Svjetski poznati bubnjar Peter Erskine nastupio je 3. lipnja u Studiju Bajsić na HRT-u, Zagreb, uz HGM jazz orkestar Zagreb, na posljednjem ovosezonskom koncertu njihova ciklusa Sunday Nights. Suradnju su nastavili i na koncertima u Kranju (4. 6.), Bjelovaru (5.6.), gdje je uz tortu u obliku bubnja i nazočnost gradonačelnice Đurđe Adlešić i predstavnika američkog veleposlanstva proslavio 53. rođendan, te Leibnitzu (6.6.).
Erskine je poznat po svom doprinosu fusion grupi Weather Report Joea Zawinula i Waynea Shortera, s kojom je svirao niz godina, ali i po impresivnoj vlastitoj karijeri, te po brojnim suradnjama s glazbenicima kao što su Chick Corea, Miroslav Vitous, sastav Steps Ahead i mnogi drugi. Bavi se i filmskom glazbom, a neki od novijih projekata su mu snimanje glazbe za “Spidermana 3” i “Nemoguću misiju 3”.
Kako ste zadovoljni suradnjom s HGM jazz orkestrom Zagreb?
Jako sam zadovoljan. Ovaj je orkestar odlična kombinacija mladih glazbenika i profesionalaca koja ima sjajnog vođu. Sigi Feigl je izvrstan edukator, a prema mladim se glazbenicima odnosi kao da su profesionalci, pa se oni i ponašaju kao profesionalci. To je jako važno jer, odnosiš li se prema mladim osobama s poštovanjem, one će to pokazati svojim ponašanjem, a ako se prema njima odnosiš kao prema djeci, oni će se ponašati kao djeca.
Ovaj orkestar pokazuje veliku zrelost za jedan studentski orkestar. Ne razmišljam o njemu kao o studentskom već kao o profesionalnom orkestru. Sjani su. Orkestar ima dobar duh, na pravilan su način usmjereni. Uživao sam u radu s njima. Na prvoj je probi bilo pomalo klimavo, ne tako čvrsto, ali na drugoj je bilo mnogo bolje. To je znak doista dobrog orkestra.
Na koji način podučavate mlade?
Za svakog je mladog glazbenika važno da nauči svirati svoje glazbalo. Treba znati kako postaviti prste, kako dobiti pravi zvuk. Ali najbolji način postizanja vlastitog zvuka počinje slušanjem dobrih glazbenika. Primjerice basisti bi trebali slušati ponešto od Jacoa Pastoriusa, nešto od Willa Leea, nešto od Marcusa Millera i na osnovu toga kreirati vlastiti zvuk. Jazz je jezik. Kao kod učenja bilo kojeg drugog jezika, potrebno ga je govoriti, ali i slušati.
Nemoguće je svirati jazz ako ne slušaš tu glazbu i na taj način učiš idiom. Treba ga naučiti tako dobro da počneš razmišljati na tom jeziku. Pravi napredak dolazi tek kad počneš razmišljati na jeziku koji učiš. Počneš li sanjati na tom jeziku znači da ti je to postalo prirodno. Isto je s jazzom. Počneš li sanjati jazz znači da si postao svirač jazza.
Treba li živjeti jazz?
Ne treba živjeti jazz život, ali ga treba dovoljno upoznati. Ne znam što bi jazz život trebao biti. Nekad smo mislili da smo ludi, ali sad nastojimo biti pošteni. Kad podučavaš mlade glazbenike, moraš uvijek na umu imati da glazba mora biti zabava, a zabavnije je kad znaš dobro svirati. Moraš joj ozbiljno pristupiti, biti discipliniran. Ali uvijek treba biti zabavno svirati ju. Ako ti nije zabavno, trebao bi raditi nešto drugo. Glazba i sposobnost sviranja, to je predivan dar. Glazba je uvijek tu za tebe, sviraš li profesionalno ili tek kad stigneš. Čak i ako ne sviraš, uvijek ju možeš slušati.
Kako ste započeli karijeru?
Pozornica je bila moja škola. Nastojao sam svirati u skupinama s glazbenicima koji su bili bolji od mene, tako da sam od njih mogao učiti. Imao sam sreću jer su mi stariji glazbenici pokazivali kako treba svirati, podučavali su me. Snažno sam vjerovao da sa rođen upravo za to. To je posebice dobro za bubnjara jer on mora igrati vodeću ulogu. Voziš li autobus, nećeš nekoga pitati trebaš li skrenuti ovdje ili ondje. U tom češ slučaju imati jako živčane putnike. Ljudi se vole voziti opušteno znajući da ih vozi odgovorna osoba. Bubnjar mora biti poput dobrog vozača autobusa. Uvijek sam imao samopouzdanje.
Tko je bio vaš idol dok ste počinjali svirati?
Imao sam ih mnogo. Moj prvi idol bio je Art Blakey, a ubrzo i Elvin Jones. Pomalo i Buddy Rich, ali ne mnogo. U mladosti sam imao album Buddya Richa i Maxa Roacha. Više mi se svidio Max Roach. Njegovo mi je sviranje bubnjeva bilo zanimljivije, melodičnije. Uvijek sam volio bubnjare kod kojih sam mogao čuti melodiju, a ne brzinu.
Kakvu glazbu danas slušate?
Slušam ploče iz moje stare kolekcije. Jazz, ali i klasiku. Volim slušati Bacha, Mahlera, Stravinskoga, Bartoka, Mozarta, Beethovena, ali i bebop, rhythm and blues, funky, Jamesa Browna, Arethu Franklin, Motown. Mislim da je poslije bebopa Motown bila najznačajnija stepenica američke glazbe. Motown je doista bio veliki doprinos američke glazbe svijetu.
Bili ste dobar prijatelj s Jacom Pastoriusom, za kojeg držim da je bio najbolji bas gitarist. Kako gledate na njegov pristup i doprinos sviranju bas gitare?
Nitko nije imao zvuk poput Jacoa. Govorio mi je da je sve u rukama. Imao je predivan zvuk. Kod njega su najnevjerojatniji zvuk i intonacija. Nikad nije odsvirao krivi ton. Iako je svirao bas gitaru bez pragova uvijek je bio precizan. Nikad ga nisam čuo nenaštimanog. Ne volim slušati druge glazbenike koji sviraju bas gitaru bez pragova jer ne sviraju tako dobro uštimani.
Nitko! Nitko ne može svirati poput Jacoa. Intonacija tu igra veliku ulogu. Također i artikulacija. Imao je vlastiti način pritiska na žice. Imao je briljantan ritmički puls. Bilo je tako lako svirati s njim jer je imao sve te kvalitete. Bili smo gotovo istih godina. Tijekom odrastanja slušali smo istu glazbu, gledali iste emisije na televiziji, pričali iste viceve. Imali smo sjajan odnos.
Nije li najprije svirao bubnjeve?
Bio je izvrstan bubnjar. Poslušaj “Teen Town”! U toj izvedbi fantastično svira bubnjeve. Jaco je bio neustrašiv. Nije poznavao strah, a to je dobra kvaliteta. Jaco je jednom rekao: “Nismo išli na tulume, mi smo bili tulum”. To je tipično za njega. Kad smo bili na turnejama sa skupinom Weather Report, poslije svakog koncerta su nas pozivali na tulume. Jedne smo večeri na tulumu nas četvorica stajali zajedno i pričali. Tada smo zaključili da nema svrhe odlaziti na tulume, već da je bolje ostati u hotelu i imati vlastiti tulum. Ionako smo jedino željeli razgovarati o glazbi. Naposljetku, upravo smo to činili na svim tulumima. Glazba je tulum. Tako smo počeli ostajati u hotelima i razgovarati o glazbi, a sljedeće jutro ponovno razgovarati o glazbi. Uvijek smo nastojali postići bolju razinu sviranja.
Na koji ste način htjeli predstaviti Pastoriusovu glazbu na njegovom albumu “The Birthday Concert” koji ste producirali?
Uvjerio sam tvrtku Warner Bros da bi te snimke trebale biti objavljene. Zamolili su me da nadgledam miksanje. Mnogi albumi objavljeni nakon Jacove smrti zvuče užasno. Ja sam znao kako bi trebali zvučati. Miksali smo snimke tri cijela dana. Znao sam da Jaco nije volio na umjetan način mijenjati snimku. Mislim da smo dobili jako dobar zvuk na tom albumu. Taj je album značajan jer Jacova povijest inače nije predstavljena na dobar način. Sva ta piratska izdanja su užasna. Odlično je svirao i na to je bio ponosan.
Kakva je po vašem mišljenju bila njegova glazba u vrijeme snimanja albuma “Word of Mouth”?
“Word of Mouth” je remek-djelo. Izdavačka tvrtka nije željela da album počne sa skladbom “Crisis”. Rekli su mu da ga, bude li prva skladba na albumu “Crisis”, neće moći promovirati, što ga je još više učvrstilo u zamisli da je stavi na prvo mjesto. Imao je viziju. Bio je tako nadaren. Bio je pomalo lud, ali tada je želio slušateljima ponuditi ludog Jacoa jer je osjetio da oni to žele. Jaco će biti zapamćen po svojim skladbama jednako kao i po svojem sviranju bas gitare, a na album “Word Of Mouth” uvrštene su uglavnom njegove skladbe na što je bio ponosan.
Što se dogodilo na Havana Jamu 1979. gdje je nastupio Trio Of Doom s Johnom McLaughlinom, Jacom Pastoriusom i Tonyem Williamsom?
To baš i nije bilo sjajno putovanje. Tada smo prvi put uočili drugu stranu Jacoa Pastoriusa. Upustio se u čudnu svađu s portorikanskim glazbenikom iz skupine Fania All-Stars. Nedostajala mu je supruga Ingrid i mnogo je pio. Trio Of Doom je imao probe u New Yorku gdje je odmah došao na glas kao nevjerojatan trio. Ali na koncertu Jaco je bio pijan i imao je poteškoća. McLaughlin i Tony počeli su svirati skladbu, a Jaco je svirao nešto posve drugo, jednu od svojih skladbi. Potpuno ih je ignorirao.
To se dogodilo jednom i s Weather Reportima, na prvom koncertu japanske turneje 1981. Pripremili smo novu glazbu, a Jaco nije svirao ništa od toga. Jaco nije svirao niti jednu od novih skladbi i koncert je bio katastrofa. Joe Zawinul je odmah pomislio da Jaco više ne može svirati s nama, da moramo pronaći novog basista. Nakon koncerta menadžer nije dozvolio da se Joe i Jaco približe jedan drugome jer je Joe bio bijesan. Poslije me Joe pozvao i pitao što ćemo poduzeti. Predložio sam da mu damo još jednu priliku, ali Joe nije na to pristao. Želio je da pronađemo drugog basista. Sljedeće me jutro Joe nazvao i rekao da je sve u redu. Jaco se u ranu zoru pojavio odjeven u odijelo i pokucao na Joeova vrata. Došao se ispričati. Joe je rekao da je sve u redu, a Jaco je bio sjajan na ostatku turneje. Jaco je imao potrebu fizički se kažnjavati. Ponekad bi, nakon što bi se posvađao sa ženom ili imao neki drugi konflikt, ušao u kafić i rekao nekome nešto tako grozno samo da bi ga razbjesnio i isprovocirao da ga udari. Tada je bio kažnjen i mogao je krenuti ispočetka. Na nesreću, na kraju života to je izmaklo kontroli i tako je ubijen. To je toliko čudno da bi samo liječnik, psihijatar mogao objasniti zašto je to činio. Ja ne mogu.
Kako se Joe Zawinul ponašao prema vama dvojici?
On i Wayne Shorter su utemeljili skupinu zajedno s Miroslavom Vitousom, ali Joe je bio vođa skupine. Wayne je uvijek bio povučeniji. Joe je bio izravan. Bio nam je poput oca. Bio je dobar otac, ne uvijek najbolji, ali niti jedan otac nije savršen. Vođa skupine u kojoj sviraju mladi glazbenici u posebnoj je situaciji. Mladi svirači griješe. Ne donosimo uvijek najbolje odluke kreirajući glazbu. U neprestanoj smo borbi kako bi ostvarili kontrolu nad glazbalom ili pronašli najbolji način za sviranje određene glazbe. Joe se morao nositi s time.
O glazbi smo razgovarali nakon koncerta i sljedećeg jutra u hotelima, za doručkom. Doručak sam želio iskoristiti za opuštanje, miran početak dana, a Joe bi došao, poželio dobro jutro i rekao: “Slušaj! Budeš li u toj skladbi ponovno svirao u istom ritmu kao što si svirao sinoć, umrijet ću.” Odmah bi počeo govoriti o glazbi jer nikad nije o njoj prestao razmišljati. Sastav je za Joea bio sve.
Joe Zawinul će 25. lipnja nastupiti u zagrebačkoj Tvornici kulture. Što mislite o glazbi kakvu danas svira?
Joe je genij. Zvuk kojim danas svira fantastičan je. Uvijek je pokazivao zanimanje za afričku glazbu, a sada još više. Joe je pisao predivne melodije. Nedostaju mi njegove melodije. To je bila njegova muza, njegov glazbeni duh. Prije skupine Zawinul Syndicate vodio je Weather Update u kojem sam i ja svirao, tek nekoliko mjeseci. Bili smo na turneji na koju sam sa sobom ponio videokasetu sa snimkom koncerta Weather Reporta. Bilo je to 1986., a taj je koncert snimljen sedam godina prije.
Tijekom putovanja na koncert u autobusu smo gledali kasetu. U jednom trenutku Joe mi je prišao i rekao: “Znaš, u to smo doba svirali bolje skladbe.” Skladbe iz tog vremena bile su zanimljivije. Danas Joe pokušava pronaći kreativnu čaroliju na drukčiji način proučavajući ritmove i nastojeći ostvariti hipnotički groove. To mu uspijeva zato jer vodi odličan sastav.
Što za vas znači iskustvo sviranja s Weather Reportima?
To je bilo kao da sam igrao za vrhunsku momčad na svjetskom prvenstvu. Trebao sam udariti loptu i zabiti gol. Naučio sam kako skladati tijekom sviranja, kako progovarati vlastitim glasom. Prije sam svirao u big bandovima što je bilo kao da sam glazbenik-asistent. U tom sam sastavu bio glazbenik jednakog značaja. Sviranje u tom sastavu to je zahtijevalo. Tu nisam mogao biti samo prateći bubnjar.
Kako se vaša glazba mijenjala nakon odlaska iz Weather Reporta, otkako ste postali vođa sastava?
Počeo sam svirati mekše. Nastojao sam postići vlastiti udarac. U Weather Reportima sam svirao glasno, s intenzitetom, jer je sastav bio glasan. Više volim svirati tiho. Volim trenutke u kojima mogu iskazati moč, ali danas sam više zainteresiran za prostor i mekšu dinamiku u širem rasponu. Kroz svoje sviranje volim ljudima pružiti melodije, vlastite skladbe i želim svojom glazbom početi postavljati pitanja. Želim biti iskren svirajući.
Što za vas znači suradnja sa Chickom Coreaom, koji će također nastupiti u Zagrebu – 2. studenog će svirati na Zagreb Jazz Festivalu?
Svirao sam u njegovu akustičnom kvartetu s Bobom Bergom i Johnom Patitucciem. Jako lijepo. Swingali smo. Svirao sam sa Chickom i na albumima Johna Patituccia i Joea Hendersona. No, on je sjajan. Ima odličan timeing, odlična je osoba. Još uvijek obožavam njegov sastav Return To Forever sa Stanleyem Clerkeom i Lennyem Whiteom. Lenny svira sjajno. Chicka više volim kad je njegova glazba svjetlija. Njegova jazz glazba iz ranog razdoblja je sjajna, fantastična.
Svirali ste sa skupinom Steps Ahead, koja ovo ljeto dolazi u Hrvatsku, 6. srpnja će nastupiti na Liburnia Jazz Festivalu u Opatiji. Po čemu se taj sastav razlikuje od ostalih fusion bendova?
Bila je to prigoda za studijske glazbenike da sviraju bebop. Prvu su postavu sačinjavali Mike Mainieri, Michael Brecker, Don Grolnick, Steve Gadd i Eddie Gomez. Ubrzo je Steve napustio sastav i pozvali su mene. Kad se Warren Bernhardt pridružio skupini, počeli smo eksperimentirati sa sintisajzerima i sastav se elektrificirao. Album “Modern Times” je bio početak korištenja mnoštva novih sintisajzera, sekvencera. Sastav je u glazbu unio fantastične inovacije i svježinu.
Što mislite o fusionu danas – razvija li se ili je njegovo vrijeme već prošlo?
Ponukan tvrdnjom da je jazz mrtav, Frank Zappa je jednom rekao da jazz nije mrtav, samo je čudnog mirisa. Fusion glazba grdo smrdi. Bilo je močne glazbe, puno strasti, ali previše je toga. Usporedi glazbu iz šezdesetih i neku glazbu iz sedamdesetih. U šezdesetima glazbenici su kroz svoju glazbu propitivali, istraživali glazbene mogućnosti. Glazba je postajala električna. Poslije je glazba dala odgovore, ali je izgubila čaroliju. Izgubilo se nešto važno, nevinost u propitivanju, smisao propitivanja, zahtjevnost u propitivanju.
Što savjetujete mladim glazbenicima?
Kažem isto što je Jaco rekao meni, prvi put kad smo se sreli, uoči nastupa na kojem sam svirao. Dok sam išao prema pozornici Jaco je doviknuo: “Hej čovječe!” Okrenuo sam se, a on je rekao: “Dobro se zabavi!” To je najbolji savjet. Zabavite se.
(Fotke snimio: Davor Hrvoj)
