Punčke: “Ništa se ne smije suditi po koricama pa tako ni osoba i njezin rad”

Indie rock trio Punčke nedavno su objavile novi album “Ništa nije kako se čini“.

Kako curke rasturaju i kako zvuče nove pjesme uživo, moći ćete pogledati i poslušati 14. svibnja u zagrebačkoj Tvornici, kada će se održati koncertna promocija novog albuma.

A što okupira Punčke posljednjih godinu dana i što se događalo u međuvremenu od posljednjeg intervjua za Muzika.hr otkrile su nam Lucija (vokal i gitara) i Anja (bas).Na svojoj Facebook stranici ste napisale da je iza vas duga i teška godina, što se događalo s Punčkama u tom periodu?
Anja: Bend se našao ispred puno prepreka. Nakon prvog albuma pokušali smo što prije snimati opet i raditi nove pjesme, ali izgleda da je to bilo prerano za bend. U prvom pokušaju snimanja jednostavno smo sve morali baciti jer nije išlo i nije zvučalo dobro. Nakon toga smo si dali dosta vremena za probe i tek nakon toga ponovno ušli u studio. To je jedna od stvari koja je dosta utjecala na odnose u bendu i promišljanje o tome trebamo li mi to uopće raditi i što sve trebamo poboljšati.Nakon uspješnog prvijenca, jeste li osjećale pritisak i strah oko toga kako će drugi album biti prihvaćen? Što vas je motiviralo u to vrijeme?
Anja: Mislim da nijedna od nas nije osjećala neki veliki pritisak ili strah od toga kako će album biti prihvaćen. Mi više funkcioniramo tako da radimo što se nama sviđa pa ako se uz to sviđa i drugima – super. Nas je više bilo strah hoće li se nama svidjeti album na kraju (smijeh). Mislim da su Luciju najviše motivirale ove ranije spomenute prepreke, a na mene je to djelovalo tako da se još više potrudim idući puta.Kako je tekao proces stvaranja pjesama i snimanja?
Anja: Za prvi album bilo nam je samo dovoljno doći u studio i snimati redom pjesme. S drugim albumom je bilo dosta drugačije. Pjesme nisu bile napisane i više se promišljalo o opremi, zvuku i svaka od nas je već razvila određeno ‘kako želim da mi zvuči’ gitara, sner, činela. Neke od pjesama Lucija napravi sama pa onda na probi razrađujemo ideju, a neke pjesme nastanu spontano tokom đemanja na probi. Pjesmu “Protiv nas” smo npr. Lucija i ja razrađivale u njenoj kuhinji (smijeh), a “Oni su tu” je nastala uz pomoć Gorana i Svena iz ###. Mislim da je Lucija imala dosta problema s pisanjem pjesama jer smo se jednostavno našli pred nekakvim zidom ‘Što i kako dalje?’.Publika već ima prilike poslušati kako zvuče nove pjesme, osim na CD-u i u digitalnom obliku, također i uživo…
Lucija: Tek sad krećemo s ozbiljnim turiranjem, pred nama je sad samo u 5. mjesecu šest koncerata i tek nakon toga ćemo moći sa sigurnošću reći kako je album prošao. Zasad su komentari dobri, svi oni koji su pristupili našoj glazbi i radu bez imalo predrasuda su super reagirali. Ostali koji samo čekaju i traže grešku, oni nas ne zanimaju.Na novom albumu ste ugostili i nekolicinu suradnika, odnosno kolega glazbenika. Koliko su vam pomogli da upotpunite cijelu tu priču?
Anja: Kako nas tri već dugo sviramo zajedno i imamo određenu rutinu kod stvaranja pjesama bilo je zanimljivo dovesti nekog novog u cijelu priču. Svi oni su na svoj način doprinijeli stvaranju pjesama i donijeli u njima nešto novo što pjesmu učini zanimljivijom. Meni je bilo jako zabavno raditi s nekim novim u ovom kontekstu i promatrati kako će se pjesma razviti do kraja. Violončelo koje je odsvirala Dora na pjesmi “Protiv nas” je bilo baš jako wow i znali smo da to mora biti dio pjesme, a kad su Goran i Ruby na probama svirali dva bubnja to je jednostavno bilo to – energija i ### buka + Punčke.

Koliko se po vama vaš zvuk promijenio sada u usporedbi s počecima? U kojem pogledu smatrate da ste najviše napredovale?
Lucija: Bend ako raste, mijenja i zvuk. To je logičan razvoj događaja jer imaš više utakmica u nogama, već otprilike znaš kakav zvuk želiš, a kakav ne, susreo si se s par problema i shvatio kako nešto riješiti, izbjeći, poboljšati. U svakom slučaju, nas tri uvijek težimo ka boljem. Iako je album tek izašao, već pronalazimo greške i radimo na njihovom uklanjanju. Tako da, iskustvo nam je donijelo puno toga, u međuvremenu smo si kupile i novu opremu, definirale zvuk, ali još je puno toga ispred nas.

U tekstualnom smislu, album je dosta mračniji i gnjevniji od prethodnika, ali ipak kažete da ništa nije kako se čini na prvu. Što zapravo želite poručiti s ovim novim tekstovima?
Lucija: Objektivizacija svega što radim i svega što sam dosad napravila za Punčke od strane javnosti je mene strašno pogodila. Po izlasku prvog albuma sam počela preispitivati sve što radim, sve što sam napravila, kako i zašto sam napravila i što i kako trebam dalje. Sve je to rezultiralo svojevrsnim zamračenjem, depresijom, nesanicom, krizom identiteta i na kraju se samo pretočilo u nove pjesme. Ono što želim poručiti jest da se ništa ne smije suditi po koricama, pa tako ni osobu i njezin rad. Nitko na prvu ne može znati što sam sve proživjela, koliko sam truda uložila, kakva sam osoba i zašto nešto radim tako kako radim. I stoga ako se ne želiš otvoriti, zagrebati pod površinu i saznati nešto novo, nemoj ni komentirati.

Na kraju krajeva, što ovaj album predstavlja za svaku od vas pojedinačno?
Lucija: Kraj jedne borbe i početak nove. Iza nas je puno lekcija, ali već smo naišle na nove zidove. Drugi album nas je iscrpio ali je i puno dao zauzvrat, možda ne toliko medijske pozornosti koliko osobnog rasta.
Anja: Definitivno se slažem s Lucijom. Za mene svaka od pjesama sa sobom nosi neki period u toku stvaranja albuma. Ti osjećaji nužno ne moraju biti izraženi preko tekstova pjesama nego samo kroz glazbu. Za mene je taj album kao neki mali dnevnik za protekle dvije godine.

Za stvaranje glazbe, mislite li da su upravo teške i depresivnije teme inspirativnije od onih pozitivnih i sretnih?
Lucija: To nije nužno, ali činjenica jest da većina ljudi intenzivnije razmišlja, preispituje i eksperimentira u teškim situacijama. Kad si sretan, onda uživaš u sreći i ne ispituješ previše. Ali kada zagusti, onda se boriš svim svojim snagama da to okončaš, da shvatiš, saznaš, riješiš, prodreš i izađeš iz tunela.

Odradile ste do sada puno nastupa, svirale ste i na MENT festivalu, na Pozitivcu, ali i kao predgrupa Queens Of The Stone Age. S kojim nastupima ste bile najviše zadovoljne i zašto?
Anja: Meni najdraži koncert je definitivno Ljubljana – Križanke s Queensima. Tad se nekako sve poklopilo. Sviraš kao predgrupa ovim fakin bogovima, cijela publika je već unutra kad ti izlaziš na stage, prije nego smo uopće počele svirati oko 3000 ljudi je počelo pljeskati – mislim taj osjećaj je nadrealan, a uz to je još i zvuk bio odličan. Dakle atmosfera, publika, zvuk – sve je bilo savršeno.

Nakon drugog albuma i nadolazećih koncertnih promocija, postoji li nešto na čemu biste još voljele poraditi, nešto promijeniti i ostvariti?
Lucija: Pa voljele bismo biti slavne i bogate i ne radit ništa uz bend, tražimo li puno? (smijeh) Naravno da nam je to primarna želja, ali svjesne smo da to ne ide tako jednostavno i brzo. Radimo na sebi, vježbamo, podižemo si ljestvicu i iskreno se nadamo da ćemo u idućih godinu dvije uspjeti rasprodati Veliki pogon Tvornice. Eto, neka to bude prva želja.

Krajem prošle godine bilo je i riječi i o velikoj europskoj turneji koju imate u planu…
Lucija: Uff, prilikom rada na ovom albumu, zaista ništa nije išlo po planu. Za svaki korak je trebalo u hodu smisliti plan B, pa zatim plan C, pa tako i za famoznu EU turneju. Ukratko: sve je bilo spremno, dogovoreno, za nas je radila njemačka booking agencija, sve smo isplanirale da bi na kraju sve propalo zbog njihove neprofesionalnosti. Lekcija naučena, EU tour će biti, ali ću ga sama slagati.

Što sve pripremate za koncert u Tvornici?
Lucija: Puno gostiju, novu set-listu i možda neka vizualna iznenađenja. Ne želimo puno otkrivati, dođite i procijenite sami.