Američki multiinstrumentalist i skladatelj Ralph Towner zvijezda je ovogodišnjeg Valamar Jazz Festivala koji će se od 20. do 24. lipnja održati u Poreču.
Član legendarnog sastava Oregon, ali i suradnik mnogobrojnih uglednih glazbenika poput Keitha Jarretta, Garya Burtona i Egberta Gismontija, genij suvremene glazbe Towner često nastupa i snima solo.
U Poreču će također nastupiti solo i to u nadahnjujućem ugođaju atrija Eufrazijeve bazilike:
U takvim prostorima može nastati prava glazbena čarolija. Sama akustika prostora djeluje nadahnjujuće, posebice za solo nastupe. Kad sviram solo nastojim stvoriti dojam grupnog muziciranja. Želim zvučati kao da svira više od jedne osobe. Tako stvaram dojam različitih boja. Nastojim stvoriti sliku sviranja različitih glazbala. Moja je namjera zaintrigirati slušatelje, uvući ih u glazbenu priču, u zvuk. Više razmišljam o tome nego o samom glazbalu. Primjerice, o Milesu Davisu nikad se ne govori da je bio samo sjajan trubač nego i glazbenik koji je stvarao sjajnu glazbu. Poznat je po stvaranju prostora u glazbi. Želio bih misli slušatelja skrenuti s glazbala, s prosudbe koliko dobro sviram glazbalo, i potaknuti ih da dišu sa mnom, da se udube u zvuk glazbe i moj način razmišljanja. Svira li netko jako dobro, publika će se sjediniti s njim, stopiti se s glazbom, s načinom apstraktnog razmišljanja koji nazivamo glazbom.
Prijatelj mi je ispričao kako je jednom nakon planinarenja u Dolomitima slušao vaš solo nastup na otvorenom. Sjećate li se toga?
Bio je to čudan koncert. Svirao sam pred stotinjak ljudi koji su sjedili na travi, a krave sa zvonima oko vrata šetale su oko nas. Sjedio sam na nekoj vrsti stolca pokraj jedne stijene i gledao kako se krave približavaju i udaljavaju. To je bilo doista neuobičajeno. Dobro se čulo jer se zvuk zadržavao tamo među planinama.
Kako na vaše stvaralaštvo djeluje to što ste multiinstrumentalist koji svira gitaru, glasovir, klavijature, trubu?
Važno je znati svirati više od jednog glazbala, posebice kad se radi o puhačkim glazbalima. Nastojim svirati na način na koji bi puhači svirali. Moj način sviranja glasovira, primjerice, snažno nadahnjuje moj pristup sviranju klasične gitare.
Kakvu poruku želite svojom glazbom poslati slušateljima?
Svojim skladbama slušatelje želim uvući u priču koju želim ispričati. Želim da osjete glazbeno putovanje. Ponekad nije nužno da prepoznaju priču već osjećaje koji se u njoj kriju.
Iz vaše glazbe, ali i samih naslova skladbi, vidljivo je da se nadahnjujete raznim mjestima na zemaljskoj kugli. Kako vas ona nadahnjuju?
Ne nastojim svirati određenu glazbu iz pojedinih zemalja nego pokušavam prenijeti duh glazbe pojedinih kultura, koristiti tek neke autohtone glazbene elemente i interpretirati ih na vlastiti način. Snažno sam nadahnut brazilskom glazbom, ali ne sviram djela brazilske glazbe, nešto što zvuči potpuno brazilski. Nastojim prikupiti čim više glazbenih podataka i ponašati se kao cjedilo kroz koje se pročišćava sve što čujem, glazbe raznih zemalja. Rekao bih da sam pročistač.
U svojem ste se stvaralaštvu oslanjali i na elemente bliske slavenskoj glazbi, primjerice u skladbi “Slavic Mood”. Kako je nastala?
Mnogo sam slušao glazbu iz slavenskih zemalja, primjerice rusku i onu iz istočnoeuropskih zemalja. Skladao sam djela koja donose mješavinu tih utjecaja. Mnoga su moja djela nastala pod utjecajem Bartokove i druge mađarske glazbe. Glazba iz tog dijela svijeta snažno utječe na moje stvaralaštvo.
Možemo li reći da je “Witchi-Tai-To”, koju često svirate, jedna od takvih, tradicijskom glazbom nadahnutih skladbi?
Ta je skladba adaptacija jedne pjesme sjevernoameričkih Indijanaca. Napisao ju je sjajan saksofonist Jim Pepper koji je bio američki Indijanac, ali odrastao je u Oregonu, istoj državi u kojoj smo stasali i mi iz sastava Oregon. Išao je u školu zajedno s kontrabasistom našeg sastava Glenom Mooreom. Pepperu ju je prenio njegov otac. Zanimljivo je da smo tu skladbu naučili od norveškog glazbenika Jana Garbareka s kojim smo svirali. To je svakako jedna od najpopularnijih skladbi iz našeg repertoara. Nakon četrdeset godina još uvijek ju sviramo.
To je jednostavna skladba sa zanimljivim harmonijama i zamislima koja odlično odgovara svim glazbalima s kojima ju sviramo. Ponekad sviram solo na glasoviru, ponekad na gitari, ponekad glavnu riječ drži flauta, ponekad saksofon, ponekad oboa… Uvijek ju sviramo na drukčiji način. Iz nje s lakoćom možemo napraviti gotovo sve – epsku pjesmu ili jednostavnu folk skladbu. To je čarobno.
Osim što ste mutiinstrumentalist, eklektičan ste glazbenik, klasično obrazovan, ali s poznavanjem jazz, folk i drugih glazbenih žanrova. Vi osobno, ali i Oregoni, već više od četrdeset godina spajate različite glazbene stilove. Zašto ste odlučili djelovati na taj način?
Svatko ima drukčije glazbeno iskustvo i prema tome drukčije razloge. Moj je glazbeni život počeo dok sam još kao dijete, kao šestogodišnjak, improvizirao svirajući glasovir. Budući da je moja majka bila profesorica glasovira i orguljašica koja je svirala u crkvi, odmalena sam slušao Bachovu i crkvenu glazbu. Moj brat, koji je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, uputio me u swing glazbu koju su svirali big bandovi Bennya Goodmana, Artiea Shawa i Dukea Ellingtona. Kad sam počeo svirati trubu nastupao sam u swing orkestrima. Na sveučilištu sam studirao skladanje klasične glazbe. Tada sam dublje upoznao glazbu Bartoka, Stravinskog i Weberna.
Nakon toga sam, kao dvadesetdvogodišnjak, došao u Beč studirati klasičnu gitaru. Prema mojem mišljenju studiranje klasične gitare zahtjeva najveću disciplinu. Poslije sam upoznao brazilsku glazbu i počeo svirati s Brazilcima. Nakon što sam se iz Beča vratio u Sjedinjene Američke Države – ubrzo sam se nastanio u New Yorku – nastavio sam svirati s mnogim Brazilcima. Svirao sam s Astrud Gilberto, Airtom Moreirom, Florom Purim. New York City pokazao se mjestom u kojem sam mogao ispoljavati sve svoje glazbeno znanje, razne vještine, sposobnost sviranja raznih stilova i glazbala. U tom sam gradu uspio ostvariti sve svoje glazbene težnje i skladati glazbu kakvu sam želio. Tamo sam upoznao glazbenike s kojima sam poslije utemeljio sastav Oregon. Svi smo bili glazbeno potkovani i imali smo iskustvo sviranja različitih glazbenih žanrova. Paul McCandless često je svirao sa simfonijskim orkestrima. Umalo je prihvatio posao u newyorškoj filharmoniji u kojoj je trebao svirati engleski rog. Na sreću nije. Svi smo skupili bogato iskustvo sviranja raznih glazbenih stilova, živjeli smo tu glazbu, ona je bila dijelom naših života, mojeg života. No nismo željeli oponašati ništa od toga. Radije smo postali poput sita kroz koje se sva ta glazba filtrirala.
No, možemo li reći da je najvažnije u vašem stvaralaštvu to što ste istinski improvizator?
Počeo sam svirati na taj način kad sam imao šest godina, no moje su improvizacije danas profinjenije. Teško je odrediti granicu između improvizacije i napisanog ili naučenog. S vremenom sam se posvetio potpunoj improvizaciji iako je ona u stvari skladanje, bez obzira tko svira. To se ne radi nasumično. U osnovi, svatko tko improvizira u tom trenutku sklada. U jazzu i njemu bliskoj glazbi na početku je mnogo toga bilo napisano, no s vremenom te su teme postale sredstvo za improvizacije. Upravo su one doprinijele razvoju te glazbe.
(Preuzeto iz Novog lista od 17. lipnja 2012.)
