Povjesničar Phillip Guadalla za svog je života izjavio kako se povijest ponavlja, a povjesničari ponavljaju jedni druge.
Od trenutka kada je Thomas Edison osmislio fonografski cilindar, te tako napravio prvi tonski zapis, tehnologija je, vođena ljudskom kreativnošću i inovacijom, težila ka što većoj kvaliteti u što konvencionalnijem formatu. Fonografski cilindar je vrlo brzo od svog valjkastog oblika stigao do kružnog plosnatog, a manje preinake, ponajviše u brzini rotacije ploče naspram igle na gramofonu, 1948. godine donijele su legendarni LP (long play) kakvog i danas poznajemo. Punih 40 godina taj format je vladao tržištem, mogao je skladištiti četrdesetak minuta glazbe na svoje dvije strane u zavidnoj kvaliteti i se činilo kako ćemo zauvijek analogno uživati u blagodatima glazbe. Ploče su se tiskale u milijunskim nakladama te su zorno i realno prikazivale popularnost određenog glazbenog sastava. No, jedna druga revolucija, ona informatička, poremetila je ovaj status quo i bacila stvari u nove neizvjesnosti.
Najave dolaska mlađeg, manjeg i kvalitetnijeg brata blizanca pod imenom compact disc izazvalo je oduševljenje i veliku prekretnicu prelaska iz analognog u digitalni signal. Zajednički pothvat tvrtki Philips i Sony je 1982. godine trebao sa svojim zapisom nula i jedinica na maloj plastičnoj površini zauvijek ‘očistiti’ naš listening experience od nepotrebnih šumova i ostalih zvukova oštećenja na vinilnoj površini, što je u potpunosti i uspio. Na istu policu na koju smo smjestili recimo stotinjak gramofonskih ploča, teoretski je moglo stati preko petsto CD-ova. Lasersko čitanje zamijenilo je nesavršenosti igle koja je neminovno trošila ploču svakim prolaskom kroz brazde te se činilo kako smo pronašli savršen način za slušanje i skladištenje glazbe. Podaci su bili točni i tečni, a amplitude analognog zapisa u vinilnim brazdama počele su polako skupljati prašinu.
Nepotrebno je uopće spominjati da je u tim trenucima LP izgledao nazadno, što je rezultiralo strahovitim padom njegovih cijena, čak i do mjere da su postale – škart. CD je suvremeno zavladao industrijom devedesetih godina prošlog stoljeća, no gore spomenuta vjernost podataka o popularnosti glazbenih sastava u usporedbi s brojem prodanih glazbenih jedinica, polako je gubila na svojoj recipročnosti.
Iako je ploče bilo moguće kopirati, takav proces je bio dugotrajan i preskup te je često bilo isplativije uzeti novu ploču nego se upuštati u proces prelijevanja i sušenja materijala koji je davao debelo inferiorne kopije. Dolaskom CD-a, polako su se počele razvijati i tzv. pržilice što je omogućilo gotovo svakom kućanstvu da uz pomoć malo znanja napravi neograničenu količinu kopija diska. Ovo će, kako će se i kasnije pokazati, obezvrijediti važnost fizičkog glazbenog izdanja na apsolutni minimum te potencijalno i zaiskriti veliki povratak longplejke.
Nismo se oporavili od jedne velike promjene, a već se, iako toga nitko nije tada bio svjestan, rađala još jedna. U trenutku kada su stručnjaci unutar Fraunhofer instituta u Munchenu 1993. godine pohranili hit Suzanne Vege “Tom’s Diner” na tvrdi disk, ta a capella skladba je poslala sve fizičke formate, pa čak i CD, u vječna lovišta. Naime, tada je usavršena ekstenzija .mp3 što je promijenilo pravila igre glazbenoj industriji za sva vremena. Osjetno ‘lakše’ datoteke od originalnih .wav digitalnih albuma ubrzo su, zajedno s razvitkom broadband internetskih veza, lansirale glazbu u nepregledni internetski prostor, polako ali sigurno stvarajući platforme ultimativne komotnosti. Glazba je bila nadohvat ruke, iako se nismo imali za što primiti, a i samo kopiranje datoteka (doduše najčešće ilegalno) bilo je najjednostavniji drag and drop iz jedne datoteke u drugu. Sve što smo htjeli slušati stalo je u obično stolno računalo.
Ubrzo je industrija uronila u svijet digitalnog, forsirajući izlazak singlova naspram punih albuma kako bi se prilagodili potrebi tržišta. Usporedno se pojavio i veliki fokus na marketing glazbenih servisa koji prodaju pretplate ili pak individualne pjesme i albume za jeftinije iznosa od do tad dominantnih CD-a. Glazba se polako počela mijenjati, ali velika dostupnost ilegalnog digitalnog sadržaja zadala je industriji glavobolje. Ako je prodaja gramofonskih ploča bila kamen temeljac dohotka, digitalne prodaje, višestruko slabije, nagnale su diskografske kuće da agresivno pokušaju stati na kraj piratima. Tako je najpoznatiji slučaj Metallica vs. Napster, gdje je planetarno popularna četvorka iz San Francisca odlučila tužiti tada popularni P2P (peer-2-peer) servis zbog skladištenja njihovih pjesama, čime se protive zakoni o neovlaštenom razmnožavanju. Sud su dobili, no velik broj servisa je preživio i danas postoji čime je industrija borbu protiv pirata, možemo slobodno reći, izgubila. Ipak, digitalni format se uspješno prilagodio tržištu ponajviše u obliku prodaji pretplate na katalog glazbe, stoga na krilima Spotifya i Deezera posljednjih nekoliko godina prodaja digitalne glazbe je u porastu.
Ipak, u prikrajku, sve do 2010. godine, jedna zaboravljena industrija, odbačena od strane većine diskografa, nastavila je svoj život na margini glazbenog tržišta. Gramofonske ploče preživjele su digitalnu revoluciju, ponajviše zbog entuzijazma pobornika ovog formata koji tvrde da je analogni signal u svakom slučaju superioran nad digitalnim Naime, prema njihovim riječima, nule i jedinice ne mogu vjerodostojno preslikati valoviti analogni signal čime logično i sama digitalna reprodukcija postaje inferiorna. Usprkos tome, većina diskografskih kuća je prekinula ili izuzetno limitirala svoju proizvodnju vinila, a naši diskografi su početkom devedesetih godina prodali svoje pogone za izradu, zbog čega se i danas domaća vinilna izdanja tiskaju – vani.
Finalno se krug i zatvorio. Posljednjih nekoliko godina, u šumi ponude glazbe na ‘oblacima’, i tvrdim diskovima, gdje je moguće pohraniti tisuće albuma na prostoru od nekoliko centimetara, stari, nepopularni i zaboravljeni vinil, započeo je svoj veliki povratak.
Posljednjih deset godina, kao što se vidi u prilogu, prodaja vinila nezaustavljivo raste, a pravo je pitanje, ono na koji mnogi pokušavaju odgovoriti, zašto je to tako. Zašto je, u godinama ultimativne komocije, dostupnosti gotovo svega uz nekoliko klikova mišem, nespretni, nesavršeni, komplicirani i dosta skuplji vinil počeo zabilježavati streloviti rast prodaje. Pokazuje li digitalno skladištenje glazbe kako ipak jedan dio glazbene baštine neminovno gubimo? Hoće li se i ovaj balon koji je usput rečeno, počeo pokazivati znakove slabljenja, u jednom trenutku raspasti?
Iako se čini kako odgovor leži u gore navedenim entuzijastima, stvar nije nimalo jednostavna. Do dan danas, u zenitu popularnosti, vinili čine samo 6% tržišta ukupne glazbene prodaje. Pitanje je samo može li tih 6%, što je relativno mali dio ‘kolača’, napraviti gotovo nemoguće i vratiti staru tehnologiju na velika vrata. U idućem tekstu bit će riječi upravo u tome. U razgovoru s predstavnicima domaće industrije s jedne, te konzumentima s druge strane, pokušat ću otkriti radi li se samo o trendu ili legitimnom pokretu čije vrijeme tek dolazi. Zanimljivo će biti popratiti i odnos vinila naspram interneta, njegova krvnika, koji bi vrlo lako mogao postati i njegov spasitelj.
