon ili saksofon jer to nisu bila glazbala zastupljena u rock’n’rollu. Premda to nije bio jazz sastav, u njemu su svirali izvrsni jazzisti. Nudeći joj spoznaje o jazzu, sastav je pomogao u približavanju mlade publike toj glazbi.
Kako ste utemeljili skupinu Brecker Brothers?
Dok sam s bratom Michaelom svirao u sastavu Billya Cobhama, planirao sam snimiti vlastitu ploču, ali producent Steve Backer je rekao da odlično zvučimo zajedno i da će, predstavimo li svoju glazbu kao Brecker Brothers, s nama potpisati ugovor za Aristu. Nisam želio propustiti odličnu priliku i odlučio sam zaboraviti ploču pod svojim imenom. Nazvali smo se Brecker Brothers. Za mene je bilo najvažnije što sam se kroz tu skupinu uspio izraziti kao skladatelj. Do tada je i Mike razvio svoju skladateljsku vještinu tako da smo podijelili uloge autora.
Zajedno ste svirali s Frankom Zappom. Što je za vašu karijeru značila ta suradnja?
Ljubitelj sam Zappine glazbe još od njegova prvog albuma. Odmah sam osjetio njegovu kreativnost. Njegov je pristup bio snažno nadahnut suvremenom ozbiljnom glazbom. Svaka je njegova nova ploča bila složenija od prethodne. S njim sam svirao u newyorškom kazalištu Palladium. Tijekom nekoliko dana proba po cijele smo dane uvježbavali doista složenu glazbu. Bio je glazbenik iznimne kvalitete, odličan dirigent.
Zaprepastio me partiturama koje su bile pisane njegovom rukom. Tu nije bilo greške. Bio je poput klasičara, ali ne u tradicionalnom smislu. Također je imao razvijen smisao za kazalište i znao je kako ozbiljnu glazbu predstaviti kroz duhovite situacije. Bio je to predivan, nevjerojatan show. Proširio je vidike rock’n’rolla. Predstavljao ga je kao kazališnu predstavu epskih razmjera.
U vašoj je karijeri snažno prisutna glazba Charlesa Mingusa s kojim ste i surađivali. Nije li on u jazzu nešto poput Zappe u rocku?
To je odlična analogija. Vrlo rano sam postao Mingusov fan. U prodavaonici ploča ugledao sam ploču “Blues & Roots”. Tada nisam znao za Mingusa, ali dopao mi se omot. Doimao se produhovljenim, funky. Do tada nisam čuo takvu glazbu. Poslije sam spoznao da je nadahnuće za tu glazbu crpio iz afroameričke crkvene tradicije. Jednostavno sam se zaljubio u tu glazbu, u način na koji su puhači kolektivno improvizirali, gotovo kao u dixielandu, a sve je bilo prožeto bluesom. Poslije toga sam kupio sve njegove ploče i dobro se upoznao s njegovim stvaralaštvom.
Bio je osoba promjenjive naravi. Ponekad je bio bijesan, ali u osnovi je bio divna osoba. U New Yorku se uvijek snažno osjećala njegova nazočnost. Jedne sam večeri stajao za šankom kluba u koji su dolazili uglavnom rock’n’roll glazbenici. Odjednom je došlo do komešanja. Okrenuo sam se i vidio Mingusa kako ulazi u klub. Bio je korpulentna osoba. Prisutni nisu znali za nj, ali njegova se prisutnost tako snažno osjećala da su mu se svi micali s puta. Šapatom su, sa strahopoštovanjem pitali tko je to.
Ponosan sam što sam sudjelovao na snimanju njegova albuma “Me Myself and Eye”. Od snimanja tog albuma neprestano sviram njegovu glazbu. Trideset godina poslije sviram njegovu glazbu s Mingus Big Bandom.
Kako Mingus Big Band i u današnje doba, kad je to rijetkost, djeluje na načelu spontanosti i ne održava probe?
To je fascinantno u Mingusovoj glazbi. Neka od njegovih djela tako su teška da su gotovo neizvediva. Napisana su na najteži mogući način, što je za većinu glazbenika zastrašujuće. Ali, u tim je ostvarenjima i mnogo otvorenih dijelova koji se izmjenjuju od nastupa do nastupa.
Mingus je imao rijetku sposobnost poticati svakog glazbenika da izrazi svoju osobnost. Njegova je glazba potpuno drukčija, u njoj je mnogo više spontanosti i slobode za sekcije, što joj donosi životnost. Prožeta je svim stilovima, od najavangardnije do najsloženije klasikom nadahnute glazbe, ali i svega što je između. Bio je glazbenik otvorena duha. Svoja je ostvarenja obogaćivao nasljeđem iz drugih zemalja: karipskom, europskom klasičnom glazbom, bebopom, freeom… Nedostaje njegova nazočnost kao vođe sastava, ali Mingusov duh je uvijek prisutan.
Kako ste pripremali izvedbu njegova djela “Epitaph” kojom je ravnao Gunther Schuller?
To je strahovito teška glazba. Trebali su nam dani i dani da uvježbamo tih pet stotina stranica partitura. Računalo je izbacivalo glazbu, a mi smo je pokušavali naučiti što smo brže mogli. Kad je došlo vrijeme koncerta, još uvijek nismo uspjeli odsvirati sve dijelove. Dio glazbe na tom smo koncertu doslovce prvi put izveli. Dok su se dizale zavjese, pisač je još uvijek u garderobi isprintavao glazbu.
Kako ste doživjeli suradnju sa Steviem Wonderom?
S njim sam godinu dana bio na turnejama. U to smo doba bili vrlo bliski. Snažno je utjecao na mene. Bilo je predivno samo ga gledati kako svakoga dana radi. Sa slušalicama na ušima radio je dvadeset i četiri sata dnevno. Očito je genijalac, ali genij koji naporno radi. Svaki trenutak kad ne spava provodi u radu. Iskazujem mu duboko poštovanje. I nekome tko je tako nadaren potrebno je mnogo vremena da ostvari odlične rezultate.
Kako je bilo snimati s Frankom Sinatrom?
Bilo je sjajno. Quincy Jones je dirigirao. Sinatra je sve odradio uživo, bez nasnimavanja. Doista je poznavao glazbu. Bio je pravi profesionalac, prirodno nadaren, imao je smisao za swing, fraziranje, uvjerljivo je interpretirao tekstove, a tek boja njegova glasa… Svi smo mi veliki Sinatrini fanovi.
Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 15. veljače 2011.)
