Već poduže vrijeme glazbenim underground krugovima hrabro kroči jedna jako simpatična djevojka, koja je još unatrag nekih godinu dana bila polovica (a po glazbenom dijelu priče i mozak) odličnog ali nažalost kratkotrajnog elektro-pop dueta Dekolaž. Lana i Anshie stvorile su tako svoj mali kult – u međuvremenu nešto je nažalost puklo – no obje, svaka na svoj način, odabrale su neki novi pravi put i jednako dobro polarizirale svoje prvotne ideje i ambicije.
O Anshie ćemo, vjerujem, pisati u neko skorije vrijeme, a ovom prilikom predstavljamo novo Lanino lice – ili bolje rečeno, njezin izlazak iz prvotne sjene poludjelih sintetičkih nabrijanih tonova; na redu je Popsimonova!
Kad sam priupitao Lanu otkud joj tako neobična ideja za umjetničko ime, objasnila je kako to načelno i nije umjetničko ime već ima neke veze s njezinim obiteljskim korijenima. Ipak u ovom nazivu koliko god bilo tradicije, toliko je i one izravne, naivno simpatične, uvrnute tehnologije. Već izvjesno vrijeme revno preslušavam prvi konkretniji zbir snimaka Popsimonove – demonstrativni CD u pravom smislu riječi, na kojem se nalazi redom 7 neodoljivih elektro-pop slatkiša.
Ovaj put nastojim izbjegavati bilo kakve usporedbe – one postoje, možda su i očite ali zašto bismo ugodna iznenađenja prerano otkrivali? Popsimonova je svjesna svojih uzora i ponosna na njih, no u ponuđenom sadržaju dominira i njezin identitet. Pomalo nezainteresiran, plošan ali zavodnički pjev sa svim svojim rusko-engleskim jezičnim improvizacijama, šarmira bez većih poteškoća.
Dok pri kontinuiranom preslušavanju ovog materijala postoji izvjesna jednodimenzionalnost, s druge strane to je i Popsimonovino moćno oružje – jedna pjesma možda vrti svojih 7 nastavaka ali svaki od njih krasi čar raznolikosti monotone elektro-pop forme, koju će nekome biti zgodnije apsorbirati u malim dozama.
Tekstovi, s druge strane, možda odražavaju onaj tipičan (mladenački) ‘post-apokaliptični’ patos na kakav smo navikli od većine elektro-pop zanesenjaka, no u pojedinim tekstovima Popsimonove komotno se možemo poistovjetiti s društvenom pustoši na koju aludira – riječi pjesama su jednostavne ali prodorne; ‘tišina’, “žudnja’, ‘paranoja’, ‘izdvojenost’…
Jedan od njezinih ranijih uradaka, nastupna pjesma “No Contact” nažalost nije uvrštena u ovu zbirku – ali u glavi ostaje fraza koju sam zapamtio iz tog nastupnog pokušaja “Kill yourself on the dancefloor!” A ovo jest ubojita elektro-pop muzika u pozitivnom smislu; uvodni “Tresor” i naredna “Fear” jasno ukazuju da u ravno 30 minuta materijala nema predaha. Naprosto dopuštamo da nas prožme taj sumorni i depresivni post-industrijski krš.
Ovaj materijal komotno možemo zamisliti u okviru adrenalinskih nabrijanih scena “Pobješnjelog Maxa”, a u svojim suptilnijim trenucima Popsimonovin futuristički takt nije daleko ni od “Istrebljivača” (“Empty, empty eyes – all around us…!”) – tema “The Day After” uz fenomenalnu “Falling Down Tonight” savršeno predočava sumorne ulične scene vječito ‘tako daleke ali bliske’ budućnosti.
Užurban i staložen, moćan minimalistički ton koji želi biti retro ali mu uspijeva definirati sadašnjost – istovremeno u ovom se materijalu iščitavaju i zamor i fascinacija tehno-igračkama. Muzika se iz teme u temu neprestano obnavlja dok stoji na jednom mjestu – a opet, sumanuto trči i spotiče se, ali ne pada. Čista elektro-motivacija. Popsimonova pronalazi načine da slaže sebi omiljene tonove kojima slušatelja nemilice uvlači u svoj jednostavan sintetički vrtlog.
Neobična je, skromna i zagonetna elektro-pop ikona čije vrijeme tek dolazi. Ili joj to barem od srca želim.
Ostalo je na vama – posjetite njezin MySpace i budite uporni: zatražite svoju dozu adrenalina – njezin demo-uradak!
