Je li nam potreban ovakav Porin? – 4 komentara s Muzike

Najveći dobitnik Porina je svakako mlađahna Mia Dimšić, koja već sada zaslužuje da je uspoređujemo s Branimirom Štulićem. Još od njegovog vremena osoba s tako dvojbenim vokalnim sposobnostima nije doživjela široku obljubljenost. Dimšićkino pjevušenje podcrtano šuškanjem i sličnim krkljajućim zvukovima me nije dojmilo, ali njenu publiku – očito jest. Bajagi je život nekad siv, nekad žut, Miji život nije siv i nakon ovakve godine joj još dugo neće biti siv. S druge strane, Mijin ‘hejterima’ život je očito jako siv.

Da se razumijemo, Mijini nosači zvuka se prodaju i slušaju, za razliku od brojnih drugih izvođača i to je činjenica i možemo se izvlačiti na radio, marketing, PR i slično, ali opet – Mia je uspjela stvoriti kritičnu masu ljudi koja je odlučila investirati novce u njen nosač zvuka i u njene koncerte. Džabe Tus Nua, Seine, Pi, Mnogi Drugi i mnogi drugi koji imaju kilometrima kvalitetnija ostvarenja, kad Mijini fanovi žele kupiti njen CD. “Ali Mijini fanovi su uglavnom klinci”, rekla bi neka zlobna duša. Što onda, to je poruka svim nezadovoljnicima: koliko je poštovatelja, na primjer, grupe Seine spremno izdvojiti svoj teško zarađen novac i kupiti CD, ili platiti kartu za koncert? Netko će reći da su skupi CD-ovi omiljenog domaćeg izvođača. Jesu. Svako snimanje albuma samog umjetnika ili benda košta bar par tisuća eura. Lijepo se toga sjetiti kad na Bandcampu ili nekom drugom portalu/webstranici iskoči prozorčić: “Želite li donirati muzičaru?”

Ili, zamislimo sljedeću situaciju: Mia zaželi imati koncert u, na primjer, KSET-u u Zagrebu. Nije teško zamisliti da će napuniti klub, ali mi je teško zamisliti da joj publika stvara žamor kao što je to riječ s, recimo, etabliranom Ninom Romić, koja je od Mije jača autorica i bolja pjevačica. Voliš nekog slušati? Nema problema, posjećuj koncerte i nemoj stvarati žamor na njima. Većinu zagrebačke glazbene scene sam gledao na raznim koncertima i žamor je bio više pravilo nego iznimka, a teško mi je zamislivo da su stvaratelji žamora Mijini agenti koji su se došli obračunati s konkurencijom. Uostalom, Mia je početkom prosinca 2017. rasprodala KD “Vatroslav Lisinski”.

Zamislimo još nešto: Da ne znate ništa o hrvatskoj muzičkoj sceni, hoćete li više vjerovati djevojci koja vrlo pristojno prodaje svoje nosače zvuka, bez “cica i guzica”, nego izvođačima koji imaju takvu publiku da se ne može suzdržati da ne stvara žamor? “Ali komercijalni kriterij nije i ne može biti ikakav garant kvalitete”, javit će se netko. S druge strane, što košta poštovatelje cijenjenijih izvođača od Mije Dimšić da na koncertima svojih favorita – ne stvaraju ometajuću buku i pozorno prate njihov nastup?

Mia, što god mislili o njoj i njenim pjesmicama, nema takvih problema, nema čak ni ozbiljnu konkurenciju i zato je tu gdje je.

Porini su na nominacijskoj večeri pokazali najveću narcisoidnost i samosvjest u dosadašnjih 25 godina osvrćući se na opravdane kritike medija i publike kao da se ideološki, odnosno stranački pozicioniraju protiv opozicije. A njihova je opozicija očito onaj dio demografije koji ne prati Narodni radio čiji je repertoar satkan upravo od nominiranih: Porin kao da je postao interna dodjela nagrada izvođačima ove radijske postaje čiji se predeterminirani format svodi na reciklažu i preživanje istih imena, kategorija i estradnih podžanrova. Drukčije se ne može objasniti manjak šarolikosti i heterogenosti, kao i predviđena imena unutar pojedinih kategorija. Bilo bi lako biti zloban i reći da Porini zanemaruju hrvatsku glazbenu produkciju koja je posljednjih godina u nekom novom uzletu i svjedoči uzbudljivoj eklektičnosti posebno kod glazbenika mlađih generacija i kantautorica kojima se treba pokloniti, ali koje ne zamjećuju. Porin zapravo i ne zanemaruje ono što već nekoliko godina ovdje pratimo, nego pokazuje elementarno nepoznavanje i nemogućnost analize kretanja u domaćoj produkciji gdje svakako imamo i kvalitetnijih vokala od Massima Savića i Jacquesa Houdeka, uz dužno poštovanje ovim radišnim profesionalcima.

Porin je, kao i Grammy, apsolutno nerelevantna nagrada sve dok industrija, a pod industrijom se misli na estradnu proizvodnju, nagrađuje samu sebe i zanemaruje plejadu glazbenika bez bogatog i generacijski, ali i poslovno umreženog produkcijskog tima rotiranih imena. Pa tako već sad iz 9 nominacija Mie Dimšić predviđamo nagrade i medijske natpise koji će od nje oblikovati novu zvijezdu Narodnog i Antene, pa je shodno tome brzo učiniti nakom novom nacionalnom senzacijom, kao što je to slučaj bio i s Rozgom (iako Mia djeluje kao da je Gabi iz Nole odlučila solirati).

Porin je, vratimo se na početak, svjestan svoje truleži čemu svjedoči niz neugodnih komentara samih voditelja o tome kako ih, šatro, nije briga što ostali govore i kako kritiziraju “najveću dodjelu glazbenih nagrada u Hrvatskoj”. No Porin je samo mali prozor u veliku sliku hrvatskog stanja koje je ovakve prirode na svim razinama: uhljebljena imena održavaju sama sebe na pozicijama i zanemaruju svježu krv i kretanja izvan svoje čahure držeći se sebi sličnih, ne shvaćajući koliko su demode i passe u odnosu na stvarnu dinamiku svijeta glazbe.

Ok, polako, istina je da postoji potreba za glazbenom nagradom. Dobro, imamo Porin, glazbenu nagradu po tipu Grammyja. Malo je dosadan, što sad, nije da se bavimo entertainmentom? Bitnije je – ljudi su nezadovoljni Porinom. Porin gubi relevantnost. No, on i dalje prolazi. Ok, kako to ide, velik je, a gubi relevantnost? Porin treba zadržati, ali ga treba mijenjati. Porin je kao stari gospodin kojeg je pojelo vrijeme. Gospodin koji nije dobro stario. Gospodin koji se boji promjena. Zna gospodin Porin da to nije to i voljeli bi te promjene, ali tko zna što donosi promjena.

Uglavnom, razlog gubljenja relevantnosti identičan je razlogu padanja vrijednosti svih brandova kad ne inoviraju. Porin je jednostavno dosadan jer ignorira sve što je novo. Jedina nova imena koja dopušta su ona dobra djeca koja se dobro ponašaju prema gospodinu Porinu. Jedno takvo dijete je – Mia Dimšić.

Mia Dimšić ima najviše nominacija na što će graknuti najviše vrana, nedavni tekst Andree Andrassy se pita koga briga tko j*** Miju Dimšić. I tako je. To je simpatičan rad koji koristi formu pjesama koje smo svi učili u osnovnoj školi. Parne i unakrsne rime. Bio sam u školi, jer me ona voli, vidio svoju dragu, ne Ćosića Dragu. Briljirali smo u tome u osnovnoj, zar ne? A vi koji niste posvuda kao i popularna Mia, i ako Mia uspije s ovim radom zasjati, promislite imate li dobrog menadžera. Oduvijek je, ali naročito danas bio bitan – hustle. Mia je izhaslala svoju poziciju. I čestitke Mijinom timu.

Dalje o nominacijama – velik dio nominacija je korektan, on jest konzervativan i površan kao i zadnjih godina, ali većina tamo jest zasluženo. Ne u svim kategorijama, ali ove najbitnije jesu. Za album godine tu su Chui, Mayales, Natali Dizdar i Jinx i to je dobro, tu je i popularna Mia Dimšić upala s parnom rimom, ali je fino ispunila formu novih imena i vrijednost haslanja jer i to treba cijeniti.

Najveći propust su mladi i urbano – rock, alternativna i klupska glazba – to izgleda kao da je prepušteno na random.org da izvuče nominacije iz albuma objavljenih minule godine. Taj propust zapravo potvrđuje najveći problem Porina – ne zanima ga inovacija, novo i mladi ljudi. Osim klupske scene koja je ignorirana oduvijek, mislim na elektronsku, tu je i hip-hop koji je, vjerujem, previše provokativan pa kako se ignoriralo legende hip-hopa 90-ih, tako se ignorira i aktualnu trap scenu. I naravno, pjesma godine “Frka” Nipplepeoplea nije došla ni do nominacije.

Pop i zabavna kategorija prema Porinu, iščitavam iz izbora, smatra da je pop – urban popularan izvođač, a zabavna glazba je isto tako popularan izvođač, ali onaj koji koketira s cajkama. Tako je Vesna Pisarović, koja je promjenila stil (objavila je jazz album), završila u kategoriji kojom je harala prije 15-ak godina.

Da završim priču i ne odem predaleko – Porin je dosadan, ali je potreban. No, potrebno ga je mijenjati. Hrabro i temeljito.

Nikome “nagrade nisu važne”, ali kada se objave nominacije svatko će imati mišljenje o njima. I tako je oduvijek. Koliko je Porin doista važan? Pa, važan je. Dok god ne postoji alternativna (pod alternativna mislim druga, a ne ‘underground’) nagrada, Porin je važan. Jer je jedini.

No pravo pitanje proizlazi upravo iz činjenice da je jedini – treba li jedina glazbena nagrada u Hrvata imati predznak komercijalno ili kvalitetno? Ako nešto jednom godišnje proglašavamo ‘najboljim prošle godine’, znači li najbolje najslušanije i najprodavanije (i najlobiranije!) ili najbolje znači najkvalitetnije?

Čini se da se Porin ovdje bori s bipolarnim poremećajem. Nisu sigurni bi li ‘piškili ili kakili’ pa na kraju – kihnu. Gesundheit!

Treba li glazbena nagrada iz godine u godinu opetovano nagrađivati već renomirane glazbenike kojima više ne treba potvrda njihova rada (jer su već ranije tu istu potvrdu i dobili) ili bi Porin trebao biti taj koji će “otkrivati”, točnije prepoznavati, nove talente, diktirati smjerove u kojima se domaća glazbena industrija kreće i afirmirati nadolazeće glazbenike? Ako to ne čini, nego samo potvrđuje zatečeno stanje i ne potiče promjenu, Porin zapravo nije bitan. On je diskografska nagrada s predznakom komercijalno.

Donosi li Porin glazbenicima više publike na koncertima (a samim time i kruh u usta jer već odavno znamo da se od prodaje albuma u najboljem slučaju životari)? Hoće li dobitnik Porina odjednom puniti dvorane kapaciteta koje pune njihovi kolege koji se nikada neće naći u kuvertama s naljepnicom Propadalove statuete? Hoće li dobitniku Porina porasti cijena gaža? Hoćemo li kroz Porin otkrivati nova nadolazeća imena? Samo u slučaju da je odgovor ‘da’ Porin možemo smatrati važnim za karijeru glazbenika jer od časti još nitko nije nahranio obitelj. U tom slučaju Porin promiče kvalitetu, kreira promjenu i postaje bitan. U tom slučaju Porin je glazbena nagrada s predznakom kvalitetno.

Ima tu pomaka, no oni su i dalje prespori, a glasačko tijelo i dalje, čini se, ne stiže pohvatati bujicu promjena koje se godinama događaju. Porin je, dakle, i dalje komercijalna diskografska nagrada, a ovih nekoliko nominacija nezavisnih etiketa i dalje je samo pokušaj da se namire ‘oni ostali’. Ili barem oni za ‘koje su negdje čuli’.

No, ajmo im dati priliku.

PLUS

Kategorija folklorne i etno glazbe – štogod da se ovdje dogodilo, Dunja Knebl, Cinkuši i Kries nominaciju u ovoj kategoriji nisu dobili slučajno. Je li zaista onih ‘pravih’ folklornih izdanja prošle godine nedostajalo pa su se ovi ‘alternativci’ uspjeli ugurati u etno kategoriju? Nije ni važno, lijepo je među nominiranima vidjeti imena poput Cinkuša i Kries koje inače viđamo po line-upovima festivala ‘alternativne’ glazbe (domaća zadaća Porinu – pogledajte line-up takvih festivala, to su vam te promjene koje vam se događaju pred očima).

Chui – sama činjenica da je jedan bend koji svira instrumentalnu, i još k tome jazz glazbu, uspio toliko probiti mainstream-medijsku barijeru naspram tog žanra još uvijek se čini pomalo nerealna. Svaki put kada se Chui pojavi u medijima, dobijem osjećaj da se nešto dobro pomaknulo u ravnoteži svemira. Je li to Porin počeo prepoznavati kvalitetu? Ili su samo pomodni pa kud i svi, tud i mali Mujo? Nadam se da je ovo prvo.

Album godine – iako je najvažnija kategorija uvijek i ona koja je predmet najvećih kritika, ove godine nominacije za album godine izgledaju kao da su se vodili postulatom “za svakoga ponešto” – ima ovdje popularnog Chuija, Mayalesovog Sunca koje je zasjalo na skupnim listama kao album godine, Natalinih “Iluzija” kao predstavnika ‘alternativnog’ popa, Jinxa da se zadovolji stara garda i miljenice publike 8-14 Mije Dimšić kao predstavnice ‘mainstream’ popa. Možemo raspravljati je li neki drugi album možda zaslužio svoje mjesto u ovoj kategoriji, ali nema smisla – za ta imena glasačko tijelo Porina ionako još nije čulo.

MINUS

Najbolji novi izvođač – dobrodošli desetak godina unazad! O Fluentesu još 2014. Večernji list piše da su remasterirali svoju prvu pjesmu, 10 godina nakon osnivanja benda. Taj članak glasačko tijelo nije pronašlo na Internetu (iako je prvi po redu ako u tražilicu upišeš ‘Fluentes bend’). Ajmo dalje. Godina je 2009. i Carla Belovari natječe se na Hrvatska traži zvijezdu. Već tada mnogi su zapazili njen vokal. Ne i glasačko tijelo Porina, oni će to zapaziti devet godina kasnije. Idemo još malo unazad. Godina je kada su rođena djeca koja ove godine postaju punoljetna. U Rijeci se osniva Quasarr, bend iz kojega će Boris Štok otići u solo vode u trenutku kada ona djeca koja su plakala u rodilištima dok je Quasarr tražio garažu u najam budu polagala vozački ispit. Najbolji. Novi. Izvođač.

PS – zvuče li vam poznato ova imena: Žen, Tús Nua, Para Lele, Svemirko, J.R. August, Pi, Billie Joan, Mnogi Drugi, Side Project, Seine? Da još nabrajam? Ako samo nekome od njih date priliku i poslušate što rade, možda se iduće godine nećete sramotiti i zakasnit ćete samo koju godinu. I to je napredak.

Vesna Pisarović u kategoriji zabavne glazbe – ok, već smo zaključili da u svijetu Porina sve kasni desetak i više godine (vidi odlomak iznad), no da se nitko zaista nije potrudio poslušati Vesninu “Pjesmaricu” i reći ekipi – “ej ljudi, to više nije ona ‘dolje na koljena’ Vesna, dajte njen folder izvadite iz ladice ‘zabavno’ i prebacite u neku ‘alternativnu'”? Očito nije, jer Vesna je svojim imenom oko sebe stvorila auru ‘zabavnog’. Tko joj je kriv. Sad nek se bori s Bebekom.

Jesmo li uopće imali pravi rock album? – ovo je bila idealna prilika da glasačko tijelo Porina pogleda što se događalo kod ‘onih ostalih’ jer bendovi koji su posljednjih godina njima pojam rocka u Hrvata – Psihomodo pop, Let3, Hladno pivo, Vatra, Urban, Opća opasnost, Pipsi – nisu objavili albume u 2017. Umjesto da su preslušali uratke Tús Nua, My Buddy Moose, Seine, Svemirka i ostalih ‘onih ostalih’, oni su odlučili redizajnirati kategoriju pa su Mayalesov psihodelični, ali čisti pop uradak uvrstili u rock kategoriju, dok se Markizov “Red” ovdje našao valjda samo zato što je Croatia Records morala zaokružiti svoju pedesetu nominaciju. Možda u službenoj diskografiji i nije bilo toliko dobrog rock uratka pa je i prosječan “Red” bio dovoljno dobar za nominaciju, no van diskografskih kuća nije pustoš, već cvjetne livade. Ne bojte se, nezavisni ne grizu.

Borba s kategorijama – ta borba zapravo traje još odavno, no sada je doista jasno da ljudi koji su zaduženi za svrstavanje izvođača u kategorije stvarno ne znaju što napraviti s onima koji su žanrovski raznoliki. Pa su nekadašnje dvije kategorije spojili u jednu, napravili čobanac zvan “Najbolji album alternativne i klupske glazbe”, štogod to značilo, i ondje smjestiti sve ono što ne znaju gdje bi smjestili. Irena Žilić ovdje je zasluženo (iako bi dobro društvo činila i u pop kategoriji), Kozmodrumov “Gravity” bi se sasvim dobro snašao u rock kategoriji, Brain Holidays su tu kako bi nešto bilo drugačije, a Miki Solus… nije nam baš jasno zašto je tu, ali simpatičan je momak pa ajde, bit će zabavno na dodjeli.

Ali što je alternativna glazba? Ona suprotna mainstream glazbi? Hej ljudi, to vam je ona glazba na Internetu, ona za koju ne lobiraju diskografske kuće. Imate kategoriju za njih, doduše izmišljenu, samo je ne koristite!

Pjesma godine – ova kategorija najjasniji je pokazatelj komercijalnosti, a ne kvalitete Porina. Pogledajte nominirane i bit će vam jasno zašto. Radijski lobi, preko kojeg se sastavljaju nacionalne liste najslušanijih singlova, još uvijek ne pušta pjesme domaćih izvođača ispjevane engleskim jezikom. Dok god se na ovom popisu nalaze samo pjesme na hrvatskom, kao dan je jasno tko je glavni igrač u cijeloj priči.

DOMAĆA ZADAĆA

Da ne završim u mračnom tonu, ne mora sve biti tako crno. Već iduće godine Porin može kao Feniks oživjeti, preskočiti koje desetljeće i uhvatiti korak s onima koji ga zapravo diktiraju. Domaća zadaća nije teška, ali zahtijeva otvorenost promjenama:

1. Upalite računalo, povežite se na Internet i posjetite stranice kao što su YouTube, Bandcamp, glazbeni portali, Soundcloud
2. Pogledajte line-up festivala kao što su INmusic, Ferragosto, Tabor, Hoomstock, SuperUho i obratite pažnju na domaća imena
3. Pitajte Zvonu koliko ljudi dolazi na hip-hop događaje, pogledajte njihove brojeve na YouTubeu
4. Bacite pogled i na Nacionalovu godišnju listu koja okuplja tridesetak glazbenih novinara, kritičara i urednika. Pronađite inspiraciju.
5. Istražite nove ženske vokale – imena za guglanje: Nina Romić, Irena Žilić, Luce, Jelena Radan, Tonka, Maja Posavec, Zrinka Posavec…