Rambo Amadeus: “Volio bih živjeti u budućnosti – gdje su ljudi nimalo majmuni, a potpuno ljudi”

Zagrebački klub Sax! ovoga će četvrtka, 15. svibnja, ugostiti Ramba Amadeusa, jednog od najinovativnijih glazbenika s ovih prostora.

Nakon što je održao dva rasprodana koncerta na istom mjestu prošle godine, kritičar turbo folka i nacionalizma te majstor satiričnih tekstova, Rambo se vraća u Sax! i obećava još jedno intergalaktičko gostovanje. I na ovom putovanju bogatim glazbenim repertoarom, Antonija Pušića prati dvojac Two Winnetous, a pridružit će im se i gost na sintisajzeru koji nastupa pod umjetničkim imenom Chinga Chgook.

Genijalni um Ramba Amadeusa ne miruje, te je u pripremi prvi interaktivni album na ovim prostorima “Polufabrikati” koji bi svjetlo dana trebao ugledati u listopadu ove godine. Prije toga Rambo će okupiti prvih pet albuma u izdanju “Six Pack”, a izdanje se očekuje do kraja mjeseca.Rambo Amadeus se na sceni pojavio, sada već davne 1988. godine, a u naslijeđe je već ostavio prepoznatljive skladbe poput “Urbano, samo urbano”, “Plastik fantastik”, “Otišo je svak ko valja”, “Turbofolk”, “Dik tu kava”, “Rano za početak, prekasno za kraj”. Uz te klasike, na zagrebačkom koncertu će izvesti i neke nove stvari. Među njima su i singlovi “E moj Rambo, ostara se”, “O”ruk, sad ga lomi”, “Privatizovat” i “Muzika”. Ti singlovi će se pak naći na sasvim novom albumu, koji ima radni naslov “Chinga Chgook, pretpretposlednji Mohikanac”.Antonije Pušić je čovjek digitalnog uma i srodne analogne duše, a sebe predstavlja kao glazbenika, pjesnika i medijskog manipulanta. Uvijek je na strani pravde i održivog razvoja, analitičan, precizan i dosljedan u svemu što radi, duhom se bori protiv zloduha, a najozbiljniji je kada pjeva kao da se šali. Tada postaje Rambo Amadeus, virtuozni gitarist u odličnom bendu i frontman vlastitih revolucionarnih ideja.Ponovo Zagreb, ponovo Sax!… Što publika može očekivati od koncerta u Zagrebu i kad ćemo vas moći vidjeti u nekom većem prostoru?
Pošto ja stalno radim i proizvodim nove pjesme, publika će moći čuti nekoliko novih komada. Ono što ne mogu očekivati je da se obučem kao žena i da pustim bradu jer do toga još nije došlo. Dolazim s dva Winnetoua, a ovaj put s nama u Zagrebu će biti i gost na sintisajzeru koji nastupa pod umjetničkim imenom Chinga Chgook. Dakle, ovaj put na bini nas je četvero.

Gledao sam Euroviziju – mi nismo pripremali nikakve konstrukcije, ringišpile ili neke druge budalaštine. Smatramo da je to štetno za glazbu. Ljudi koji nas vole oni će doći na koncert i to je to. Pred više ljudi uglavnom sviramo na festivalima. Evo sad smo bili gosti na koncertu povodom Dana pobjede nad fašizmom tj. na Danu Europe – ja sam mislio da je to isti dan, ali zapravo nije. Dan Europe, iako pada na 9. svibnja, slavi se povodom potpisivanja slobodne trgovine ugljenom i čelikom između Francuske i Engleske. Na trgu u Novom Sadu na proslavi tog dana bilo je jedno 20.000 ljudi. Tako da eto, događa se i to – ili sviramo pred 20.000 ljudi ili pred njih 300, ali se sve to na kraju svede na isto.

Što mislite o ovogodišnjoj Euroviziji, pobjedniku iste i kako općenito komentirate tu glazbenu paradu?
Stvar je ista kao i uvijek. Dominantan je kič, međutim sad on više nije dovoljan pa je potrebno biti i malo ekscentričan. Čitava stvar je i dalje dosadna u odnosu na to kakav je showbusiness bio za vrijeme Rimskog Carstva. Očekujem da se za nekoliko godina na Eurosongu pojavi neki porno gladijator koji sam sebe mlati buzdovanom i onanira na bini što u tom znanstvenom dijelu bića u meni izaziva radoznalost jer sam ja čovjek koji promatra društvene fenomene. Mi živimo u društvu spektakla i za očekivati je da stvari budu sve grotesknije.

Jeste li se ikada pomišljali baviti politikom?
Ne. Ne sviđa mi se to društvo.

Za svoje ste pjesme jednom rekli da svaka ima svoju mikro-dramaturgiju… Kako te dramaturgije nastaju? Jesu li promišljene ili su stvar trenutka? Što nastaje prvo – glazba ili tekst?
Prvo nastaje tekst. To jest prvo me danima proganja neka misao a onda iz toga nastane tekst. Naravno, glazba je tu na neki način primjenjena jer služi da se taj tekst dramatizira i da dobije zadovoljavajuću formu. Dakle, prvo ide tekst.

Prvo sjećanje na jazz – kada ste se i zašto u njega zaljubili?
Pa nisam se baš zaljubio samo sam ga počeo slušati i proučavati jer je njegovo bogatstvo glazbenog izričaja toliko da se mnogo njegovih segmenata može vješto upotrijebiti u glazbi koju ja radim. Jazzu je njegovo zlatno doba prošlo. Nakon Charliea Parkera i Wesa Montgomerya tu se više ništa ne može dodati ili reći. Kao što je Bach dao rezime jednoj epohi, Beethoven drugoj, a Igor Stravinski trećoj tako su i Charlie, Dizzy Gillespie, Wes i Miles Davis dali rezime toj epohi i sad bez obzira na sve dalje što se u jazzu radi i događa to se sve na neki način već čulo. Mislim da je proučavanje jazza prije svega stvar opće kulture – svaki glazbenik trebao bi obratiti pažnju na povijest jazza. Dakle ako ste glazbenik i ne poznajete ju to je otprilike kao da ste pjesnik a da niste naučili sva slova.

Što je prema vašem mišljenju najbolje, a što najgore što se dogodilo glazbi općenito? Jesu li ju opća dostupnost i tehnološki napredak ubili ili unaprijedili?
Grupa Buggles ima pjesmu koja se zove “Video Killed the Radio Star”. Dakle, pojavom televizora – kada se glazba počela gledati – pojavila se i pop glazba. Do tada su na radiju dominirali jazz, bel canto pjevanje, opereta i opera. Međutim kad se pojavila televizija onda je postalo jasno da su kriteriji drugačiji – postali su vizualni. Svaka tehnološka inovacija donosi svoje zvijezde. Važnost radija prvi je sagledao Goebbels pa je nakon toga Hitler osvojio Europu dominantno putem radio aparata, a kasnije i vojnom silom. Veliko platno iznjedrilo je Elvisa Presleya koji je jedini od pjevača u Americi shvatio da se treba pojavljivat na velikom platnu u filmovima te shodno tome postao kralj. Televizija je stvorila The Beatlese – vizualni medij tražio je zgodne i ljepuškaste momke. Tamnoputi, debelousni saksofonisti TV-u više nisu bili privlačni.

Sada je tu internet i interakcija i interaktivnost i vidimo da je najkvalitetniji showbusiness ustvari prešao u igrice. Najbolji kompozitori, najbolji programeri… svi oni glazbu rade za video igrice. Drugim riječima, sve što u velikom showbusinessu nije interaktivno je marginalizirano. Međutim mi koji se ne bavimo mainstreamom nego alternativom na te promjene smo otporni zato jer imamo svoj relativno mali krug ljudi koji nas sluša, voli i zna zašto to radimo i njima ne treba puno toga objašnjavati niti reklamirati. Oni naš rad jednostavno prate i to je to.

Godina je 1979. okuplja se bend Radioaktivni otpad. Kako je ta priča započela, a kako i zašto završila?
To je bend koji se oformio u gimnaziji. Mene su primili u bend koji se zvao The Blues Band i meni je to sve odmah bilo dosadno – promijenio sam repertoar i ime i sve što se promjenit moglo. Bend je trajao onoliko koliko i gimnazija. Svirali smo u Herceg Novom, jednom u Nikšiću i jednom u Igalu – to je 5 kilometara od Herceg Novog i to je bila ta karijera. Cure nisu vrištale jer je Herceg Novi patrijarhalna sredina i tamo vrištanje nije bilo dozvoljeno. Sad su pod stare dane počele vrištati. Ne znam što im je…

Prošli put ste dan nakon koncerta u Sax!-u održali predavanje u Društvu arhitekata Zagreba na temu “Od pećine do nebodera, pa opet do pećine”. Vidite li se u toj nekoj ex catedra ulozi i prenošenju znanja općenito? Jeste li ikada imali želju svoje mišljenje, osim glazbom na stageu, prenositi i na ovaj malo ‘formalniji’ način?
Trenutno honorarno radim kao gostujući profesor na “Novoj akademiji” u Beogradu. Predajem kreativni proces. Tu i tamo me zovu da držim predavanja na razne teme jer imam talent da znanje iz područja održivog razvoja prevedem na jezik koji je mladima simpatičan – ljudi najbolje neku stvar nauče i zapamte kad ih usput i nasmijete. A studenti… pa kako koji – ima onih koji su devijantni, onih koji su potpuno nezainteresirani, tupi i tu nema neke interakcije. Ipak, uvijek upozorim i publiku i auditorij da ja uvijek mogu biti dosadniji od njih – to mi nije nikakav problem.

Da možete živjeti u bilo kojem povijesnom razdoblju koje bi to bilo i zašto?
Pa od danas za jedno tisuću godina. Budućnost. Mi smo još na pola puta između majmuna i čovjeka i volio bih da sam se rodio u nekom vremenu u kojem smo nimalo majmuni, a potpuno ljudi.

Jeste li ikada pristali na neki kompromis kada je vaša glazba u pitanju? Gdje povlačite granicu kada je o kompromisima riječ – ima li uopće povratka nakon što prvi put pristaneš na neku njegovu vrstu?
Moja pojava na Euroviziji je bio kompromis. To je bila moja usluga ministarstvu turizma Crne Gore koje je prepoznalo da će pojava na Euroviziji biti korisna za turističku sezonu – u tom smislu je to bio moj kompromis. Ipak, podvukao sam crtu i rekao da nećemo raditi kompromise kada je u pitanju moja glazba. Pjesma “Euro Neuro” će se tek za pet godina tumačiti na pravi način jer je ta pjesma 20 godina ispred senzibiliteta Eurovizije.

Što bi si rekli da se sada upoznate kao 15-godišnjaka? Koji biste si savjet udijelili…?
Pa sigurno bi si rekao da ne ostavljam matematiku i znanost koje su mi išle dobro, nego bi nastavio tim putem i sad bi vjerojatno s nekom ekspedicijom ispitivao planetu Zemlju. Uglavnom savjetovao bih si da se ne ostavljam znanosti. To bi mi bilo puno radno vrijeme, a hobi bi mi bila glazba i jedrenje koje bih intenzivirao. Jedrenje je fantastično – svima kažem: tko nauči dobro jedriti njemu ne treba povoljan vjetar u životu jer kroz jedrenje nauči da se može jedriti i vjetru u nos ako ste vješti. U tom smislu je ta analogija izvanredna – da vi u životu u odnosu na nesretan splet okolnosti možete napredovati ako ste vješti. A svima ostalima bi poručio da se, osim klasičnim obrazovanjem, trebaju baviti i samoobrazovanjem – internet je tu kao neiscrpna Aleksandrijska biblioteka. Čovjek danas mora biti multidiciplinaran da bi mogao sagledati ono čime se bavi i što voli. Savjet je da prvo sagledaju sve i čitav život oko sebe i sve djelatnosti po malo da bi onda mogli znati što vam se od svega toga sviđa i što biste radili. Nemojte to odlučivat s 15., nego od 15. do 19. razmatrajte sve mogućnosti i odaberite ono što vam se dopadne.

A kad smo kod jedrenja… Jedrite li još uvijek?
Jedrim – oni koji prate znaju da sam prošle godine u Postiri pobjedio malu noćnu regatu. To je moj zadnji uspjeh. Ove godine idemo u Švicarsku – moj veliki prijatelj i jedan od najboljih skipera Jadrana, Igor Piacun i ja. Nas dvoje jedrili smo još kao djeca, a u zadnjih nekoliko godina opet smo se spojili i evo sad idem s njim na Ženevsko jezero – to je vrlo zanimljiva regata; ima 80 kilometara i jedri se duž čitavog jezera. Traje tri dana i u svakom slučaju mi treba jedan tako vješt skiper.

Kad će neka nova obrada nekog starog ili novog hita?
Dođite na koncert!

I za kraj, što od vas možemo očekivati u bližoj, a što u daljoj budućnosti?
Stalno se nešto novo petlja i radi… Sad je najzanimljivije to da spremam jedan vodvilj (op.a. uz farsu, grotesku i satiru, vrsta komedije i to laka, zabavna komedija koja je prošarana kupletima. Kupleti su šaljivi monolozi i prizori u kojima se izvode popularne melodije). Premijera bi u Ateljeu 212 trebala biti početkom lipnja. Ako to ispadne dobro onda ćemo možda čak i odlaziti na gostovanja. U nekoj najbližoj budućnosti kronološki izbacujemo moje albume od prvog do zadnjeg. Prvo izlazi prvih pet albuma u paketu koji se zove “Six Pack”, nakon toga izlazi album koji se zove “Polufabrikati Rambo na kilo” – to je interaktivni album koji je napravljen za kolege i DJ-eve jer na tom albumu su više manje samo matrice jer nismo željeli stvarati jezične barijere kako bi taj album promovirali i van granica ovih prostora. Naravno, u međuvremenu se nagomilalo novih pjesama dovoljno za album – sad je samo pitanje trenutka kad ću se natjerati da to spakiram i izbacimo.