Rainbow (1974-1997): Duga koja ne nestaje

Hard rock je u svojim počecima gotovo pa bio underground pokret koji je kombinacijom konvencionalnih žanrova oformio nekonvencionalnu glazbu koja se, za tadašnje pojmove, poprilično brzo probijala na pretovarenoj sceni.

Osim što ga se s pravom smatra, praktički zakonskim, nasljednikom classic, blues i progressive-psychedelic rocka britanske scene ’60-ih, samim tim i korakom dalje ili više u rockerskom pokretu, hard rock je najvažnija međustepenica u razvoju koji je kulminirao uobličavanjem heavy metala kao najžešćeg i najekstremnijeg pipka rock’n’rolla.

Dakako, ovo ‘najekstremnije’ pojam je kojeg mnogi koriste u negativnom kontekstu, no u konkretnom slučaju odnosi se, uz ostalo, na glasnoću i kompleksnost glazbe, dubinu i promućurnost tekstualnih tematika, instrumentalnu virtuoznost i improvizaciju, snalažljivost i sposobnost, nešto čega je mnogim prethodnicima nedostajalo u popriličnim omjerima. Jednu od najboljih konstatacija vezanu uz nastanak hard rocka dao je američki kritičar Ken Tucker, rekavši da je u Engleskoj nastao spontano, kao reakcija na veliku popularnost američkih kantautora s kraja šezdesetih i bio svojevrsno utočište za ljubitelje izvornog rocka kontra sve jače popularnosti pop i folk glazbe.

Nova snaga omlitavljenog hard rocka
U takvim okolnostima nastalo je nekoliko bendova koji su uspjeli, u glazbenom smislu, ‘potući’ najvažnije predstavnike spomenutih stilova. Pitate li sto ljudi neka vam kažu tri najvažnija hard rock benda, pretpostavka je da će ih se jedno 80% izjasniti kako su to Led Zeppelin, Deep Purple od najranijih i Whitesnake kao predstavnik mlađe garde. I, dakako, biti u pravu.

No postavlja se pitanje jesu li baš u potpunosti u pravu i ne bi li se možda tu moglo (čak i moralo) pronaći mjesta za još neka imena i o njima također razmišljati na način da su jedni od najvećih predstavnika tog ogranka rock’n’rolla. Prije svih The Who, Uriah Heep, Free, Thin Lizzy… Još će se tih bendova mnogi i sjetiti, no na žalost, dojam je da ih veliki broj zaboravlja na ime koje bez ikakvih dvojbi zaslužuje počasno mjesto u probranom društvu – Rainbow. Jedan od razloga vjerojatno leži u činjenici da je nastajao nekako u sumraku britanskog hard rocka, a neki ga možda i previše doživljavaju kao Blackmoreovo ‘dijete’ ili čak igračku i ne shvaćaju ozbiljno koliko bi to trebali. No, s druge strane, upravo vremenski okvir u kojem je nastao dao mu je kolosalnu šansu da uđe među besmrtne.

S obzirom na okolnosti u kojima se hard rock tada našao, a one su bile izrazito teške, od raspada Deep Purplea, preko ne baš kreativnih izdanja Led Zeppelina, Uriah Heepa i većine drugih, pa do sve glasnijih uzvika punk prvoboraca, Rainbow je dobio povijesnu prigodu da ga ili sačuva ili – pokopa. I ne samo to. Nije bilo dovoljno puko očuvanje ‘starog’ hard rocka, morao ga je održati retroističkim da sačuva stare, ali i modernizirati ne bi li ga približio novim naraštajima, a isto tako, imao je zadaću nastaviti ono što su započeli bendovi s proto-metal idejama – biti sukreator novog glazbenog žanra. Uz ostalo, morao je zvučati drukčije od Deep Purplea. Da je tada to bila teška zadaća s krajnje neizvjesnim ishodom, mnogi na taj način nisu razmišljali, no nekoliko godina kasnije okolnosti u kojima je Rainbow nastao bile su jasnije, kao i činjenice da je gotovo u svemu što je naumio – uspio. Ili bar uspio najvećim dijelom.Zadržavši čvrste konture hard rocka s osvježenim gitarskim idejama, utjecajima neoklasike i unikatnim vokalnim sekcijama, svojom je mističnom epičnošću, kompleksnošću, tekstualnom maštovitošću i produhovljenošću, heavy metalu pokazao jednu od najznačajnijih ruta kojom bi se trebao kretati misli li u budućnosti nastaviti, u pravom smislu te riječi, progresivnu evoluciju rocka.

Sahranjeni ‘shoeshine music’ i Elf
A kako je sve počelo? U biti, kakav je bio početak i prije samog početka. Nije niti bila, niti je mogla bila tajna da se Richard Hugh ‘Ritchie’ Blackmore nije slagao s načinom na kojeg je David Coverdale uz asistenciju Glenna Hughesa vodio novi Deep Purple. Preciznije, nije se slagao s glazbenom formom, odnosno s onime na što su sličili albumi iz 1974., “Burn”, a pogotovo “Stormbringer”, za kojeg je javno govorio da mu nije drag, a njegov stil posprdno nazivao ‘shoeshine music’. Sve jači ‘nadzor’ funka, soula i bluesa nad hard rockom nije bilo ono što ga je činilo sretnim i Ritchie je, usprkos nikad većem komercijalnom uspjehu, odlučio napustiti Deep Purple, te nastaviti raditi glazbu prema svojim vizijama.

Drugi, također bivši član Deep Purplea, basist Roger Glower imao je praktički jednu od ključnih uloga u formiranju novog benda i zasluga za spajanjem Ritchiea i Dia, jednog od najznačajnijih dueta moderne glazbene kulture. Naime, Ronnie James Dio (Ronald James Padavona) priupitao je Rogera, koji je s Ianom Paiceom producirao debi album grupe Elf, bi li mogao pjevati na njegovom solo albumu “The Butterfly Ball and The Grasshopper’s Feast” (1974). Ne samo da je Roger pristao da Dio pjeva za njega, nego ga je promovirao i u koautora dviju pjesama. Kada je čuo kako Dio pjeva, Ritchie je bio oduševljen, pa je najprije Elf bio predgrupa Deep Purpleu na europskoj i američkoj turneji, a zatim je pao dogovor da Dio otpjeva nekoliko pjesama za njegov, kako je tada planirao, studijski solo album.

Tako su 12.12.1974. u Tampa Bayu na Floridi Ritchie i Dio snimili singl s pjesmom “Black Sheep of The Family“, koju je za svoj bend, engleske rockere Quatermass, 1970. napisao danas pokojni gitarist Steve Hammond. Snimljena je i B-strana singla “Sixteenth Century Greensleeves“, a oba naslova kasnije su objavljena na debi albumu. Pjesme su to koje su članovi Deep Purplea ranije odbili snimati s Blackmoreom, koji ih je imao na umu staviti na album “Stormbringer”, no naišao je na otpor ostatka benda. Uz spomenuti dvojac, na sessionu su sudjelovali bubnjar Elfa Gary Driscoll, Procol Harumov klavijaturist Matthew Fisher i čelist Hugh McDowell iz ELO–a. Zadovoljan sa snimljenim pjesmama, Blackmore definitivno odlučuje pokrenuti novi bend, za kojeg uz Dia i Driscolla uzima preostale članove Elf-a, klavijaturistu Mickya Leea Soulea i basistu Craiga Grubera, a jedini koji je ostao bez angažmana u novom bendu bio je gitarist Steve Edwards. Kvintet je u veljači i ožujku 1975. u Musicland studiju u Munchenu za tri tjedna snimio materijal za novu ploču.

Nakon toga se Ritchie i službeno oprostio od Deep Purplea, davši svima do znanja da se ne misli vraćati u bend kojeg je osnovao. Istovremeno, to je značilo i sahranu Elf-a. “Ostavio sam Deep Purple jer sam se susreo s Diom, a s njim je bilo zaista lako raditi” rekao je Ritchie u jednom intervjuu 1983. godine. Inače, Elf je bio blues rock bend, nastao 1967. u New Yorku i u osmogodišnjoj je karijeri objavio tri studijska albuma. Osnovali su ga pjevač/basist Ronnie James Dio, klavijaturist Doug Thaler, bubnjar Gary Driscoll i gitaristi Nick Pantas i Diov rođak David Feinstein. Originalno ime bilo mu je The Electric Elves, 1968. promijenjeno je u The Elves, i u konačnici, od 1972. bio je Elf, pod kojim je logom objavio albume “Elf” (1972.), “Carolina County Ball” (1974.) i “Trying To Burn The Sun” (1975.). Počinje novo poglavlje mitova, legendi, mačeva
S novim bendom, čije ime nije inspirirano optičko/meteorološkim fenomenom, već lokalom Rainbow Bar & Grill u Hollywoodu, u kojem su se skupljali rock glazbenici i fanovi, započinje prava priča o vjerojatno najboljem hard rock/heavy metal pjevaču svih vremena, Ronnie James Diu. Priroda mu je podarila fantastičan glas, ali je isto tako stalno radio na sebi i svoje sposobnosti kontinuirano nadograđivao, postavši (i ostavši) s vremenom i kao glazbenik i kao osoba idol mnogima. Njegovi sjajni tekstualni kapaciteti, koji su se oslanjali na srednjovjekovnu phantasy tematiku, zatim sposobnost da jednakim žarom, intenzitetom, strašću i emotivnošću otpjeva i moćne hard rock himne i senzibilne balade, te Ritchieva gitarska magija inspirirana klasičnom glazbom (pogotovo Johannom Sebastianom Bachom i Ludwigom van Beethovenom) postali su zaštitni znak Rainbowa, ali i hard rocka. Kombinacija kojoj se i danas divi većina onih koji žive uz i za rock i metal.

Kruna prvog perioda rada dogodila se 4. kolovoza 1975. kada je izašao prvi album naziva “Ritchie Blackmore’s Rainbow“, kojeg je Dio često puta znao istaknuti kao najdraže izdanje. Netom po izlasku, ploča biva odlično prihvaćena od europskih fanova i izbacuje tipičnu hard rock himnu, svevremenski hit “Man On The Silver Mountain”, ranije objavljen kao singl u nekoliko verzija, zatim sjajne balade “Catch The Rainbow” i “The Temple Of The King”, pa classic rock veselicu “If You Don’t Like Rock ‘N’ Roll”, te dvije obrade, “Black Sheep of The Family” od Quatermassa i Yardbirdsov “Still I’m Sad”. Ritchie i Dio su napisali sve ostale pjesme, u produkciji im je pomogao tada već ugledni Martin Birch, a back vokale pjevala je Diova rođakinja Shoshana (Judith Feinstein), članica sastava Dark Star, kojoj je to bio praktički najvažniji glazbeni angažman u životu. Na taj je način vrlo brzo postalo jasno da je rođena nova zvijezda, koja će vratiti sjaj ozbiljno posrnulom hard rocku. U stvari, rođena je nova – duga.

Iako im prvijenac prolazi odlično, Ritchie i Dio, koji su mu sami radili promociju, nisu bili zadovoljni onime što je ostatak benda prikazivao na svirkama u studiju, pa tako izvorna postava nikada nije odsvirala nijedan koncert, a fotografije koje su se našle na ploči datiraju iz perioda kada je Elf bio predgrupa Deep Purpleu. Ritchieu se posebno nije dopadao Driscollov R&B/soul stil bubnjanja, kao i Gruberovo funky basiranje, a kako niti Lee Soule nije uživao njegovu naklonost i on je ‘izletio’ iz benda.

Nove snage su basist Jimmy Bain (Street Noise, Harlot prije, a John Cale Band, Wild Horses, Phil Lynott, Dio nakon Rainbowa), zatim klavijaturist Tony Carey (Blessings prije, a Planet P Project, Peter Maffay, Tony Carey (solo) poslije Rainbowa) i bubnjar Cozy Powel (Jeff Beck Group, Bedlam, Hammer prije, a MSG, Whitesnake, Forcefield, Black Sabbath, ELP, Yngwie Malmsteen, Brian May, Peter Green poslije Rainbowa). Tu počinje i priča o bendu koji nikada nije uspio snimiti dva albuma zaredom (i uopće) u istoj postavi.

Nakon promjene postave, Rainbow krajem 1975. održava prvu svjetsku turneju, a momci donose odluku da će ubuduće u nazivima albuma i grupe koristiti samo riječ ‘Rainbow’. Tako rekonstruirani, u veljači 1976. ulaze u Musicland Studio i snimaju drugu ploču, nazvanu “Rising“, koja izlazi 17. svibnja i na kojoj su pokazali novu kreativnu snagu. Uz neo-classic metal klavijaturističke i gitarske passage, glavno obilježje su čvršći i raznorodniji vokali s još maštovitijim stihovima.

U pjesmi “Stargazer” gostovao je Munich Philharmonic Orchestar uz ravnanje Rainera Pietscha, a uz nju, “Tarot Woman” i “Light In The Black” obrasci su za moderni progresivni metal. Sve su pjesme autorske, tekstove je, kao i obično, napisao Dio, koji je Blackmoreu asistirao u glazbi i aranžmanima, a neke od njih, konkretnije “Stargazer” i “Do You Close Your Eyes” nastale su tijekom američke turneje koncem 1975. Za kompletnu se produkciju pobrinuo Martin Birch, a autor naslovnice je Ken Kelly, crtač stripova “Tarzan” i “Conan Barbarin”.

“Rising” je bio 48. na Billboardovoj ljestvici pop albuma, 6. u Engleskoj, a 1981. su ga čitatelji magazina Kerrang! proglasili najboljim heavy metal/hard rock albumom svih vremena. Ploča je, iz marketinških razloga, u SAD-u ipak zadržala Blackmore’s Rainbow u nazivu benda, a u Europi je na dnu naslovnice stajalo ‘Ritchie Blackmore ex Deep Purple guitarist’. No procjene su da bi i bez tih dodataka doživjela jednak, u najmanju ruku sličan uspjeh.

Slijedi velika svjetska turneja, koja kulminaciju doživljava u Europi, a krajnji rezultat je live ploča “On Stage“, objavljena 7.7.1977. godine, na kojoj se prvi puta u nazivu benda ‘titla’ samo Rainbow. Na toj je ploči, još jednoj uvrštenoj na UK Top 10, bio izbor pjesama s njemačkih i japanskih koncerata. Uz najveće hitove Rainbowa poput “Man On The Silver Mountain” ili “Sixteen Century Greensleeves” i Yardbirdsovu “Still I’m Said”, uključuje i Deep Purpleov “Mistreated”, te novu stvar “Kill The King”, koja će biti objavljena na idućem studijskom albumu “Long Live Rock ‘n’ Roll”.

Spektar boja s crnom ‘mrljom’
U periodu nakon albuma “Rising” Rainbow postaje velika koncertna atrakcija, koja osim na svoju glazbenu autoritativnost, fokus stavlja i na scensku produkciju, a iz tih se vremena pamti minhenski nastup, kada je prejaka snaga električne projekcije duge na pozornici zatvarala strujni krug s razglasom i instrumentima.

No uspjeh nije spasio Jimmya Baina i Tonya Careya, kojima je početkom 1977. zahvaljeno na suradnji. Za novog klavijaturistu napravljena je temeljita audicija, pa je u konkurenciji iskusnih glazbenika Marka Steina (Vanilla Fudge), Matthewa Fishera (Procol Harum) i Eddiea Jobsona (Roxy Music, Curved Air), na iznenađenje mnogih angažman dobio Kanađanin David Stone iz nepoznatog benda Symphonic Slam (nakon prekida s Rainbowom imao je manje značajne angažmane u bendovima Cosmic Ray, Three Dog Night, Max Webster, BB Gabor i Whitehorse).

Zanimljiva je bila i situacija oko izbora basiste, u kojeg je najprije promoviran Mark Clarke (Colosseum, Uriah Heep, Tempest), no nije se dugo zadržao u bendu. Naime, tijekom snimanja novog materijala, Ritchiea je nervirao Clarkov stil sviranja basa prstima, pa se i njega riješio, da bi najprije sam snimio baseve za četiri pjesme, a nakon toga angažirao Australca Boba Daisleya (Widowmaker). Njemu je Rainbow u pravom smislu tog pojma bio odskočna daska, s obzirom da je kasnije svirao s rock-gigantima kao što su Ozzy Osbourne, Uriah Heep, Gary Moore, Black Sabbath, Yngwie Malmsteen ili Dio.

Treći album “Long Live Rock’n’Roll” sniman je svibnju, lipnju i prosincu 1977. u Château d’Hérouville studiju u Parizu, izašao je 9. travnja 1978., a uz spomenutu pjesmu “Kill The King”, i u naslovu “The Shed (Subtle”) promovirao je Powela kao kompozitora. To je album na kojem se osjećao najjači utjecaj progresivnog rocka, poglavito u pjesmama “Rainbow Eyes” i “Gates of Babylon”, koje su uključivale gudačke i puhačke ansamble i kvartete.

Ronnie je “Gates of Babylon” volio svirati kasnije sa svojim bendom Dio, a album s možda najvećim brojem hitova uključuje naslovnu stvar “Lady of The Lake”. I “Long Live Rock ‘n’ Roll” ušao je u UK Top 10. U to vrijeme grupa Rainbow bila je jedna od najvećih koncertnih atrakcija na svijetu, a u Europi je spadala među najtiražnije bendove.

Mada su sjajno surađivali, bili dva tijela a jedna duša, te u vrlo kratkom roku postali megapopularni, između Ritchiea i Ronniea iznutra nije bilo kemije kakvu smo gledali izvana. Postojao je ogroman problem, koji se s godinama više nije mogao skrivati. Naime, Ritchie i Dio bili su rođeni lideri i kad-tad se očekivao završni sukob interesa, koji kao da je konstantno tinjao. On se u konačnici dogodio početkom 1979. godine.

Frustriran činjenicom da, bez obzira na nespornu individualnu kvalitetu i jednaku važnost u svim projektima u i oko grupe, uvijek ostaje u sjeni velikog gitariste i njegovog ega koji na kraju donosi sve važne odluke, Dio se odlučuje za odlazak. Kap koja je prelila čašu dogodila se nakon još jedne svjetske turneje, kada je Ritchie najavio da želi komercijalniji sound i da je dosta mitova, legendi o mačevima i magijama. Kao autora svih tekstova, tako nešto jako je pogodilo Dia i odluka da napušta Rainbow bila je neminovna i – konačna.

Sreća u nesreći za glazbenu scenu je bila da se taj period poklopio s traženjem novog pjevača za Black Sabbath, a kako je Dio izgradio izvrsnu karijeru u Rainbowu, Tony Iommi brzo reagira i uspijeva ga nagovoriti da preuzme vokale u Black Sabbathu. Ta je suradnja izrodila spomenik heavy metalu, album “Heaven & Hell” (1980.). Nakon “Mob Rules” (1981.) izdanja napustio je Black Sabbath i osnovao vlastiti bend Dio, s kojim je također snimio nekoliko klasika poput “Holy Diver” (1983.) ili “Dream Evil” (1987.). Vratio se Dio jednom u Black Sabbath, snimio “Dehumanizer”, a s Heaven & Hell također napravio zapažen album “The Devil You Know” (2009).

Gdje god da je bio, što god i s kim god da je surađivao, Ronnie James Dio uvijek je ostavljao neizbrisiv trag. Jedan od najutjecajnijih rock glazbenika i osoba zaslužna za popularizaciju sveprisutnog metalskog pozdrava rukom, tzv. ‘đavoljih rogova’, zauvijek je otišla 16.5.2010.

Post-diovska komercijalizacija Rainbowa
Bez obzira na pomalo očekivan rasplet, Diov odlazak Ritchiea je ostavio poprilično zatečenim, u najmanju ruku iznenađenim. U toj mjeri da je čak ponudio angažman Ianu Gillanu, s kojim je u prošlosti često bio u nesuglasicama, no ovaj ga je glatko odbio. Ipak, nije odustajao od svojih namjera da Rainbow komercijalizira i tako još ozbiljnije ‘napadne’ američko tržište na kojem još uvijek nije imao očekivani uspjeh. Nakon tih događanja, redovi Rainbowa se, opet uz brojne promjene, ipak ponovno prestrojavaju i koliko-toliko stabiliziraju.

Pjevač postaje Graham Bonnet, dotadašnji lider grupe The Marbles, koji je došao dok je novi album praktički bio završen, a dio tima umjesto Daisleya i Stonea postali su basist Roger Glover, pa je tako Rainbow dobio jači ‘purpleovski’ pečat, te klavijaturist Don Airey (današnji član Deep Purplea). Ta postava u kratkom roku u francuskom Château Pelly de Cornfeld studiju dovršava četvrtu ploču “Down To Earth“, koja izlazi 28.7.1979. i nastavlja tradiciju prethodnica, te se ponovno uvrštava u UK Top 10. Ovo je prva Rainbow ploča gdje produkciju potpisuje Roger Glover, nakon što je prekinuta višegodišnja suradnja s Martinom Birchom, otprije poznatim po radu s Deep Purpleom, koji je planetarnu slavu postigao nešto kasnije, produciravši albume grupe Iron Maiden.

Novi album je ponudio komercijalniju varijantu hard rocka kombiniranu s AOR i pop rockom i tek sramežljivim mistično-epskim dijelovima, promoviranu kroz dva velika hit-singla, “Since You’ve Been Gone”, kojeg je napisao Russ Ballard, frontman/vokal grupe Argent, te “All Night Long”.

Glazbu potpisuje Ritchie, tekstove Roger, a Cozy je koautor pjesme “Lost in Hollywood”, koja uz “Eyes of The World” spada u zanimljivije naslove. Usprkos bolnoj promjeni pjevača, popularnost Rainbowa ne jenjava, ploče se prodaju, turneje su praćene izvrsno. 1980. godine bend nastupa kao headliner na Castle Donningtonu, što je bio zadnji nastup Cozya Powella, koji nije želio slijediti Ritchieve naputke da svoje bubnjanje više usmjeri prema pop rocku. Ni novi pjevač se radi kontroverznog ponašanja i problema s alkoholom nije dugo zadržao u grupi. Nezadovoljstvo njegovim radom doživjelo je vrhunac također na Castle Donnington Monster of Rock festivalu, kada je, između ostalog, imao i alkoholiziranu scenu na stageu, te je dan kasnije izbačen iz Rainbowa, pa je bend praktički istovremeno ostao bez pjevača i bubnjara.

I dok je Powell kasnije ostvario dojmljivu karijeru, Bonnet je najprije pokušao u bendu Michael Schenker Group, no isti su ga poroci i tamo stajali ozbiljnog posla, a i u kasnijim se angažmanima nije baš nešto istaknuo. No da i nije bilo tog incidenta, Bonnet bi sigurno ‘frknuo’ iz benda, jer nitko baš nije bio pretjerano sretan njegovim interpretacijama tijekom snimanja nekih materijala za nasljednika “Down To Earth”.

Ponovno je počela potraga za vokalnim solistom, a ovoga puta izbor pada na još jednog Amerikanca, Joea Lynna Turnera (Fandango prije, a Yngwie Malmsteen, Deep Purple, Mothers Army, Brazen Abbot, HTP, Joe Lynn Turner (solo) nakon Rainbowa). Usput je doveden i novi bubnjar, Bobby Rondinelli, ranije član bendova The Wanderers i Samantha, a baš poput Powella, proslavio se nakon Rainbowa, svirajući s bendovima Doro, Black Sabbath, Blue Oyster Cult i Quiet Riot. Ove su se izmjene poklopile s daljnjom alteracijom kretanja glazbenog pravca, koji se usmjerio spram arena rocka. Tako umjesto europski orijentiranog Rainbowa za vrijeme Dia (Amerikanca talijanskog podrijetla), novi pjevač donosi drukčije ideje, prihvaćene od ostalih članova i jasnije nego ikada zacrtava se cilj – glazbeno osvajanje Amerike.

Amerika je ‘pala’
To je zorno prezentirano na idućoj ploči, koja je snimana u Sweet Silence studiju u Kopenhagenu, a objavljena 3.2.1981. pod nazivom “Difficult To Cure“, s glavnim adutom – singlom “I Surrender”, također Ballardovom pjesmom, koja je s 3. mjestom na UK ljestvici postala i ostala najuspješniji singl benda. Važan dio albuma je i naslovna pjesma, inspirirana Beethowenovom 9. simfonijom, gdje je Blackmore ponovno pokazao svoju opčinjenost klasičnim umjetnicima.

“Spotlight Kid” i “Can’t Happen Here” također su aduti albuma, kojemu su mnogi zamjerali neuvrštavanje pjesme “Jealous Lover”, prve koju su zajedno napisali Turner i Blackmore, inače B strane singla “Can’t Happen Here”. Ponukani zanimanjem za nju, u prvom redu američke publike, objavili su je nešto kasnije na EP-u. Izuzev Bobbya, svi su ostali članovi participirali u pisanju pjesama, Roger je opet bio producent, a nova metamorfoza stila počinje davati rezultate u Americi, no ploča se dopada i Europljanima i još je jedna u nizu koja svoje mjesto nalazi na UK Top 10. Back vokalistice Dee Beale i Lin Robinson iz Reflectiona i Butterfly Balla započele su suradnju s bendom koja je potrajala sve do raspada.

Snimanje nove ploče odvija se u prosincu 1981. u Le Studiu u Quebecu, Kanada, a sukladno tradiciji niti nju ne ‘preživljavaju’ svi članovi s one prije nje. Ovoga puta ‘žrtva’ je klavijaturist Don Airey, kojeg mjesec dana prije početka snimanja novog materijala mijenja David Rosenthal, do tada član Crystal Visionsa, Masterpiecea, Morning Thundera, a kasnije pratećih sastava Little Stevena, Cyndi Lauper, Roberta Palmera, Enriquea Iglesiasa i Billya Joela.

Šesti studijski album Rainbowa “Straight Between The Eyes” izlazi 10.6.1982. i peto je uzastopno izdanje koje ulazi u UK Top 10, a i toliko željeno američko tržište sve je sklonije novom izgledu, formi i zvuku. Većinu pjesama napisao je trio Blackmore/Glover/Turner, uz participaciju Rosenthala i Rondinellija u pjesmama “MISS Mistreated”, odnosno “Eyes of Fire”. Album se pamti i po himničnim pjesmama “Death Alley Driver” i “Bring on The Night (Dream Chaser)”, te po baladi “Stone Cold”, koja je kao single ušla na 1. mjesto ljestvice Billboardovog magazina Rock Tracks. Turneja je uključivala gigantski par osvijetljenih očiju kao dio scenske produkcije, a nedolazak Rainbowa u Veliku Britaniju razljutio je tamošnje fanove. No oni su ionako odavno bili privrženi bendu, pa Rainbow to očito nije jako brinulo, a ono što jeste, napokon se promijenilo 1983. godine.

Nova ploča “Bent Out of Shape” i njezina još naglašenija kombinacija stadionskog rocka i AOR-a osvojila je tvrdu i europskim bendovima gotovo u pravilu nenaklonjenu američku publiku, koja je u to vrijeme svoje rock heroje imala u Def Leppardu, Foreigneru ili Quiet Riotu. Ulazak Rainbowa u US Top 40 bio je doista uspjeh vrijedan pažnje. S druge, istočne strane ‘bare’, ona se, nekako očekivano, baš i nije dopala tamošnjoj publici. “Bent Out of Shape” snimana je s novim bubnjarom Chuckom Burgijem iz benda Fandango i Balance, momka koji je kasnije svirao s Blue Oyster Cultom i Meat Loafom, a izašla je 24.8.1983. Predstavio ju je singl-video “Street of Dreams”, a za baladu “Can’t Let You Go” snimljen je video inspiriran nijemim filmom “The Cabinet of Dr. Caligari” iz 1920.

Od sladunjastijih naslova kakvima je nakrcan album za kojeg je najviše pjesama napisao duet Blackmore/Turner uz participaciju Glovera i Rosenthala, izdvajaju su “Fool For The Night” i “Make Your Move”, više hard rocku svojstvene čvrstine nudi neoklasikom obilježena “Fire Dance”, a instrumental “Anybody There”, nominiran za Grammy, ambijentalno je osvježenje središnjeg dijela albuma. Početkom 1984. godine Rainbow je krenuo na svjetsku turneju, koja je ovoga puta uključivala Veliku Britaniju, a u Japanu je u pjesmi “Difficult To Cure” participirao orkestar.

Duga nestaje u purpurnim dubinama
To se događalo paralelno s pripremama za reunion Deep Purplea, te Rainbow u travnju 1984. godine, neposredno nakon završetka turneje u Japanu, prekida s radom. Iako u početku baš i nije bio oduševljen idejom okupljanja Deep Purpleove MK II postave, Ritchie ipak daje svoj pristanak i Rainbow službeno prestaje postojati.

Na veliku žalost brojnih obožavatelja, ali i djelić skrivenog zadovoljstva zbog ponovnog okupljanja Deep Purplea, što je bio pravi lijek da se preboli, ali ne i zaboravi Rainbow. To je bilo vrijeme kada su članovi Deep Purplea bili u tri velika benda koja su njihovim odlaskom doživjela ozbiljne potrese. Blackmoreov i Gloverov Rainbow se raspao, Lordov (nešto ranije i Paiceov) Whitesnake bio je na tom tragu, a Gillan je Black Sabbathu donio nove muke po pjevaču, nakon što je s tim bendom snimio odličan, ali nikada pravilno percipiran album “Born Again” (1983.).

Posthumni “Finyl Vinyl“, koji je sadržavao koncertne snimke iz svih faza rada i B strane singlova, a skupa ga producirali Roger i Ritchie, izašao je u ožujku 1986., kada se polako počelo zaboravljati na Rainbow. Tomu je ponajviše pridonio povratnički album Deep Purplea “Perfect Strangers”, možda i najbolje post-70’s djelo tog velikog benda. No stari sukobi u Deep Purpleu, pogotovo oni na relaciji Gillan – Blackmore, ponovno se intenziviraju, pa dvije godine nakon još jednog studijskog albuma, “The House Of Blue Light” (1987.), kojeg mnogi uspoređuju sa stilom Rainbowa, odlazi Ian Gillan.

To koristi Blackmore, pa možda čak i u namjeri da si malo zaštiti leđa u bend dovodi (ili bendu nameće) bivšeg pjevača Rainbowa Joea Lynna Turnera, s kojim se snima album “Slaves & Masters”, također ‘optuživan’ da je sličniji Rainbowu nego Deep Purpleu. Usprkos solidnom uspjehu albuma, novonastalo stanje nije dugo potrajalo, pa se najprije, 1992., vraća Ian Gillan, što totalno zakomplicira odnose u bendu. Nakon još jednog studijskog albuma, “The Battle Rages On…”, krajem 1993. godine Blackmore je zbog ‘kreativnih razlika’ između njega i ostatka benda zauvijek otišao iz Deep Purplea.

Poslije kiše uvijek dolazi sunce i – duga
Nije dugo ostao besposlen, jer je pripremao materijale za svoju solo ploču koja je na kraju inicirala reunion Rainbowa. Naime, izdavač, a i on sam, procijenio je da bi bilo puno bolje i korisnije da ploča izađe pod imenom Ritchie Blackmore’s Rainbow, što se u konačnici i dogodilo 21.8.1995., kada stiže “Stranger In Us All“, moderna hard rock ploča koja bi se mogla povezati sa starijim radovima.. Bend je, naravno, bio prepun novih članova, predvođenih škotskim pjevačem Doogieom Whiteom, kojeg je ovaj angažman uzdigao iz anonimnosti (kasnije je bio član poznatih bendova Cornerstone i Yngwie Malmsteen).

I ostatak nove ekipe bio je relativno anoniman, a sačinjavali su je basist Greg Smith, klavijaturist Paul Morris i bubnjar John O’Reilly, kojeg je u skladu s tradicijom, u rujnu 1995. zamijenio jedini bivši član, Chuck Burgi, a njega pak John Micelli, koji je od veljače do svibnja 1997. odradio posljednja tri bendova mjeseca, provedena na američkoj turneji.

Većinu pjesama na ovom, podosta sumornom albumu, napisali su Blackmore i White, a osim što je bila prateća pjevačica, Candice Night je i koautor nekoliko pjesama, među njima i srednjeritmičnog progresivnog mračnjaka “Ariel”, možda i najbolje stvari na albumu. “Wolf To The Moon”, “Black Masquerade”, “Hall of The Mountain King” i ponovno objavljena Yardbirdsova stvar “Still I’m Sad” najjači su aduti albuma koji je Rainbowu ponudio još jednu mogućnost održavanja velike svjetske turneje, na kojoj su Blackmore & co opravdali ‘teret’ slave imena kojeg su nosili sa sobom, i u sebi.

No sve izraženija Ritchieva želja da se napokon ozbiljno pozabavi renesansnom i srednjevjekovnom glazbom, njegovom davnašnjom ljubavi, kojoj je izrazito sklona bila i nova mu partnerica Candice Night, dovela je do raspada Rainbowa. Po drugi puta Rainbow je ugašen sredinom 1997., a koncert u danskom Esvbjergu u svibnju bio mu je posljednji. Najozbiljniji pokušaj da ga se ponovno aktivira bio je onaj Cozya Powella, koji je, još dok je novi raspad Rainbowa bio ‘vruć’, Ritchiea nagovarao da se reaktivira “Rising” line-up. Bilo je nekih intencija da bi se mogla održati jedna turneja, čak su Ritchie i Dio o tome razmišljali, no šanse za tako nešto prestale su postojati u travnju 1998. kada je Cozy poginuo u automobilskoj nesreći.

Tada je na tragičan način postalo jasno da se najslavnija postava Rainbowa više nikada neće okupiti. To je bio period u kojem su Ritchie i Candice već ozbiljno radili za Blackmore’s Night i iza sebe imali album “Shadow of The Moon” (1997.). Do danas su snimili osam albuma i ne misle stati. Totalno su u renesansnom ‘điru’. A počelo je još 1989., kada je Candice Isralow Night, kao veliki fan Rainbowa, na jednom radiju u New Yorku, tijekom američke turneje Deep Purplea, srela Ritchiea i najprije ga priupitala za autogram. Spojila ih je najjača ljubav, ona prema glazbi, i do danas ih održala zajedno.

Outro
Iako uvijek na vrhu, Ritchie nikada ne miruje. Zajedno s novom grupom konstantno svira i sklada, sklada i svira, svira i sklada… Za njega nema odmora, a nikad ga nije niti želio. Glazba mu je život, a zasigurno i više od toga. Ostali članovi Rainbowa su, uglavnom, također živahni i aktivni. Osim Ronniea, Cozya i prvog bubnjara Garya Driscolla, koji, na žalost, fizički više nisu s nama, no svojim duhom i djelima, vječno će ostati.

Premda formalno ne postoji već više od petnaest godina, Rainbow je imao i dalje ima veliki broj obožavatelja, što dokazuje respektabilnih 28 milijuna prodanih albuma. Obožavatelja koji ga doživljavaju istinskom ikonom hard rocka i jednim od najvećih imena u povijesti rock glazbe. Obožavatelja koji slijede njegov put želeći ostvariti svoje snove. Oni jako dobro znaju da pri kraju tog puta postoji duga ispod koje treba proći, koju za sreću treba barem malo dotaknuti. Neki su, vjerujemo, u tome i uspjeli. Ostali sigurno hoće.