Projekt Lana Del Rey

33211

Priča o Lani Del Rey nije prva takva u glazbenoj industriji. Konstruiranje novog imidža, plastične operacije, izmišljena imena i druge sitnice standardna su oružja u pokušaju osvajanja glazbenog svijeta.

Slučaj Elizabeth Grant / Lizzy Grant / Lane Del Rey zato je nešto zanimljiviji od ostalih, no unatoč tome što sadrži sve gore navedene izmjene, više govori o publici i industriji glazbe nego o njoj samoj. Kako nema medija koji je propustio dati svoje mišljenje o tom fenomenu, nećemo niti mi biti iznimka.

Elizabeth prve pjesme pod imenom Lana Del Ray (sic) odnosno Lizzy Grant izdaje 2008. godine, a EP s tri pjesme postaje cijeli album krajem 2010. Mizerna prodaja, loš PR i nemogućnost da se prosječna Lizzy proda mainstream publici, album se povlači iz prodaje, brišu se zapisi na YouTubeu i MySpace profili i Lizzy Grant nestaje.S naučenim lekcijama, nedugo potom rađa se Lana Del Rey, samoprozvana ‘gangster Nancy Sinatra’, ‘Lolita izgubljena u getu’ koja kao uzore istovremeno navodi Britney Spears i Kurta Cobaina, a svoju glazbu zove ‘Hollywood sadcore‘. Ubrzo postaje viralni hit na socijalnim mrežama, na usnama ju imaju svi u glazbenoj industriji što išta vrijede, a osim glazbe Lana ulazi i u modne vode.

Par novih pjesama, spotova i nekoliko kolagenskih injekcija kasnije, Ray je postala ne samo Rey nego i miljenica indie publike s intervjuima po Pitchforku i Vogueu, desecima milijuna pregleda na YouTubeu i imidžem moderne heroine.Predstavlja se kao obična djevojka iz malog mjesta koja je odlučila u velikom gradu pronaći sreću pjevajući i tako je, eto slučajno, upoznala producenta koji ju je lansirao u zvijezde. Priče o djetinjstvu provedenom u stereotipnom ‘trailer parku’ i scene iz spota “Video Games” – retro klipovi s velikim američkim automobilima, blještavilom iz hollywoodskog zlatnog doba i druge evokativne slike s neke stare super osmice osvojile su publiku i kritiku.Jedini problem je što Internet, isti onaj koji je lansirao Lanu, nije zaboravio na Lizzy.Nije trebalo puno da se otkrije njen stari identitet i da detalji polako počnu curiti po blogovima i Twitter računima, pa smo tako ubrzo saznali da je njen otac bogati trgovac nekretninama i diler domenama te da ogroman dio njene priče pada u vodu.

Od spota koji je navodno sama napravila, a posjeduje skupe snimke i klipove, do samog identiteta: tvrdi da od sedamnaeste godine samo pjeva i nije ništa mijenjala na sebi, kao i da je umjetničko ime izmislila nakon druženja s kubanskim prijateljima. O neuobičajeno velikim usnama nećemo detaljnije, no u jednom starijem intervjuu bez problema je priznala da su joj menadžeri i odvjetnici pomogli odabrati ime.

Muziku podržava

Stvaranje identiteta i potraga za autentičnošću u popularnoj glazbi nije ništa novo, bilo da govorimo o Katheryn Hudson, gospel pjevačici koja je kasnije prodana kao sisata bubblegum princeza Katy Perry, Kesha Sebert koja je danas trash-pop Ke$ha ili Paulu Hewsonu koji je kao Bono i parodirao cijeli koncept u personi The Fly. O Stefani Germanotti ne trebamo niti počinjati. Temu su pokrili Yuval Taylor i Hugh Barker u odličnoj knjizi “Faking It: The Quest for Authenticity in Popular Music.”

Gdje je onda zapelo kod Lane? Neki krive netransparentnu transformaciju i nabacane laži dok je truplo Lizzy još uvijek bilo svježe, a drugi tvrde da su David Bowie i Gene Simmons svoje glazbene persone ipak držali odvojeno od prave, dok je Lizzy zaista napravila sve što su joj rekli da bi postala Lana. Njen organski rast zapravo je ispao projekt njene izdavačke kuće Interscope i producenta Davida Kahnea.

Između dvije teorije pojavile su se druge kritike. Amy Klein (Titus Andronicus) piše kako Lana predstavlja prošlost u kojoj su “žene čekale svoje muževe kod kuće kako bi im nakon posla donijele martini s maslinama i učinile ih ponovno pravima (i muškarce i žene, martinije i masline)” i potiho ju optužuje za antifeminizam.

Sve to insinuira njen imidž i spot za “Video Games”: od retro “Mad Men” stila ’60-ih do nostalgičnih zastava na vjetru u prototipnom malom gradiću srednje Amerike, no prema Amy, Lana nije nostalgična niti sarkastična kada pjeva “It’s you, it’s you, it’s all for you.” Složili se ili ne, činjenica je da Amerika nije osvojena s nekom tamo Lizzy Grant iz Lake Placida u New Yorku, nego usnata seks bomba Lana Del Rey koja puca na sve od nostalgije do muških erekcija da bi došla do slave.

Iako nije nepoznanica da se i indie publici prodaju muda pod bubrege i da za manipulaciju manje popularnih (i manje isplativijih) žanrova postoje presedani, Lana Del Rey prekalkulantski je podvaljena da bi bila shvaćena ozbiljno i to je ono što tu istu publiku ljuti i zašto je ona najveći simbol gubitka nevinosti žanra koji je jedinstveno nastao ne prema zvuku, nego prema etičkom odnosu prema glazbi.

Ono što nije uspjela kraj Nicki Minaj, Beyonce i Rihanne, probat će kraj Feist, Cat Power i St. Vincent.

Priznajem da sam pod utjecajem odlične knjige Michaela Azerrada, “Our Band Could Be Your Life”, u kojoj opisuje razvoj indie punk scene ’80-ih, često uz mučne opise u kakvoj bijedi su mnogi bendovi živjeli i kolike su žrtve podnijeli samo da bi se njihova glazba čula. Veliki kontrast od današnje indie glazbe koja je postala industrija kao i svaka druga, samo što kao bojište ne koristi radio i TV nego Twitter i YouTube.

Da se nije dogodio nedavni debakl kada je uživo na Saturday Night Live katastrofalno izvela dvije svoje pjesme i izazvala burne kritike multimilijunskog auditorija, buka vjerojatno ne bi bila toliko velika i možda sada ne biste čitali ovaj tekst, ali siguran sam da Lana nije niti prva niti zadnja koja će do slave doći preko publike koja u prošlosti nije bila u tolikom fokusu glazbene industrije. Iste one koji živi od hypea i pumpanja popularnosti koju publika često bez problema popuši.

Juliette Lewis ju je opisala kao “dvanaestogodišnjakinju koja se u svojoj spavaćoj sobi pravi da pjeva i nastupa“, a James Murphy je i prije omraženog nastupa naglasio da je njegov LCD Soundsystem šest godina pokušavao nastupati na SNL-u. “Isn’t ‘too soon’ ok advice?“, rekao je i u jednoj rečenici sažeo problem.

Čak i danas kultni Arcade Fire i prije njih The Strokes bili su pod napadima i pritiskom – zbog umjetnog stvaranja identiteta, favoriziranja medija, a u oba slučaja i bogatih roditelja, no oba benda su se prihvatila autentičnosti i preko nje došli do slave i hvalospjeva šire publike.

Kako i kamo će dalje Lana Del Rey? Je li uopće bitno? Ovih dana izlazi joj ‘prvi’ album pa s tim kreću i koncerti, promotivni nastupi i više medijske pažnje nego si može zamisliti. Uspije li ili ne, promatrači pop kulture, ljetopisci i kroničari vjerno su obilježili sezonu 2011./2012. u znaku jedne neobične Elizabeth Grant.

0 Shares
Muziku podržava