Na današnji dan, 8. srpnja 1965., dva su se studenta susrela na plaži Venice Beach u Los Angelesu. Kao rezultat njihovog druženja rođen je jedan od najvećih bendova svih vremena: The Doors.
Dvadesetdvogodišnji Jim Morrison nedavno je završio Školu za kazalište, film i televiziju na sveučilištu UCLA i živio u kućici na krovu kuće prijatelja Dennisa Jacoba. Rijetko je kada silazio dolje, još rjeđe nešto jeo; čitavo se vrijeme kljukao halucinogenima (u ono vrijeme legalnim) i pisao pjesme. Ipak, s krova je pucao zamaman pogled na plažu Venice Beach, pa je Morrison negdje oko 13 sati odlučio spustiti se i prošetati. Ondje je, gledajući svoja posla, bio njegov kolega s faksa Ray Manzarek.
“Sjedio sam na toj klupi i mozgao što ću dalje sa životom… I tko naiđe u tom trenutku? Šaman. Na neki se način preobrazio, iz svoje je kukuljice izašao apsolutno veličanstven. Izgubio je nekih 12-13 kilograma… Bio je visok, vitak i kosa mu je narasla: izgledao je kao Michelangelov David… Pitao sam ga ‘Što ima?’, a on mi je rekao da je počeo pisati pjesme” opisao je Manzarek susret s Morrisonom kojeg je iz fakultetskih dana pamtio kao punašnijeg i povučenog momka.
“Čim sam čuo prve stihove ‘Moonlight Drive’ – ‘Let’s swim to the moon/Lets climb through the tide/Penetrate the evening/That city sleeps to hide’ – rekao sam ‘To je to’. Nijedna rock pjesma koju znam nije imala takve stihove” kazao je Manzarek.
Vrlo su brzo pronašli zajednički jezik i počeli razmišljati zašto ne bi osnovali bend i zaradili milijune. Morrison je pomislio da bi bilo zgodno nazvati ga The Doors zbog eseja “Vrata percepcije” (‘The Doors of Perception’) Aldousa Huxleya koji je naslov za svoje djelo uzeo od Williama Blakea i njegove rečenice “Ako se Vrata percepcije očiste, sve će pred čovjekom biti kakvo jest, beskrajno.” Obojica su se složila da je ime The Doors odličan izbor jer obojica eksperimentiraju s narkoticima i šire svoju razinu svijesti. Ako je meskalin bio dobar za Huxleya, nema razloga da ne bude i za njih.
“Ali čovjek koji se vrati kroz Vrata u Zidu neće nikada biti sasvim isti kao i čovjek koji je kroz njih izišao. Bit će mudriji, ali manje nadmen, sretniji, ali manje samozadovoljan, skromniji priznavajući svoje neznanje, ali bolje opremljen da razumije odnos riječi prema stvarima, sustavnog razmišljanja prema nedokučivoj Misteriji koju ono pokušava, vječito uzaludno, spoznati” pisao je Huxley, a Jim Morrison planirao je biti upravo to.
Htio je biti ‘Vrata’ preko kojih bi drugi iskusili ono nepoznato postajući tako otvoreni za sve moguće opcije. Promijenila bi se razmišljanja i pogledi na svijet, prvo pojedinaca, a potom i cjelokupnog društva. Morrison je htio biti taj koji će se ‘žrtvovati’ i proći kroz ‘Vrata’ kako bi svijet proširio svoje skučene stavove. “Postoje stvari ljudima poznate i one ljudima nepoznate, a između njih su The Doors” govorio je Morrison.
U kolovozu im se pridružio bubnjar John Densmore, a već par tjedana kasnije snimili su prve demo-uratke. Gitarist Robbie Krieger stigao je krajem rujna i priča zvana The Doors mogla je započeti.
