Ovisno o tome kako se nosite s pritiskom, kako se ponašate u društvu nekakve poznate osobe ili kako prihvaćate autoritete, postoji više ili manje osoba na svijetu pred kojima bi jednostavno – protrnuli.
Je li razlog što je to ženska s brutalnim tijelom, ili je to nekakav predsjednik svemira sa stavom da mu nitko ne smije reći ni riječ, ili je pak to nekakav bezvremenski Mick Jagger… Svatko ima svoje ‘slabe točke’.
Teško da bih sam sebi pronašao takvu ličnost igdje izvan muzičkog svijeta. A tamo ih imam trojicu, možda četvoricu… Jedan od njih, vjerojatno na samom tronu i na prvom mjestu je – Phil Anselmo!
Puno (i dosta benignije) ime Philip Hansen Anselmo većini ljudi pred oči stavlja sliku istetoviranog, ćelavog, mrkog i do pasa golog pjevača Pantere. Osim toga, čovjeku uopće ne treba detaljniji opis ili konkretnija najava. Ali, hajde…
Vokal koji je metal zajednici otpjevao pet legendarnih Panterinih albuma, čovjek koji je osnovao Down i mali milijun vlastitih projekata i projektića. I ono što je najbitnije – osebujni karizmatični pripadnik metal zajednice već 25 godina. Čovjek koji je preživio nekoliko overdosea, čovjek koji je napadan kao glavni razlog ubojstva svog frenda Dimebaga Darrella, čovjek koji je puno toga izgovorio i čovjek koji još puno toga ima za reći.
Down dolaze u Zagreb 25. lipnja i to je bio povod što sam dobio priliku da u telefonskoj slušalici čujem vlastito ime glasom koji je otpjevao “Cowboys From Hell”, “Stone the Crow” ili stihove “Agony is the price that you’ll pay in the end, domination consumes you then calls you a friend”.
Prvo što sam čuo u slušalici bilo je:
Hej, Domagož! Kako si, buraz?! Domagož, Domagođ…
(Zabavlja se čovjek ponavljanjem mog ‘egzotičnog’ imena. Možete i sami misliti kako zvuči kada ga pokušava izgovoriti jedan Amerikanac. Ali, iskreno, zaprimio sam najbolji telefonski poziv u životu i da me čovjek odlučio zvati npr. ‘Sebastijan’, ne bih se ni najmanje bunio…)
Mislim da je bolje da me zoveš Domi, jer će biti i jednostavnije i točnije.
Ne ne, baš mi je fora ovo – Damagođ (smijeh)! Jedino što te moram zamoliti je da pričaš glasno, jer ja sam već jako star i još više gluh!
Pa i nisi baš neki starac, ali vjerujem da već slabo čuješ. Ipak si cijeli život na toj vražjoj pozornici! Kad smo kod toga, kako zdravlje? Znam da si zadnjih godina imao problema s leđima, išao si na operacije i slično. Kako te tijelo služi?
Ma u zadnje vrijeme je sve skupa jako dobro. Zbilja se dobro osjećam. Jako puno vježbam i nekako se u zadnje vrijeme osjećam baš onako – snažno. Nije to kako bi moglo biti, ali zbilja se ne smijem žaliti i neću.
Ok, nisi vjerojatno imao puno doticaja s Hrvatskom, ali u lipnju nam stižete ovdje…
Da, baš se veselim turneji. Svejedno je li dvorana velika ili mala, samo poručujem svima da jednostavno dođu i da se dobro zajebavamo!
Dakle, prvi EP grupe Down je izašao, još nekoliko komada tek planirate izbaciti. Čini se da zbilja nemate namjeru usporiti.
Ne, nikako! Ja jednostavno ne mogu i ne znam usporiti. U ovom sam, što se kaže – “for life“! To i jest značenje pjesme “Lifer”. To je ono što ja radim i to je ono što znam raditi i to je ono što ću uvijek raditi. Kraj rečenice!
To znači da nema iznenađenja – čut ćemo “Lifer” u set-listi?
Ma naravno da hoćete (smijeh)!
Downu očito ide dobro i čini se da zbilja proživljavate super trenutke karijere, ali nedostaje li ti onaj high profile život kakav ste imali s Panterom? Ipak ste jedan od rijetkih metal bendova koji je u to vrijeme bio čak i na Billboardu.
Da, kužim što hoćeš reći… Gledaj, za mene je muzika puno, puno više od natjecanja u popularnosti. Ja zbilja u dubini svoje duše i svog srca znam da Down ima cijeli kult koji ga prati. Hardcore fanove koji su oduvijek tu! I to je ono što je meni bitno i samo to mi je bitno. Sa svakim albumom koji napravimo uopće me ne zanima hoćemo li stvoriti ijednog novog fana. Ja ovo radim i živim zbog onih koji su već ovdje, zbog onih koji su uvijek bili ovdje. Oni su bili uz sve bendove u kojima sam bio, ali i uz mene kada vremena i nisu bila tako dobra i lagana.
Sva ta ‘bogatija’ vremena, sva ta, kako si ih nazvao ‘high profile’ vremena mi ne nedostaju na taj način. I da me krivo ne shvatiš – meni jednostavno nedostaje Pantera! To je stil života, a ne natječaj za popularnost i novac.
Kad smo već kod Pantere, u današnjoj situaciji sve se vrti samo oko reizdanja albuma. Sljedeće godine na redu bi trebao biti “Far Beyond Driven”. Znaš li nešto o tome?
Pa za sada nisam o tome ništa čuo. Ali, neslužbeno ipak mogu zaključiti da će izbaciti nekakvo reizdanje. Ali molim te da me ne citiraš negdje, jer to su samo moja nagađanja. Ali, znaš što je najveći problem u toj priči? Mislim da nema nekakvog posebnog novog materijala, nekakve nove muzike koju bismo mogli ubaciti na to. Po tome smo i inače bili poznati – kad smo pisali pjesme, rijetko kada bismo odbacili neki dio ili cijelu pjesmu.
Posebno u to vrijeme oko “Far Beyond Driven” nisam siguran koliko ima ekstra materijala. Naravno da smo svi mi snimali nešto svoje. Konkretno, ja sam imao sa sobom 4-track rekorder na koji smo Dimebag i ja često snimali gluposti. Nešto od toga je jednostavno smiješno, nešto je totalno besmisleno, pa nisam siguran hoće li možda nešto od toga ugledati svjetlo dana. No, znaš i sam, dok se svi preostali iz benda ne slože s tim, sve ostaje na razini priželjkivanja.
Već sam te pitao o zdravlju, jer nije samo tako proputovati svijet u busu, ali mene je uvijek zanimalo nešto drugo – kako bi usporedio vrijeme ispunjeno drogom i cugom s trenutnim stanjem kada si, više ili manje – trijezan? Nije lako biti trijezna rock zvijezda…
Da, mislim da je jako teško biti skroz trijezan. Ali, gledaj – kada ovako kažeš ‘trijezan’ ispada da čovjek ne smije popiti pivu ni zapaliti joint. A to nije moj slučaj. Ni najmanje! I dalje si ja volim priuštiti koju pivu, posebno kada dođe neki dobar vikend doma. I travu pušim povremeno, ali ne prečesto.
Ali, što se tiče usporedbe s mlađim Anselmom – definitivno vjerujem da su ovo sada dani u kojima sam puno mudriji. Definitivno vjerujem da su mi, što se muzike tiče, ovi sada dani totalni blagoslov. Jer, gledaj, u dubini svog srca moram svima oko heavy metal muzike odati priznanje da su cijeli moj život bili jako dobri prema meni i da su me čuvali. Zato sam shvatio da mi je u sadašnjosti misija da se svima nekako odužim! Za sve što sam dobio i što mi se događalo tijekom karijere.
Sve skupa mislim da sam puno mudriji, ali i puno jači, i što je najbitnije – puno manje pijan. Što se teških droga tiče, želim nešto naglasiti – prošlo je devet godina! Devet punih godina, čovječe!
Čestitam na tome! Ali, zašto te to pitam – uskoro izlazi i tvoja autobiografija. Kao fan jedva čekam da se primim tog štiva, jer vjerujem da će to biti puno više od knjige o Panteri.
Ne ne ne, bit će to puno više od čiste ‘Pantera knjige’! Da, Pantera je ogroman dio mog života i o toj temi napisat ću apsolutnu i jedinu istinu o svemu! Ali pisao sam i o periodu kada sam se borio s ovisnošću, a što je možda i bitnije – i kako sam postao ovisan. A na kraju i o tome kako sam prešao preko toga.
Taj osobni dio knjige, onaj o meni, bit će, nadam se, moguće preslikati na neke ljude koji prolaze kroz slična sranja i nadam se da će im na bilo koji način pomoći. Ili neka im barem da uvid kako sve to može izgledati i kako je netko sve to preživio.
Osim Pantere i tih mojih demona, meni se događalo još jako puno toga tijekom života nakon Pantere. A koliko god to čudno nekom djelovalo, puno se događalo i prije same Pantere. Definitivno nisam ništa htio izostaviti i pokriveno je sve što je ikada povezivano s mojim imenom.
Osim tvoje autobiografije dolazi i tvoj solo album. Ono što sam do sada čuo, pa to će biti zbilja brutalno!
Da, čini se! Ali ovisi o tvojoj definiciji brutalnog (smijeh). Ali da, to je definitivno čista metalčuga i sve skupa je jako ekstremno na svoj način. Nije da se baš svaki dio nužno mora nazvati death metalom ili black metalom, ili bilo kojim ekstremnim žanrom ili podžanrom koje jednostavno možeš kategorizirati negdje. I ako sam to uspio postići – to mi je i bio osnovni cilj! Zbilja sam htio napraviti album koji će biti jednako žestok kao i bilo što od današnje žestoke muzike, ali i da nitko ne uspije to na prvu odmah smjestiti u neku ladicu.
Kada album izađe u cijelosti i kada ljudi dobiju vremena probaviti ga, onda ćemo i ja i ostali moći dati ispravan odgovor o stilu koji se iz toga izrodio.
I onda dolazimo do zadnje karike u tvojem poslovanju. Solo album izaći će za tvoj Housecore Records. Kako se snalaziš u današnjem muzičkom biznisu?
Uuuuuu, to je zbilja kaos! To je zbilja svakodnevna nemilosrdna borba. Ne znam jesam li u ikojoj životnoj fazi doživljavao toliko novih situacija dolaskom apsolutno svakog novog dana! U svijetu muzike možeš imati planove za sljedećih godinu dana i onda ti se dan prije toga bez problema može dogoditi nešto što će ti promijeniti ama baš sve u nekoliko sekundi! I sve se svodi na to da se konstantno moraš prilagođavati, a to je zbilja težak zadatak.
Ono što sam shvatio je da kada imaš izdavačku kuću i neke bendove u njoj, jednostavno želiš stvarima pristupiti na drugačiji način. Volim s bendovima komunicirati drugačije nego što su sa mnom komunicirali naši izdavači, pa se često događa da tim dečkima budem psihijatar. Jer, u bendovima ima boljih i lošijih dana, svatko od njih želi nešto drugačije, svakome je bitnija druga stvar, svatko želi drugačiju razinu pažnje, neki traže da se prema njima odnosiš na neki poseban način, jer su više ili manje osjetljivi… Kad sve to uzmeš u obzir, mogu samo ponoviti da je za tako nešto potrebno biti psihijatar. I nemoj me krivo shvatiti – to je samo jedna od bitaka koje moraš voditi kada vodiš takvu kuću.
I zbog svega toga odlučio sam tu priču razvijati polako – jedan po jedan bend. Jer nisam lik od masovnosti, mislim da nema smisla da imam 100 bendova samo da bih mogao reći da ih imam 100. Bolje da imam jedan odličan bend, nego 100 osrednjih, jer jednostavno volim biti blizak s projektom koliko god mogu. Tako sam se postavljao prema svemu u životu. I zato mi neke stvari oduzimaju puno vremena, jer to je jako puno posla. Ali to je posao u kojem trenutno uživam.
Trenutno razvijam odnos s nekoliko bendova koji će tek doći na Housecore Records, ali smo zato i izgubili nekoliko njih. Jer, koliko god se trudiš nekome pomoći ili ih zadržati na okupu, na kraju krajeva njihova je odluka hoće li se raspasti ili krenuti u nekom novom smjeru. Ma o tome bih sad mogao pričati satima. Zbilja je zanimljivo, ali je bome i naporno i teško iz dana u dan. Borim se!
Čini se kao da si su ti sada zbilja dani ispunjeni svakojakim projektima i da si rastrgan na sve strane. Pred petnaestak godina rastrgavali su te fanovi…
(smijeh) Da, tako ispada. Ali uvijek sam govorio da su fanovi Pantere ili Downa najbolji fanovi koje sam mogao poželjeti u životu. Bez njih ja bih, znam da zvuči patetično… Ali ja bih bio jebena nula! Ne znam kako to valorizirati, ali fanovi imaju jako puno zasluga u svemu dobrom što sam postigao. I naravno da su kroz godine radili zbilja svašta – od donošenja knjiga i filmova koje su radili, pa do neke njihove pive ili trave, pa su se pojavljivali s tetovažama preko cijelih leđa i slično. Znali su tetovirati Panteru, Down, Superjoint Ritual, ali bome i Necrophagia, Viking Crown, Arson Anthem ili Christ Inversion. Zbilja od bilo čega što sam radio! Te tetovaže možda i najbolje pokazuju tu predanost i to je ogromna čast, ali teško je pobrojati ili rangirati sve ludosti kroz koje smo prolazili.
Polako nas već požuruju, pa ti mogu samo zahvaliti što si odvojio vremena da popričaš s nekim iz naše ‘egzotične zemlje’. Nadam se da ćete uživati na turneji i da se vidimo u Zagrebu!
Hvala tebi, čovječe! I ako me vidiš na koncertu, slobodno priđi, podsjeti da smo radili ovaj intervju i popit ćemo pivu. Čuvajte se!
