Pink Floyd je možda i najveći bend svih vremena, ili barem jedan od najvećih i vječita je i tema i njegovi spin offovi, obrade, coveri, tributei naprosto ne prestaju biti magnet ljudima. U Lisinski 10. listopada dolazi još jedan sličan, imena Pink Floyd History i oko njega postoji taj floydovski hype i javio sam se producentu projekta.
“Bok Edo, ja sam Emiliano Galigani i redatelj sam i producent showa”, predstavio se, a ja sam krenuo s pitanjima.
Znam da bend postoji 20ak godina, odakle prvotna želja za Pink Floyd projektom?
Godine 2000. zamoljen sam da režiram kazališnu predstavu “The Wall”. Zajedno s producentima tada sam odlučio da je zanimljivije napraviti mjuzikl temeljen na stihovima i glazbi Pink Floyda. Pa sam došao s ovom idejom, izvlačeći priču iz stihova ovog legendarnog benda i išlo je tako dobro da smo bili na turneji gotovo 10 godina. Mjuzikl se zvao “Welcome to the Machine”. Od tog trenutka nadalje, dijelili smo isto iskustvo s osnovnom skupinom kreativaca.
Koliko ste se promijenili u 20 godina? Koliko se izvedba promijenila?
Puno. Nikada nismo htjeli stvoriti cover bend. To je nešto što ne volimo. Cover bendove možete vidjeti u pubovima, ne u kazalištima ili većim prostorima kao što je Arena. Odmah smo shvatili da postoji potreba za većim showom koji bi mogao uključivati zvuk, svjetlo, video, mapiranje uživo, itd. Zato se izvedba jako promijenila, tehnologija se mijenja, starimo, a postoji potreba za komunicirati s publikom u širem smislu, a to nije samo izvođenje tih pjesama na savršen način.
Tri pjesme Pink Floyda koje najviše volite slušati – naspram – tri koje najviše volite svirati?
Ovo je dosta teško. Obožavatelj sam “Animalsa” (studijski album) pa mogu reći da je jedna od njih pjesma “Dogs”, ne samo zbog glazbe nego i zbog dubokog značenja stihova. Druga je vjerojatno “The Great Gig in the Sky”, ima nevjerojatnu harmoniju i plus je vrlo strastvena, uvijek me naježi. Treća je “The Gunner’s Dream” iz “The Final Cuta”. Bio sam vrlo mlad kad sam to prvi put slušao i podsjeća me na to vrijeme.
Volim kad sviramo ovaj naš novi nastup, mislim da ima puno spektakularnih pjesama, ali vjerojatno su mi najdraže “Welcome to the Machine”, “The Great Gig in the Sky”, “Shine on You Crazy Diamond”. Reakcije publike na njih su nevjerojatne.
Omiljeni spinoff Pink Floyda: Nick Mason ili Roger Waters?
Oboje su jedinstveni. Roger je masivan show, vizualno neodoljiv i pun izazova, nadilazi glazbu, uključuje vas u intelektualnom i političkom smislu. Moram reći da to cijenim.
Nick Mason se fokusira na zanimljivo razdoblje, većini nepoznato, a to je rano doba benda. Sviđa mi se oboje, ali više volim Rogerov stav.
Što mislite o Rogeru Watersu i njegovom publicitetu koji neprestano puni naslovnice, vrlo je glasan i miješa se u globalnu politiku. Nedavno je imao otkazane nastupe u Poljskoj zbog svojih izjava vezanih uz Rusiju/Ukrajinu.
Biti umjetnik znači preuzeti odgovornost jer vaša poruka može doprijeti do mnogo ljudi. Mislim da Roger to savršeno razumije. I – u dobi od gotovo 80 godina – nastavlja koristiti glazbu za širenje svojih političkih ideja. Ne dijelim njegove političke ideje, ali cijenim tu izravnost i beskompromisan način tumačenja uloge umjetnika. Mogu bi diskutirati na temu, ali u potpunosti poštujem način na koji radi svoj posao. On ne pravi razliku između umjetnosti i života.
Jeste li u komunikaciji s Floydima? Kroz 20 godina ste vjetojatno imali nekakve odnose, kakva su vaša iskustva s njima ako ste imali?
Kontaktirao sam samo njihov ured u Londonu, još na početku ove avanture i bili su prilično suradljivi. U to vrijeme borba između Pink Floyda i Rogera Watersa još je bila teška. Dakle, oni mi kažu: “Ok, može, ali kontaktiraj i Watersa.” Bilo je jako teško doći do njega i razgovarati s njim. Naravno, volio bih komunicirati s njim. Možda u budućnosti.
Ima puno Pink Floyd cover i tribute bendova, koja je razlika između toga i Pink Floyd History?
Ukratko, mi nismo cover bend ili tribute. Ne želimo kopirati. Pink Floyd je vrlo precizna stvar s jasnim identitetom. Znam da postoje bendovi, kao što je Brit Floyd, čiji je cilj točno kopirati originale, čak i u svjetlima i videu. Smatram ga dosadnim i hladnim. Od početka smo odlučili da moramo napraviti show koji ne uključuje samo dobre glazbenike na pozornici. Ja sam redatelj, radim sa svojim timom kako bih publici pružio emotivno iskustvo koje nikada neće zaboraviti. Zato proizvodimo ovakav show. Da budemo jedinstveni.
Ovaj se show ističe jer je bend jednostavno sjajan, jer su svjetla jedinstvena, jer su video zapisi impresivno iskustvo koje pripovijeda priču, vodi publiku kroz njihovo sjećanje i čak im daje neke informacije o bendu, zašto je ta pjesma napisana, što je značenje tih stihova.
To je kao uživo plus emocije, sjećanje i informacije: ja to zovem Rockumentary 😉
Mnogi glazbenici i ljubitelji glazbe pak ne vole tribute bendove, naročito cover bendove, što mislite o tome?
Mislim da je cover bend način slušanja nečega što originalni bend ne može izvesti uživo (jer više nisu živi, niti su zajedno). I meni je to ok, u pubu ili klubu, pjevati ili popiti piće s prijateljima. Ne moram to platiti. To je način da se dobra stara glazba proširi čak i na najmlađu publiku. Također za glazbenike, to je način da iskuse kako su stvari napravljene ili skladane.
Ali to nije predstava. Ovo je mnogo složenije. Zašto ne kažemo da su klasični orkestri obrada Beethovena? Samo je pitanje koliko je stara glazba koju izvode? Mislim da radimo modernu klasičnu glazbu. Osim toga, budući da se sve razvija, moramo dodati vizualne i emocionalne dijelove, a to stvara show.
Imate li svoje projekte, autorske projekte?
Ja sam redatelj i producent, tako da imam druge projekte uživo, poput Morriconea, i producirat ću show o Genesisu najranijih godina. Također radim na dugometražnom filmu koji sam napisao i koji će se snimati sljedeće godine.
Koji trenutak s koncerta nikad nećeš zaboraviti?
2020. godine snimali smo koncert u Zabrzeu u Poljskoj. Kazalište je fantastično, a publika je vrlo blizu pozornice. Tamo je bilo gotovo 1900 ljudi i osjećao se njihov dah. Publika je već bila super zagrijana, a kada je bend počeo izvoditi “Mother”, odjednom je sva publika zasvijetlila svojim mobitelima. Tisuću njih. Dojmilo me se jer je bilo spontano i dalo nam je puno emocija.
