Prvi svjetski turbo-folk bend bili su Led Zeppelin?

Nakon što su po tko zna koji put izdana prva tri albuma britanske grupe Led Zeppelin, red je došao na njihov četvrti, ‘bezimeni’ album (poznat i kao “Led Zeppelin IV“), te na “Houses of the Holy” koji predstavljaju novu fazu rada ove velike grupe.

Na upit zašto “Houses of the Holy” nije nazvan “Led Zeppelin V” jer je Page htio izbjeći znak ‘V’ u naslovu (u engleskoj šatri znak V s kažiprstom i srednjakom u kojem je dlan okrenut prema pokazivaču ima neke nepristojne konotacije), a naslov “Houses of the Holy” je, po Pageu, značio pripadnost svih članova grupe ‘kući Duha svetog’.‘Bezimeni’ album se sastoji od osam teških komada koji uglavnom gravitiraju bluesu (“Black Dog”, “When The Levee Breaks”, “Misty Mountain Hop”) i folku (“The Battle of Evermore”, “Stairway To Heaven”, “Going To California”), a rezultat odzvanja desetljećima: riječ je o jednom od albuma koji je definirao heavy metal, iako je bazično riječ o pjesmama koje su gotovo pravocrtno nastale iz bluesa i folka, no interpretacija Led Zeppelina od njih je učinila da za tim opusom hodočasti drugačiji profil ljudi od onih koji su bili usmjereni prema sastavima kao što su brit-folk pioniri Fairport Convention. Bivša članica grupe Fairport Convention Sandy Denny jedina je imala čast dijeliti mikrofon sa Zeppelinima na nekom studijskom albumu i to na pjesmi “The Battle of Evermore” s ‘četvorke’. Na tom je albumu postala vidljivija Pageova i Plantova sklonost prema fantaziji i mistici, osobito u pjesmi “The Battle of Evermore” koja će svoju zanimljiv(ij)u verziju dobiti na albumu “Unledded” gdje je keltsko-škotski senzibilitet folk-primadone Sandy Denny (preminula 1978.) interesantno zamijenjen egzotičnim azijskim Najme Akhtar.

‘Četvorka’ je još jedan dokaz onoj staroj tezi da vrag leži u detaljima. Kao što su The Ramonesi nevini spectorovski pop proveli kroz urbanu neurozu New Yorka i dobili punk, tako su i Zeppelini afroamerički blues, soul, funk te otočki folklor proveli kroza svoju osobnu aroganciju i kreirali heavy metal.Jimmy Page, Robert Plant, John Bonham i John Paul Jones bili su glasni i robusni, nakrcani samopouzdanjem, uvjereni da mogu sve. Oni su u tom momentu, početkom sedamdesetih i mogli sve. Tadašnja rock kritika ih je pljuvala, nisu izdavali singlove, najpoznatija pjesma traje osam minuta i nema ni strofe ni refrene, ali pjesme su se slušale, albumi su se prodavali, a koncerti pamtili.

I da, Plant je na sceni izgledao kao muška varijanta Dare Bubamare (sudeći po fotografijama), fudbalerka Jimmya Pagea i danas inspirira švalere iz predgradskih birtija, samozatajnost Johna Paula Jonesa potvrđuje sve one stereotipe o basistima, a sklonost dobrim tulumima Johna Bonhama bila je legendarna. I ponašali su se kao zadnji divljaci, rastavljali hotelske sobe na cigle, vapno i tapete, ali – bili su frajeri i mogli su jer su imali hrpu para i nisu znali kamo s njima.

Dakle, ako znamo da ih kritičari nisu voljeli, da su svoju muziku bazirali iz narodne muzike, koristili su raznoraznu mitologiju, u nastupima su običavali biti i više nego lascivni, Plant je s vremena na vrijeme znao ‘orijentalno’ vrištati i zavijati, imali su instantnu i ogromnu popularnost te potakli vojsku sljedbenika koji su također imali uspjeha. A da, i menadžer im je bio bivši boksač, tip premazan svim mastima. Jesu li Zeppelini zapravo prvi svjetski turbo-folk bend?

Nisu. Bar po mom mišljenju. Imali su ‘mojo’, bez obzira što se i dan-danas vode sudski sporovi zbog ‘posuđivanja’ nekih melodijskih linija (posljednji slučaj je “Stairway To Heaven” u kojoj je maznut komadić skladbe “Taurus” grupe Spirit).

“Houses of the Holy” je klasična demonstracija snage u kojoj grupa radi sve obrnuto od onog kako inače radi: kao što su The Beatlesi svoju metodiku rada potpuno preokrenuli na ‘Bijelom albumu’, tako su i Zeppelini sve što su do tada radili – preokrenuli za 180 stupnjeva. I naravno, poput The Beatlesa na ‘Bijelom albumu’, skoro su se raspali. No, “Houses of the Holy” donosi prvenstveno Jonesove i Bonhamove sklonosti sviranja soula i funka – obojica su bili fanovi Jamesa Browna, što se može čuti na “The Crunge”, koja unatoč ukupnom dojmu koji je čisti užas kao takav, predviđa smjer djelovanja grupa kao što su Red Hot Chili Peppers.

“Houses of the Holy” donosi možda najbolje od studijskih snimaka Led Zeppelina (dakle, ne nužno pjesama, nego snimaka) – “The Song Remains The Same”, “The Rain Song”, “Over The Hills and Far Away” i “No Quater” sjaje i bez Plantovih vokala; ovakvi suhi instrumentali, koji su smješteni na bonus disku izdanja, doimaju se kao suite odsvirane na električnim instrumentima. I ako su prva tri albuma Led Zeppelina bila demonstracija sviračke nadmoći, na ‘bezimenom’ (odnosno ‘četvorci’) i “Houses of the Holy”, Page se profilirao kao vrhunski producent koji je od Bonhamovih bubnjeva, svojih gitara, te klavijatura i basa Johna Paula Jonesa sagradio čitav orkestar.

Uz izvođačku kompetenciju koja se u slučaju Zeppelina ionako podrazumijeva dobivamo nešto ne pretjerano često: da pjesme bez vokala imaju svoju dramaturgiju i dubinu, koja drugačije odzvanja od snimaka s Plantovim vokalom. Je li ovakav koncept reizdanja slatka osveta grupe jer je pjevač rekao ‘ne’ ponovnom okupljanju i dodatnoj (i to dobroj) zaradi, po principu kad dečko ostavi curu, pa onda ona na svom Facebooku objavi svoje slike u najljepšoj haljini i najboljim cipelama?

Već uvodna pjesma “The Song Remains The Same” nam pokazuje novi smjer Zeppelina: oni više nisu narajcane engleske bitange koje nemaju što sa sobom preko dana, nego starmali štreberi koji su spremni odvojiti nevjerojatno veliku količinu vremena da si ispeglaju zvuk.

Osim toga, na “Houses of the Holy” različitosti nikad više: od utjecaja akustičara Cata Stevensa na “Over the Hills and Far Away”, orkestriranog popa (“The Rain Song”), preko funka i reggaea, doo wopa, ambijentalne psihodelije, a crne rupe u vidu “The Crunge” i “D’yer Mak’er” su vjerojatno najgore što su Page, Plant, Jones i Bonham objavili pod imenom Led Zeppelin. Osim toga, postavlja se pitanje je li “House of the Holy” uopće heavy metal/hard rock album? Kakve on ima veze s ‘jedinicom’ ili ‘dvojkom’?

Ima utoliko što su ga odsvirali Jimmy, Robert, John Paul i John, i što je otprhnuo na prva mjesta različitih top lista. I ako je ‘četvorka’ album koji je jedan od osnovnih stupova heavy metala, “Houses of the Holy” je priručnik kako treba muzički razmišljati kompetentan metalac da bi bio uspješan i priznat: ne poznavati ograničenja, i svaki žanr ili motiv provući kroza svoj umjetnički senzibilitet, bez želje da se ikome išta svidi.