Poznati američki novinar, pjesnik, profesor pisanja, voditelj multimedijalnih projekata, autor niza knjiga, dobitnik mnogobrojnih nagrada, među kojima su Peabody Award za “Miles Davis Radio Project” i dvije American Book Award za knjige “Snake-Back Solos” i “Miles: The Autobiography”, Quincy Troupe je i izvođač.
Osobito su uzbudljivi nastupi na kojima uz pratnju pijanista ili sastava recitira svoju angažiranu poeziju. Tijekom izvedbi njegove pjesme ili prozni tekstovi postaju glazba. 
Knjiga “Miles – autobiografija“, koja je prevedena na sve veće svjetske jezike i prodana u milijunima primjeraka diljem svijeta, odnedavno je dostupna i u hrvatskom prijevodu u izdanju DD Produkcije. No, to je tek jedno od djela kojima Troupe pokušava približiti život i stvaralaštvo ovog legendarnog glazbenika. 
U svojim radovima predstavlja Milesa kao osobu izvan glazbene scene, sa životnim radostima i poteškoćama, kao kuhara, slikara, ali i kao kontroverznog i utjecajnog glazbenika, suradnika mnogobrojnih velikana jazza i vođe vlastitih sastava, objašnjavajući značaj i utjecaj njegovog stvaralaštva. Govori o Milesu kao pjesniku svog glazbala, osebujnom umjetniku, ali i o njegovoj ovisnosti o drogama i alkoholu, o dvojbama oko njegove homoseksualnosti i bolesti za koju su neki tvrdili da je AIDS… 
Troupe je nadahnjujuće susrete i prijateljstva imao i s drugim kultnim glazbenicima, primjerice s Jimijem Hendrixom. Prisjećajući se njihova prvog susreta rekao je: “Govoreći poeziju na obali prišao mi je gitarist koji se predstavio kao Jimi i predložio da svira uz mene. Nevjerojatno sviranje gitare potpune me obuzelo tako da sam ga zapitao za puno ime i prezime. Kada mi je rekao tko je zaprepastio sam se i nisam više mogao govoriti…”
Razgovarali smo nakon koncerta na kojem je nastupio sa sastavom gitarista Kelvyna Bella na kojem je na osebujan način govorio svoje socijalno, politički i kulturno angažirane pjesme što je poprimalo posebnu dimenziju začinjenu žestokom svirkom s naglašenim elementima jazza, rocka i bluesa.
Čitao sam pjesme iz mojih knjiga “Weather Reports” i “Avalanche”. Među njima je bila i pjesma “Salif Keita” iz moje knjige “Choruses”. Naime, Salif Keita je moj prijatelj. Napisao sam veliki članak o njemu za New York Times. Susreti s njim bili su tako divni da sam napisao pjesmu za njega. Jako volim Salifa.
U svojim pjesmama govorite o korijenima crnačke glazbe, ne samo sa sjevernoameričkog kontinenta…
“Avalanche”, naslovna pjesma moje knjige, s kojom sam započeo koncert, govori o Africi i afroameričkoj glazbi i kulturi. Mnoge kulture proizašle su iz religije, iz afroameričke crkve. Od tuda se napajao blues, jazz, funk, hip-hop i rap. To su mješavine raznih stilova. Ta pjesma govori o cjelokupnoj afroameričkoj kulturi. Naime glazba crnaca miješala se s europskim i domorodačkim američkim, ali i azijskim utjecajima.
Jeste li o takvom načinu prezentacije učili iz pristupa koji su koristili i drugi umjetnici, primjerice Amiri Baraka?
Način na koji predstavljam svoju poeziju dolazi od afroameričke crkve, od svećenika, od Alana Ginsberga, Amiria Barakae (LeRoi Jones, op.a.). Oni su stariji od mene. Ja sam dio kontinuiteta. Ne vjerujem u originalnost. Ne vjerujem u izvornost. Ne vjerujem da na Zemlji postoji nešto osebujno. Mislim da je sve dio kontinuiteta. Ja sam dio američkog, posebno afroameričkog, ali američkog kontinuiteta koji je povezan s Afrikom, ali također i s Europom. To je kontinuitet. Kretanje naprijed. Netko će nešto uzeti od mene i razvijati to. Vjerujem u kontinuitet.
Na ploči “Country Preacher” Cannonballa Adderleya, snimljenoj uživo 1969. godine, na isti način koncert najavljuje Jesse Jackson. Je li to isti Jesse Jackson koji je tijekom NATO-vih bombardiranja u Srbiji otputovao u Beograd i posredovao pri oslobađanju zarobljenih američkih vojnika?
Da, to je ista osoba. U Americi su Afroamerikanci bili snažno vezani uz crkvu. Bili su svećenici, pjevali su u zboru, svirali su orgulje. Zbog toga su ljudi u Sjedinjenim Državama pjevali duhovne pjesme. Pjevali su o religiji. Mnogo se toga dogodilo upravo u crkvi. Mnogo toga važnog za kulturu započeto je tamo. To je nadahnjivalo toliko ljudi diljem svijeta. U Americi je nadahnjivalo bijelce i crnce, utjecalo na country and western, bluegrass, jazz, rhythm & blues, dixieland, blues. Sve je došlo iz afroameričke crkve. To je iznimno značajna institucija. Svećenik, onaj koji propovijeda, vrlo je značajan, primjerice Martin Luther King. Nisam religiozna osoba kao što je bio Martin Luther King, ali sam dio tog duha, duha afričkih vračeva, ju-jua, pjevača, svećenika i blues pjevača. Sve to sadržano je u onome što radim.
Koliko jazz glazba ima udjela u toj tradiciji?
Volim jazz. Slušam ga godinama. S petnaest godina čuo sam Milesa Davisa kako svira. Imao sam povlasticu i čast zajedno s njim napisati njegovu životnu priču.
Kako je došlo do toga?
Louis Armstrong, Miles Davis, Duke Ellington, Charlie Parker i John Coltrane najveći su jazz glazbenici dvadesetog stoljeća. Možda će netko biti i bolji, ali oni su divovi ove glazbe. Miles je jedan od mojih junaka. Bio je jedan od mojih mentora, ali i prijatelj do kraja života. Kao novinar pišem za razne časopise. Tako sam napisao veliki članak o njemu za časopis Spin. Članak mu se toliko svidio da mi je predložio da napišem njegovu životnu priču. Knjigu sam napisao zajedno s njim. Po njoj će biti snimljen film. On mi je govorio sve. Napravio sam devedeset intervjua s njim.
Kako je bilo prijateljevati s njim?
Volio sam Milesa Davisa. Bio je velik čovjek. Mnogi ga nisu voljeli jer je bio vrlo izravan. Ali ako ste mu se sviđali… Volio je mene, moju suprugu, moju obitelj. Bio je predivan čovjek, velikodušan. Nikad nećeš naići na glazbenika koji je svirao u bilo kojem od njegovih sastava, a da ga ne voli. Nitko od tih glazbenika, čak i ako ih je otpustio, nisu ga prestali voljeti. Svi su ga voljeli. Svi koji su svirali u njegovom sastavu voljeli su ga. Ako vas nije poznavao nije s vama razgovarao, ali to je bilo zato jer je bio vrlo plah. Vrlo plah, ali genij. Apsolutno! On i Picasso! On i Pablo Picasso vjerojatno su najveći geniji među umjetnicima dvadesetog stoljeća.
Kako ste napisali knjigu “Miles and Me”?
To je knjiga mojih sjećanja na njega, na Milesa kao prijatelja, na naše rasprave. Radi se o pričama koje nigdje drugdje niste mogli pročitati.
Nije li Miles nailazio na veće priznanje u Europi nego u SAD-u?
To je točno.
Zašto?
Sjedinjene Države mlada su država i u njoj se stalno nastoji raditi nešto što teži napretku. Mnogo je rasizma. Budući da je crnac ne žele izjaviti da je bio najbolji glazbenik.
Je li još uvijek tako?
Naravno. U Americi vlada jedan od najvećih rasizama na Zemlji. Uvijek govore da su drugi rasisti. Govore drugima što trebaju raditi ili što ne rade dobro, a istovremeno to rade u Sjedinjenim Državama. Sjedinjene Države trebaju odrasti. Nikad se nećemo vratiti u Afriku. Ostat ćemo ondje. Dali smo velik doprinos razvoju te zemlje.
Nije li Sun Ra bio jedan od istaknutijih glazbenika koji su dali izniman doprinos afroameričkoj umjetnosti?
Poznavao sam Sun Ra. Napisao sam članke o njemu. Volio sam ga. Bio je izvanredan glazbenik, velik čovjek, osoba koja se brinula o zajednici. Četrdeset godina držao je orkestar na okupu. Svi su glazbenici iz njegova orkestra živjeli u istoj kući. Sve sam ih poznavao. Posjećivao sam ih u njihovoj kući, večerali smo zajedno. Bili smo prijatelji. Zadnji sam ga put vidio 1990. u Stockholmu gdje sam čitao svoju poeziju. Moja je knjiga o Milesu bila prevedena na švedski pa su me pozvali da sudjelujem u nekim televizijskim emisijama. Jednog dana izašao sam iz hotela i krenuo prema rijeci kad sam začuo glazbu. Bio je to on. Svirao je na velikom festivalu. Budući da je znao da sam pjesnik, rekao je: “Quincy Troupe, dođi i nastupi zajedno s nama, čitaj svoje pjesme!”. Tada sam ga zadnji put vidio.
Zašto su veliki jazzisti poput Sun Ra, koji su za svoga života stvarali izvanrednu umjetnost, umrli siromašni?
Upravo o tome govorim. Američka jazz glazba ima u Sjedinjenim Državama više publike nego takozvana europska klasična glazba. Ima više publike nego klasična glazba u Sjedinjenim Državama. Ali jazz glazba se ne financira jer ju smatraju crnačkom glazbom. To je čisti rasizam. Sav novac daju za klasičnu glazbu, a ne daju ništa jazz glazbenicima koji imaju više publike i prodaju više ploča. To čine tako zato što je to afroamerička glazba. Zato je Sun Ra, koji je bio veliki inovator i izvrstan glazbenik, umro siromašan, iako ne bi trebalo biti tako. Nisu samo bijelci u Americi takvi. Afroamerikanci, crnci, također trebaju naučiti više cijeniti tu glazbu.
