Nakon dva zanimljiva i vrlo osebujna albuma, “Fading Away” kao PNDC i “Hellum Bliss” kao Keep Away From Heat, Predrag Nedić se istaknuo kao jedan jako interesantan beogradski autor koji miješa utjecaje ’80-ih s modernom elektronikom u prekrasne pjesme u kojima je lako uživati.
Budući da ima dosta kvalitetnog materijala iza sebe, a uskoro će izaći i novi PNDC, bilo je krajnje vrijeme da malo popričamo s njim, da nam on kaže ponešto o sebi, svojim projektima, idejama… Intervju je išao putem e-maila, a evo njegovih odgovora…
Prije svega, da li bi mogao reći par riječi o svojem prijašnjem bendu, odnosno svojem prijašnjem radu, da te naša publika malo bolje upozna…
Muzikom se bavim takoreći od malih nogu, tako da je taj dio priče krajnje stereotipan. Prva gitara, gomila ploča, kaseta, potom CD-i, DVD-i, mp3-ice… Kada sam dobio prvu gitaru (El Maya EM 1300), fatalno sam se zaljubio na prvi pogled (i dodir). 
Potom, dolaze razni lokalni bendovi, sati provedeni po kojekakvim garažama (gdje su uglavnom i završavale karijere tih grupa J), ali meni je bilo super. Kasnije sam bio prisutan u muzici, ali kroz lokalne muzičke magazine (Vreme Zabave, XZ, Okmag), tako da sam scenu dobro upoznao i s druge strane (pa mi se malo ogadila).
Naravno, u međuvremenu nisam se prestao baviti glazbom, ali sam gitaru zamijenio za komp i to prije svega kroz projekt Erogenius. To je ambijentalno/elektronski duet i činimo ga moj prijatelj Dušan i ja.
Radili smo dosta namjenske glazbe (modne revije, dokumentarci…), a 2002. je izašao album “Send And Receive” za Ammonite Rrecords koji je pored vrlo dobrih recenzija bio proglašen i za jedno od 7 ključnih izdanja post-Miloševićevog perioda po nekom američkom časopisu, što god da to značilo.
Posljednjih par godina ne radimo ništa pametno, tako da se našlo dosta prostora za moje solo-projekte.
Današnji rad ti je okarakteriziran s dva alter-ega, PNDC-om i Keep Away From Heat. Od kud baš takva imena?
Nikada se nisam opterećivao imenima. Jednostavno, glupo mi je bilo da pravim muziku pod svojim imenom i prezimenom, meni to uvijek nekako narodnjački zvuči, pa sam PNDC sastavio od Predrag NeDiC. Upozorenje Keep Away From Heat (and Flame) sam pročitao na bočici nekog osvježivača koji mi stoji na radnom stolu… Učinilo mi se zanimljivim. Dakle, ništa spektakularno.
Zašto dva različita imena? Mislim, očito je da se glazba podosta razlikuje, ali su većinom isti suradnici, a opet glazbeno gledajući, to i nije toliko daleko…
Postoji neka crta razdvajanja koju sam u jednom trenutku tijekom rada uočio te sam došao do zaključka da bi trebalo podijeliti te dvije stvari i tako dam sebi širinu u formiranju zvuka za oba projekta. Međutim, u pravu si, osnovna emocija je u suštini ista.
Kako bi najbolje opisao projekt PNDC, a kako Keep Away From Heat u glazbenom smislu?
PNDC ima svoj manje-više definiran zvučni okvir. Pjesme, uvjetno rečeno, imaju pop formu i ta muzika je vrsta new wavea/post-punka, mada kritika kaže da je to sve dark wave/pop. OK. Kako god.
Sve je to stvar percepcije, a meni tako i onako strašno idu na živce te žanrovske odrednice. Obožavam da se zabavljam semplovima akustične gitare kojih ima napretek na “Fading Away” albumu.
S druge strane, Keep Away From Heat je ‘off project’ i ostavlja mi mogućnost da eksperimentiram koliko hoću. Da li će zvuk biti više elektronski ili više orijentiran k nekakvom ambijentalnom post-rocku, to sve zavisi od trenutnog raspoloženja.
Eto naprimjer neposredno pred CD “Helium Bliss“, izašao je EP “Pos3p” za Rack and Ruin, nizozemsku Internet etiketu, prilično ambijentalno-post-rock orijentiranog zvuka. Nešto tako skoro i da nije moguće u PNDC repertoaru.
Kojem projektu si bliži po svojim uzorima?
Kao što rekoh, mnogo muzike sam slušao u životu i puno toga mi se istinski sviđalo, tako da imam veliki problem da navedem konkretan uzor. Kritičari su više puta pomenuli NIN, Depeche Mode, Cavea, Bowiea… Hmm… OK, ima smisla.
Sve su to bendovi koje sam također dosta slušao, ali recimo da su na mene mnogo veći utisak ostavili Joy Division. Sve ostalo se uglavnom povezuje sa sugestivnim Houseworkovim glasom.
E da, ima još i dva albuma koja bih spomenuo: “My Life in Bush of Ghosts” (Eno/Byrne), gdje sam shvatio da se muzika može i drugačije koncipirati i stvarati, te “Spirit of Eden” (Talk Talk), album koji sam strahovito emotivno proživio.
Naravno, neki žanrovi ti se zakače više nego drugi… Mene je dohvatio new wave/post-punk (i punk), kraut, ali i post-rock, razni oblici elektronske muzike…
Svakako, PNDC mi je trenutno glavna preokupacija, a za ostalo će se uvijek naći vremena i materijala.
Kako je došlo do suradnje s Houseworkom? Postali ste gotovo nerazdvojni…
Thanos (Housework) je nevjerojatno talentiran tip. Upoznali smo se preko neta, slučajno… Inače, sve je krenulo tako što sam neke instrumentalne ideje okačio na MySpace i poslije nekog vremena mi se čovjek javio i tako je sve počelo…
Prva stvar koju je uradio bila je “Thin Moon”. Ostao sam u blagom šoku kada mi je stigao njegov ‘fajl’ i kada sam shvatio da osoba koju ne poznajem i koja je oko 1000 km udaljena od mene, skoro 100% pogađa i nadovezuje se na ono što sam htio da izvedem! Sada smo, kao što kažeš, nerazdvojni.
Ja njemu šaljem matrice, on piše tekstove i pjeva, doda poneku gitaru, ako zatreba. On je integralni dio priče, njegov doprinos nije mali i drastično mijenja početnu sliku svake pjesme.
Dakle, da nije bilo Houseworka, moguće je da bi moja muzika ostala instrumentalna, što je i bila početna ideja. Evo, neki dan nam je izašao EP u Švedskoj pod imenom PNDC&Housework “The Punks on Diet”.
Vjerojatno ćemo pod tim imenom i ubuduće izdavati. Sada je situacija takva da se o svemu konzultiramo, a da o meni ovisi kako će izgledati finalni proizvod. Da usput kažem, nisam čuo sličan vokal na ovim našim prostorima.
Na “Helium Blissu” se povećala ‘grčka kolonija’… Kako to da ne surađuješ više s nekim, nazovimo to tako ‘lokalnim’ izvođačima?
He, he… ‘Grčka kolonija’. Marina (Shadowlike) također je divna osoba i također je iz Atene. Ima fenomenalan glas i mogućnost nevjerojatne transformacije. Što bi rekli, može pjevati što god poželiš.
Konkretno, trebao mi je ženski vokal za “Rainbow Drops”. Naravno, Thanos me je spojio s njom jer su oni dobri prijatelji. Inače, ona ima sasvim pristojnu karijeru u Grčkoj, mada nije bila aktivna posljednje dvije godine. Sada je ponovo u ekspanziji i predlažem čitateljima da posjete njenu web stranicu.
Također, već sam završio jednu stvar za novi PNDC album s njom na vokalu. Pitaš me za suradnju s lokalnim izvođačima…
Iskreno, uopće nisam zainteresiran za lokalnu scenu i trudim se da se držim sa strane, dalje od bilo kakvih tzv. utjecajnih grupa, udruženja, klanova i nazovi kolega.
Goribor su dobar primjer kako ne moraš biti dio bilo kakve ‘utjecajne grupe’, da kvalitetom i upornošću dođeš do publike i zasluženog statusa prije ili kasnije. Ovdje su ih godinama ignorirali jer nisu iz Beograda, a sad ih, svako malo, stavljaju u usta. To može izgledati kao duži i teži put, ali si tako postojaniji.
Kako si zadovoljan s reakcijama na svoje albume? Čini se da ga kritika odlično prihvaća, a kod publike si još uvijek potpuno nepoznat…
Ja sam vrlo zadovoljan, godi mi što je kritika dosta dobro prihvatila oba albuma (prije svega PNDC “Fading Away“), ali se nešto ne opterećujem time. Bitno mi je da radim glazbu, a još ako netko misli da je to dobro… Super! Iskreno, nisam baš ništa očekivao.
Ujedno, nemam potrebu za nikakvim kalkuliranjima, niti ne moram raditi trule kompromise ne bih li se nekome dopao. Tko želi da se upozna s mojim radom, morat će se snaći i pokušati nabaviti albume. Nije teško. Eto, “Fading Away” je izdan i u Hrvatskoj za Slušaj najglasnije.
Da li je uopće ‘naša’ publika spremna za takvu vrstu glazbe?
Nemam pojma. Koju vrstu? Ma, ta ‘naša’ (i naša i vaša) publika u širem smislu nije spremna ni zašto osim onoga što im se direktno trpa u uši. Iskreno, volio bih da su i Srbija i Hrvatska zemlje u kojima bi pjesma kao što je npr. “Disco, Disco” mogla postati veliki hit (pa da se onda žalim na krađu preko Interneta).
Postoje li kakve ideje za nešto žešći proboj na tržištu ili si zadovoljan s trenutnom situacijom?
S obzirom da je sve ovo oko moje nazovi karijere, splet zanimljivih okolnosti ja sam za sada zadovoljan i trudim se da se ne opterećujem previše. Možda uskoro uradim neki video, ali kako sada stvari stoje ništa više od toga. Naravno, bude li se netko ozbiljan zainteresirao za moj rad, sve je moguće…
Da li je moguće prenijeti tvoju glazbu na live nastupe?
Siguran sam da je izvodivo, ali s tim nemam nikakve pretenzije. Nisam ja baš za takav način promocije, ne bih se tako želio cimati i eksponirati. Housework i ja smo razmatrali i tu mogućnost, ali bi bilo previše komplicirano (čitaj: skupo) s obzirom da on živi u Ateni, a ja u Beogradu. He, he..
Čak mi je u jednom momentu pala ideja da nađem cijeli bend koji će u potpunosti (bez mene) izvoditi moje pjesme (Dark Boys Band), ali sam srećom vrlo brzo odustao od glupe ideje. Stranci su smislili dobar naziv za glazbenike mog tipa: ‘recording artist’.
Kako je došlo do suradnje s Južnoamerikancima za film “Hombre En Polvo”?
Isto preko neta. Samo mi je jedan dan osvanula poruka s ponudom koju sam poslije kraćeg razmišljanja prihvatio. Za sada, osim trailera nisam ništa drugo vidio. Prošlog mjeseca je bila premijera u Buenos Airesu. Kažu da im dobro ide.
Mislim da bi se za jedno šest do sedam mjeseci trebao pojaviti i soundtrack. Najbolji moment je taj što su moju stvar “Everything… Senseless” stavili u reklamni video. Možda sam tamo popularan, hehe…
Da li su u planu neke slične suradnje?
Da. Dao sam jednu stvar za neki studentski horor film koji bi se trebao pojaviti sljedeće godine. Također, instrumentalna verzija pjesme “Pick Up Your Tears” se našla na jednominutnom filmu za takmičenje koje organizira “Friends of the Earth”, britansko udruženje za očuvanje planete.
Video je urađen od strane dva sjajna momka iz Atlantic Videos, nezavisne kompanije iz Cornwella. Na to sam baš ponosan.
Kod tebe, koliko sam shvatio, mnogo toga je krenulo putem Interneta… Pa koje je tvoje mišljenje o njemu? Da li je on dobar za glazbeni biznis? Veliki izvođači stalno gunđaju protiv njega…
Meni je odličan. Ma, pusti me velikih izvođača. Veliki izvođači – velika lova. Vjerojatno bih slično reagirao u njihovoj situaciji. Nije svejedno kada te potkrada ko kako stigne, tako da su tu stvari vrlo jednostavne: imam proizvod koji te zanima – moraš (a i logično je) da ga kupiš!
E sad, to što je industrija preglomazna i nezasitna, to je sasvim druga tema. Što se mene tiče, vjerojatno bih još uvijek sjedio kod kuće i radio glazbu isključivo za sebe da nije Interneta. Na primjer, jedna od prednosti, u mom slučaju, je ta što ne postoji mogućnost nikakve besmislene svađe s mojim suradnikom jer on i ja se nikada nismo vidjeli, niti službeno upoznali.
Kompletna komunikacija se vrši preko neta. Možda me neke dionice koje pošalje ne zadovoljavaju 100% i vjerojatno bi tada bilo bolje da smo u istoj prostoriji, ali kompromis je uvijek neophodan i nikada to nije drastično drugačije od onoga što sam zamislio. Svakako je vrlo zanimljivo i korisno iskustvo.
Uskoro, kroz par mjeseci, početkom sljedeće godine, izlazi novi album PNDC-a. Što na njemu možemo očekivati?
Nove stvari. Bit će devet do deset pjesama i možda neki bonus. Housework je pisao sve tekstove i otpjevao sedam pjesama. Trebalo bi biti još gostiju. Za sada ću reći samo da će, osim još jednog grčkog benda, remikse raditi za još dvije pjesme škotski slikar i muzičar Harold Nono i francuski izvođač po imenu Laurent Brilo (ako sve stigne na vrijeme).
Već sam spomenuo Marinu (Shadowlike) koja će gostovati na jednoj pjesmi. Atmosfera na novom albumu je slična kao na prošlom “Fading Away” s tim da je došlo i do male, ali čini mi se bitne promjene u zvuku.
Neke pjesme su čak pitkije, ali daleko od hitova. Naravno, nastavio sam uspješno upropaštavati semplove akustičnih gitara.
Kako će se zvati?
Radni naslov (a, mislim da će tako i ostati) je “Insecuriosity”. To je nešto kao složenica od ‘insecurity’ (nesigurnost) i ‘curious’ (znatiželja). To je inače Houseworkova ideja, a meni se svidjela jer dosta dobro opisuje način na koji pjesme nastaju.
Kakvi su drugi planovi?
Pjesme s oba albuma će biti zastupljene na još par inozemnih kompilacija u ovoj godini, to je ono što sigurno znam. U skladu s tim kako se situacija bude razvijala, trudit ću se adekvatno odgovoriti na zadanu temu.
Ima li još što važno za reći, a nismo se dotakli tijekom intervjua?
Važno mi je da se zahvalim nekim ljudima, prije svega Zdenku Franjiću i Daveu Hillariu.
Zdenka i njegovu Slušaj najglasnije etiketu, nadam se svi znate, čovjek je živa legenda. Uvijek ću mu biti zahvalan na ukazanom povjerenju.
Dave je čovjek iz male škotske izdavačke kuće Bearsuit Records koji me je prvi pronašao na Internetu i uvrstio “Pick Up Your Tears” na kompilaciju “A Weevil in a Biscuit”, koju je kritika dosta dobro primila. Potom je sve dobilo neku inerciju.
