Peter Bence, uvaženi mađarski virtuoz pijanist, skladatelj i producent, mladić je koji ruši sve stereotipe klasične glazbe spajajući je s popularnom glazbom uz izvanrednu prezentaciju, odnosno odvažnu i ekspresivnu izvedbu.

Doza Michaela Jacksona osjetna je na njegovom klaviru i to je bila jedna od početnih vizija kada je s obradom pjesme “Bad” krenuo pisati vlastitu povijest na globalnoj razini. 10 milijuna pregleda u samo nekoliko dana, a milijuni su se samo nastavili nizati.

Njegova moćna izvedba je vanserijska, naročito uzevši u obzir činjenicu da zvuči kao da iza sebe ima čitav orkestar. Uz ovoga čovjeka promijenit ćete mišljenje o klasičnim instrumentima ako ste do sada uopće i imali ikakve predrasude.

Muziku podržava

Peter dolazi na premijerni hrvatski nastup 2. lipnja u zagrebačku KD Vatroslav Lisinski, a u sve navedeno tog datuma moći ćete se uvjeriti vlastitim očima i ušima. Pred sam koncert nazvali smo Petera i priupitali ga štošta, počevši od njegovog djetinjstva pa nadalje.

Da krenemo od najranijih dana. Tvoj prvi kontakt s klavirom bio je dok si imao samo dvije godine. Kako je to izgledalo? To je zaista rana dob…

Imao sam sreću što je postojao privatni klavir u kući moje bake i djeda, a tamo sam provodio jako puno vremena kao klinac. Tada sam ga jedva mogao dohvatiti, ali otkrio sam ga sam.

Dakle nitko te na sviranje nije prisiljavao?

Tako je. Roditelji su mi bili velika potpora, prepoznali su moj talent i upisali me u glazbenu školu. Dolazim iz glazbenog okruženja, ali roditelji mi nisu profesionalni glazbenici već im je to više hobi. Tradicija je da svatko od nas pohađa glazbenu školu, svatko je nešto naučio svirati. Za djecu je korisno da krenu s učenjem glazbe. Svatko od nas je imao šansu za to, ali kod mene je bilo nešto drugačije, ozbiljnije sam zagrizao nego ostatak.

Prve kompozicije si napisao sa samo sedam godina, a par godina kasnije objavio i prvi album. Prestižno glazbeno obrazovanje je uslijedilo nakon toga?

U Mađarskoj sam u počecima imao doticaj isključivo s klasičnom glazbom, a nakon srednje škole sam odlučio isprobati različite žanrove, raditi nešto drugo. Onda sam otkrio filmsku glazbu, Johna Williamsa i Hansa Zimmera i poželio raditi takvu vrste glazbe. Nakon toga je došao red na Berklee College of Music u Bostonu gdje je krenulo sve kako spada.

Čula sam tvoje obrade Queena, Michaela Jacksona, Sia-e, cover “Despacito” također, ali interesantno je da je upravo Jackson imao najveći utjecaj na tebe?

Sve se to događalo za vrijeme razdoblja na Berklee-ju. Znao sam Jacksonovu glazbu i ranije, ali tek nakon njegove smrti postao sam fan. Imao je ogroman utjecaj na mene. Njegova artistička persona me inspirirala i oblikovala kao glazbenika. Čitav taj paket koji ga je karakterizirao. Misija mi je bila takvu dozu energije prebaciti na klavir. I prije Berklee-ja sam također uploadao glazbu putem raznih kanala, ali tek s Michaelom je sve postalo viralno.

Ta raznolikost žanrova mi je fascinantna, jer voliš sve od filmske i klasične glazbe, do rocka i popa. Po kojim kriterijima biraš pjesme koje želiš obraditi?

Za mene ne postoje pravila. Jedino pravilo koje postoji je da pjesma koju obrađujem bude nešto s čim sam duboko povezan i što zaista jako volim. Moram biti u mogućnosti napraviti odgovarajući aranžman kako bih je odsvirao. To je teško i zaista nemoguća misija za izvesti s nekim pjesmama. Svakodnevno dobivam mnoštvo zahtjeva, a neke pjesme naprosto moram izbjeći. Primjerice Bruno Mars, njegovu verziju na klaviru je nemoguće izvesti. Perfekcionist sam i kvaliteta mi je najbitnija. Bilo bi jeftino da odaberem nešto samo prema kriteriju jer je popularno…

Također, preko 300 milijuna klikova na YouTubeu je zaista veliki uspjeh za nekoga tvojih godina. Smatraš li da su brojevi najbitniji segment u ovome čime se baviš?

Ne možemo poreći činjenicu da su brojevi toliko važna stvar u ovom dobu interneta. Isključivo ih gledam kao rezultat nečega. Ne predstavljaju mi glavni cilj, već to radim isključivo zbog glazbe. Kada vidim da su rezultat svega milijuni ljudi koje zabavljam, što vidim i preko YouTubea i Facebooka, to je jako dobar pokazatelj. Jako cijenim to…

Svakako vrijedi istaknuti i podatak da držiš Guinnessov svjetski rekord u kategoriji najbržeg pijanista. Je li te netko nadmašio?

Pet godina sam držao rekord. Čuo sam nedavno da ga je oborio neki španjolski pijanist, ali nisam siguran kako mu je ime. Nikada nisam gledao taj rekord kao glazbeno postignuće. To sam napravio isključivo zbog zabave.

Koliko ti je teško bilo razbiti te granice između klasične i popularne glazbe?

Za mene je to bila svojevrsna misija i motivacija. Potječem iz klasičnog okruženja, ali mi je primamljiva popularna glazba. To je moj umjetnički potpis. Ne razbijam granice samo reda radi, zaista volim to raditi. Volim vrijednost klasične glazbe, ali istovremeno i jednostavnost i privlačnost popularne glazbe. Interesira me napraviti taj balans. Najbolji dio u svemu tome je kada dobivam poruke ljudi koji primjerice isključivo slušaju klasičnu glazbu i kažu mi za neku obradu “ajme, nisam znao koliko je ovo dobro zapravo”. Ili u suprotnom slučaju kao primjerice s fanovima “Despacita” koji nisu svjesni da sviranje instrumenata može biti toliko interesantno. Također i primjerice s roditeljima i djecom koji su također inspirirani i vole slušati ovakve kombinacije. Zahvalan sam što utječem na njih na takav način i što postoji takav efekt.

Za koje još izvođače smatraš da su uspjeli u toj misiji s takvim svježim pristupom glazbi?

2Cellos definitivno. Njihova priča je još žešća s obzirom na broj poruka koje im pristižu od svih pa tako i djece. Ljudi imaju vlastite predrasude o violončelu ili nekim drugim klasičnim instrumentima. Ja često volim reći “Napravite klavir ponovno kul instrumentom”. Takav pristup inspirira ljude da počnu svirati. U nama je to 1000 godina, samo moramo pronaći tu iskru. Glazbena edukacija je važna, ali je zastarjela. Kul je vidjeti takve izvođače koji se rađaju svakoga dana. Ja to radim s klavirom.

Spomenula bih i tvoje redovito rasprodane koncerte diljem svijeta i činjenicu da puniš arene. Što misliš da je glavni razlog zbog kojeg privlačiš toliko veliki broj ljudi da tvoje perfomanse toliko žele vidjeti uživo?

U pitanju je stil samog performansa. Jako sam ekspresivan i ne krijem svoje emocije. Nastojim prenijeti energiju Michaela Jacksona kroz klavir na stageu.

Što bi ti osobno izdvojio kao svoja najveća postignuća?

Još uvijek tragam za tim jednim postignućem koje ću ti moći izdvojiti, nadam se u bližoj budućnosti.

Svjesna sam koliko ti je užurban raspored, imaš li uopće vremena za sebe?

Između turneja, otprilike jedan ili dva tjedna nađem nešto vremena. Najviše ga provodim u studiju ili snimajući materijale. Ali ono što me jako opušta je kuhanje. Da nisam glazbenik, 200% sam siguran da bih bio kuhar.

Kad si već spomenuo turneje, u planu ti je i koncert u Zagrebu u lipnju. Kakvo iskustvo imaš s Hrvatskom, pretpostavljam da si je posjetio? Ipak smo susjedi…

Naravno, najmanje 10 puta za vrijeme godišnjeg odmora. Posjetio sam razne gradove i mjesta na obali, ali ovo mi je prvi puta da ću kod vas nastupiti. U najljepšem sjećanju mi je ostalo područje oko Trogira i Primoštena, Dubrovnik, slapovi Krke i Plitvička jezera, a sjevernije i otok Krk.

I za kraj, znam da imaš u pripremi i novi album. Bit će kombinacija obrada i originalnih pjesama?

Tako je, 50/50 je omer. Album se zove “The Awesome Piano” jer koristim isključivo pjesme koje su odsvirane klavirom. Pruža ti osjećaj kao da slušaš čitav orkestar. Eksperimentiram s različitim stvarima, koristim raznovrsnu tehnologiju i stapam je s klavirom. Tada se nevjerojatne stvari mogu dogoditi.

Muziku podržava
Stisni