“Narodnjaci ili zabavnjaci?”, pita Sanja Doležal, nekadašnja pjevačica Novih fosila predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović.

Ovisi o prilici, uglavnom zabavnjaci, ali narodnjaci kad je fešta“, glasio je odgovor. I tako, prethodni predsjednik je bio skladatelj klasične glazbe, a sada imamo predsjednicu koja je priznala da voli “cajke”. I to nije ništa neobično. Svatko neka sluša ono što voli i želi, osim što je riječ o osobi koja dolazi iz stranke čiji se članovi povremeno i sada zgražaju nad “srpskim muzičarima koji otimaju kruh našima”, koji su lupetali svašta o ćirilici u Vukovaru, odnosno, prvo je dozvoljavali, a onda zabranjivali.

Ima još nešto? Aha, pričice kontra Bajage, Gileta iz Električnog orgazma, Balaševića. Oni su dugo vremena bili tema u medijima, a kad su u Hrvatsku dolazili likovi a la Miroslav Ilić, jedva da je tko trepnuo. Doduše, predsjednica nije specificirala voli li samo hrvatske narodnjake ili sve narodnjake općenito, tako da se ovdje mora staviti ograda. Možda će se ispričati na srpskim narodnjacima kao što se svojevremeno ispričala zbog čokoladica. No dobro, to je više stvar za sociologe i psihologe, kako je moguće dolaziti iz miljea u kojem su desetljećima nabijali krivnju kako netko može slušati npr.: Vladu Divljana ili Šarlo Akrobatu, “a bio je rat i ljudi su ginuli” i onda bez problema priznati da i sama sluša muziku koja je mnogo više inkriminirana nego ona koju pjevaju pošteni i dosljedni rockeri s one strane Drine.

Muziku podržava

Jedini je problem ako hrvatski pjevač uzme pjesmu srpskog autora, pa sirota predsjednica ne zna treba li se ispričati na tome ili ne, recimo Severina u posljednje vrijeme često radi sa srpskim autorima, pa onda slijedi pitanje – zašto čokoladica ne može, a pjesma može.

Raspojasa li se predsjednica na “Moju štiklu”, a kada krene “Uno momento”, pjesma srpskih autora, izleti li onda iz prostorije suznih očiju moleći krunicu za spas duša od srpskih narodnjaka? Postoji pitanje u suprotnom smjeru, što ako neki srpski pjevač obradi hrvatski narodnjak, je li to prihvatljivo kao neka vrsta hrvatskog privrednog izvoza ili pak potonuće u moralni bezdan hrvatskog ćudoređa.

Doskočice na stranu, narodnjaci kao takvi su “izmišljeni” od strane manje ili više školovanih klasičara koji su htjeli zaraditi dodatno. Poslušajte aranžmane iz repertoara npr.: Tome Zdravkovića i čut ćete dionice koje ne može smisliti netko tko je do podne cijepao drva, a poslije podne boravio u kladionici. Slično je i s vokalnim dionicama. Rockeri su se također voljeli upuštati pisati narodnjake, pa imamo slučaj Kornelija Kovača, bivšeg člana Indexa, osnivača Korni grupe (progresivnog rock sastava 1/1), koji je autor pjesme Lepe Brene “Hajde da se volimo”.

Zrinko Tutić i Bora Đorđević potpisuju narodnjak “Sinoć sam pola kafane popio”. Aca Lukas je danas gotovo uvreda među glazbenim snobovima, riječ je o čovjeku koji je također školovan muzičar. Mnogo je i hrvatskih školovanih muzičara koji sviraju svakakve užase samo da plate ratu kredita, grijanje, ili dovrše kat na kući, također, razni su pjesnici pisali stihove za narodnjake, tako da se predsjednicu može razumijeti da joj srce zaigra na takav melos kad je fešta, jer, ponavljam, mnogi nadareni glazbenici su pisali narodnjake.

Šteta je jedino što je u zadnje vrijeme bilo mali milijun dobrih rock i hip hop fešti (Tramovci u Domu sportova, Toto, Hladno pivo, Zabranjeno pušenje…) koje su bile rasprodane. Koncertna industrija je u zamahu, mnogo je dobrih muzičkih albuma, i u još većem zamahu bi bilo kad bi tome pripomogla predsjedničina “gospodarska diplomacija” koju je često spominjala u svojoj predizbornoj kampanji, a poslije baš i ne.

345 Shares
Muziku podržava