Preliminarni, još nepotpuni ali friški podatci HDU-a (Hrvatske diskografske udruge) o nakladama i prodaji nosača zvuka za 2013., govore nam dosta o tome što smo lani slušali. Kakav nam je masovni ukus i glazbena savjest, i što smo pritom kupili ili prodali, prvo ili drugo?
Kako to gordo zvuči; nosači zvuka? Tzv. CD-i – ono što djeca sve manje koriste a nama su još dragi (mada ne kao vinili) – i lani su se prodavali na domaćem tržištu, pa je zgodno vidjeti zbirne podatke o prodaji koji ocrtavaju stanje potrošačke nacije i psihološki profil publike u segmentu glazbe.
Rasprodali smo masovni ukus
Nažalost, široj javnosti su nedostupni točni podaci koliko se točno čega prodalo ‘u komadima’, ali i poredak dovoljno govori. Nešto smo ‘prodali’, pa i rasprodali, recimo masovni ukus. Daunloada je kod nas nešto manje nego u svijetu, gdje je uzeo primat i pred nekoliko godina prvi put nadmašio prodaju čvrstih, fizičkih CD-a. 
Uglavnom, Thompson i Oliver na vrhu prodaje domaćih CD-a, a 2Cellos i Dubioza kolektiv kao najprodavanija strana izdanja, govore nam da nema puno kilometara između Los Angelesa, Zagreba i BiH. Jer, ako su 2Cellos i Dubioza ‘svijet’, onda smo zaista svjetski, i dobro je da je taj svijet toliko blizu nas. Dapače, legitimni smo dio svijeta. Jesmo li?
Naše i njihovo
Brzi odgovor stiže na zajedničkoj listi najprodavanijih, gdje je jasno da lokalna kultura slušanja odnosi primat i da smo zapravo dosta različiti od svijeta.
Službeni podatak da među prvih 10, zapravo 23., na zbirnom popisu nema nijednog zaista ‘stranog’ izdanja, govori nam smo još uvijek što se masovnog ukusa tiče ozbiljni lokalpatrioti i da nam je ‘naše’ milije od ‘njihovog’. Ujedno se tim podatkom i izbija argument iz ruku onih koji tvrde da više slušamo stranu nego domaću glazbu.
Nije istina, i to ne mora biti loše za domaću glazbenu industriju, iako može biti loše za ukus. Stoga bih ovom prilikom molio da se službeno zaboravi onaj stih “Uvijek netko oko nas dođe pa nam prijeti“, jer je očito da smo sami sebi najozbiljnija prijetnja (što se tiče ukusa, tj. neukusa).
Recimo ‘ne’ Informbirou i stranoj sceni
Očito je masovna publika rekla ne stranoj sceni, kao i Tito svojevremeno Informbirou, i zatvorila se u svoje dvorište. Jedina je razlika da je Tito išao kontra dominantnog ukusa Staljina & co., a domaća masovna publika ide niz dlaku domaćeg neukusa i stvara ga. To je činjenica, kao što je činjenica da se o ukusima raspravlja, o neukusima još i više,
i to nam nitko ne može zabraniti.
Očito je shizofrena, ali legitimna, situacija u kojoj i prodaja stranih i domaćih izdanja pokazuje demokratsko načelo da suprotnosti mogu biti jednako popularne. Jer, ima li veće razlike između Olivera i Thompsona, ili 2Cellos i Dubioza kolektiva?
Uglavnom, nitko ne mora kukati da nas jebu stranci, ljudi vole domaće i to ima budućnosti. Kakve? I gdje smo mi? Tu gdje jesmo, a ima i pomaka, ali se oni vide tek iza 14. (2Cellos) i 19. (Dubioza kolektiv) mjesta zbirne top liste. Točnije, negdje oko 24. pozicije na svoje dolazi David Bowie, ali su od njega kod nas popularniji mnogi, pretpostavljam ne i bolji.
Kad je Mišo dizao ruke
Čitam preko vikenda izjave Miše Kovača o nadgrobnom životu i da je spavao po parkovima u Zagrebu a onda prodao pola milijuna ploča. Ne znam za parkove, ali ploče je proda(va)o, samo je to bilo toliko davno da više nema nikakvog smisla pričati o tome i zabavljati narod davno amortiziranim legendama. Jer ogromna je, nepremostiva čak, razlika između 4. mjesta i izvrsne kompilacije davnih “100 originalnih hitova” Miše Kovača i onoga što radi danas.
Mišini zlatni dani ozbiljno se razlikuju od ovih danas, kao i dani čitave estrade. Niti je on danas bolji od domaće scene, dapače, sam je omogućio da se srozaju kriteriji, pa danas neki drugi dižu ruke i prodaju jednako loše ploče. Stoga su mi ipak draži oni koji su isto počeli u šezdesetima kao i Mišo, recimo Oliver ili Arsen, ali i danas rade vrijedne stvari.
Ona priča da Mišo samo ‘podigne ruke a narod pjeva’ danas je kontraproduktivna i zapravo lažna. U zadnje vrijeme je dvojbeno što to ljudi pjevaju, ili kupuju, kad Mišo i slični podignu ruke. Bio sam na par njegovih nastupa unazad desetak godina, pa i na Porinu, i bolje je ne spominjati vrijednost otpjevanoga. Osim toga, kod nas možeš podići i jednu ruku pa narod opet svašta pjeva.
Za Dom sportova spremni
To su neke davne i bajne priče koje danas više ne drže vodu. Stoga pustimo te budalaštine o divnoj dalekoj prošlosti i bavimo se ovime danas što nam može omogućiti da podignemo glave iznad vode, pa možda naučimo pjevati nešto novo i drugačije? Recimo, podignemo glave i ruke na koncertima Dubioza kolektiva, koji su rasprodali zagrebački Dom sportova, a uskoro će vjerojatno i splitski Spaladium.
Kao drugi na ‘stranoj’ top listi Dubioza kolektiv su mi nekako najdraži, i ‘naši’, najveći pozitivni proboj prošle godine. Zato, pred vama su (još nepotpuni u smislu da obuhvaćaju samo prodaju fizičkih nosača zvuka u dućanima koji šalju podatke HDU) podatci o prodaji albuma na hrvatskom tržištu u 2013. pa prosudite sami, dovoljno ste pametni i sposobni za to, a vjerojatno ste nešto i sami kupili. Nadajmo se samo da nije mačak u vreći…
