‘Intelektualac – činjenica znalac’. Takav je Rambo. Naime, dogovor je bio da napravim intervju s njim u vrijeme tonske probe, pa sam ga uhvatio u žustrim pripremama za koncert koji se održavao tu večer u zagrebačkom Aquariusu. Na koncu je sve to ispalo vrlo zanimljivo: uskočio sam mu u pauzi za kavu, i tako, dok je on uštimavao gitaru, ispreskakao sam ga s nekoliko pitanja.
Jesi li ikad sanjao da ćeš se baviti muzikom?
Od malena sam sanjao, a od malena sam se i počeo baviti muzikom. Mama me je upisala na klavir. Nisam bio baš neki savjestan đak. Bile su mi dosadne te vježbe i etide, ali opet mislim da je to važno, tj. da svaki čovjek koji se želi baviti muzikom mora završiti tih prvih nekoliko razreda klavira, da mu se u glavi stvori ta rešetka solfeggia.
Navodno si prvo počeo svirati bas…
Ja nikada nisam svirao bas. Mislim ja sam posudio jedan kontrabas na reversu od filharmonije i imam ga sad u prostoriji, ali to mi ništa ne znači. To mi služi kad sam malo napet. Dok sviram, te bass frekvencije se rezoniraju i smiruju mi živce.
U tvom opusu dosta je primjetan utjecaj Buldožera. Koji je još bend utjecao na tebe?
Pa sve koje sam čuo, znači od Herbie Hancocka pa do Nervoznog poštara. Ne znam što je točno utjecalo na mene, a i preciznije će to reći netko drugi nego ja.
Tvoj zadnji album “Oprem dobro” je izazvao dosta dobre kritike. U njemu se spominje izraz turbofolk, što je ujedno i naslov jedne od pjesama. Što je zapravo za tebe turbofolk?
Turbofolk je tranzicijski fenomen nastao u socijalističkim zemljama koje su prešle na tržišni oblik privrede. Tu su mediji prepušteni tržištu, a gdje god su mediji prepušteni tržištu to je kolijevka turbofolka.
Što kažeš na ‘novokomponovanu scenu’ na Balkanu?
Pa rekao sam da je ona posljedica prelaska medija na tržišno privređivanje. Sada postoji toliko radijskih stanica i televizijskih kuća da gotovo i ne postoje nikakvi kriteriji. Tj. na njima je kriterij za pojavljivanje mnogo niži, i u tom smislu ti mediji vrše svojevrsno zagađivanje medijskog prostora. Ja ne vidim ni na HRT-u, ni na RTS-u, ni na FTV-u neke drastično nekvalitetne izvođače. Oni se mogu vidjeti na privatnim televizijama na kojima je tržište glavni kriterij. Tako dolazi do podilaženja najnižim ukusima i to se onda zove turbofolk.
Neko vrijeme si bio i u Amsterdamu. Kojim poslom si išao?
Nisam ništa radio u Amsterdamu, osim što sam radio fizikalu kad bih ostao bez love. S nekim klincima sam malo svirao ali to nije bilo ništa posebno.
Bio si veliki prijatelj Dine Dvornika. Kakvi su danas vaši odnosi?
Meni je bilo interesantno u vrijeme kad je počeo raspad Jugoslavije i kad su mi dnevno postavljali milijun pitanja o tome imam li prijatelja na teritoriju Hrvatske. Meni je bilo važno da javno demonstriram da imam prijatelja u Hrvatskoj pa sam naravno, izabrao da taj moj prijatelj bude netko tko mi je generacijski sličan i jednako talentiran kao ja. Dino Dvornik bio je potpuno prirodan izbor. Nas smo se dvojica inatili medijima tako što smo javno govorili kako smo jako bliski.
Međutim, zatvaranjem medijskog prostora, prije svega uvođenjem međunarodnih telefonskih tarifa, dovelo je do toga da mi manje intenzivno komuniciramo. To ne znači da ga ja manje simpatiziram nego dok je svirao “Zašto praviš slona od mene”.
Jesi li mu ti napisao “Manijaka”? Tj. da li ti je on preko telefona rekao ‘Ajde Rambo, napravi mi stvar!’, pa si mu ti odmah izdiktirao tekst?
Falili su mu neki stihovi. On je napravio pjesmu; imao je refren “Jače, manijače!” i onda me zvao telefonom, pa sam mu ja izdiktirao tekst. Ja sam već imao sličnu temu, pa je ispalo da sam to smislio u pet minuta.
Kojeg glazbenika danas najviše cijeniš?
To su uglavnom jazz svirači braća Brecker, braća Marcellis; Bojan Zulfirpakašić, klavirista koji je stvarno izvanredan; pa tu je i vaš vrsni gitarist Elvis Stanić. Kad već spominjem gitariste, (jer su mi oni najzanimljiviji) bio je i jedan Damir Dičić, koji je nekad svirao u jazz orkestru Radio Televizije Zagreb. Dalje su tu Ivan Aleksijević, pa Tamara Obrovac čiji etno zvuči vrlo interesantno. Sličan projekt postoji i u Beogradu. Osnovala ga je Biljana Krstić i zove se Bistrik.
Ima vrlo kvalitetnih stvari, no štos je u tome što najkvalitetniji umjetnici imaju neku vrstu skromnosti i dostojanstva, pa se ne guraju naprijed. Jednostavno, rade ono što vole! Međutim, srž showbusinessa jest da gurate stvari naprijed; da ste lišeni tog introspektivnog.
Na tvom web siteu ima dosta zanimljivih stvari. Jesi li ti to radio ili to netko drugi radi za tebe?
Radimo ga ja i jedan prijatelj koji se dosta razumije u te flash programe.
A je li ideja tvoja?
Da, uglavnom je, iako sam ja otvoren za sve ideje mojih suradnika jer naprosto je štetno ako nisi otvoren za njihove ideje.
Odnedavno si i UNICEF-ov ambasador za Crnu Goru? Što to zapravo za tebe znači? Koja je tvoja zadaća?
Reći ću samo da se gotovo nitko na čitavom svijetu ne bavi djecom. Kada pitate političare koji su im planovi za ovu godinu, nitko ne spominje djecu. Djeca su najveći resurs na kojem počiva čovječanstvo, pa što više omogućimo djeci da ostvaruju svoje potencijale, to će nam budućnost biti kvalitetnija. U tom smislu ja nisam mogao odbiti da budem ambasador dobre volje za Crnu Goru.
Moj je zadatak da u medijima govorim o važnosti implementacije programa UNICEF-a. Svojim prijateljima, koji nisu simpatizeri NATO-a, ja to objašnjavam ovako: NATO je Godzilla, a UNICEF je Bambi. Dakle, kao ambasador trebao bih potpomoći stvaranje ambijenta u kojem bi UNICEF-ovi programi, prije svega specifičan program pod imenom “Škola bez nasilja”, mogli uspješno funkcionirati.
U čitavoj Europi, čitavom svijetu primijećen je porast međugeneracijskog nasilja u školama. Da li su tomu uzrok kompjuterske igre, saobraćaj, zagađenje ili magnetizam, to zbilja ne mogu reći. Naime, istraživanja o tome su vrlo kompleksna. Ali ‘ajmo reći da se mi bavimo istraživanjima koja otklanjaju taj problem.
Jesi li ikada razmišljao o ulasku u politiku?
Da, ali sačekat ćemo pravo vrijeme za koje ja mogu dati svoj pravi doprinos, a to je vrijeme diktature a ne vrijeme demokracije. Ja čekam da se na svijetu zavede ekološka diktatura a nju možemo očekivati najkasnije za deset godina. Tu će rigorozno biti provođeni zakoni zabrane zagađivanja okoliša. Sebe vidim kao načelnika nekog kriznog štaba za nekakvu regiju, koji će se baviti optimizacijom energije, energetskom efikasnošću, otpadnim vodama…
Budući da dolazim iz Ploča; ex-Kardeljeva, zanima me otkuda “Maroko, a ono Kardeljevo”?
To je istinit događaj. Tj. to je događaj koji se dogodio ton u ton; riječ u riječ kako kazuje pjesma. Znači, da je bila neka druga luka u pitanju i u pjesmi bi se zvala drugačije, ali kako je bila luka Ploče; koja se tada zvala Kardeljevo, molim lijepo…
Što bi bilo kad bi bilo… tj. da nisi muzičar?
Vjerojatno bih bio pomorac.
foto: iva
