“Za Rokaj fest spremamo poseban imidž, sa zulufima, ličit ćemo na Kareem Abdul Jabbara s kraja sedamdesetih, no dobar provod i zabava su zajamčeni. Veselim se nastupati na Rokaj festu jer ćemo promovirati naš novi album ‘I sega što’. Inače, u Zagrebu smo prvi put nastupali 2002., redovito navraćamo, a u posebno lijepom mi je sjećanju ostao klub KSET” reći će u dahu Petar Mladenovski, basist i pjevač skopske grupe Superhiks, koja već godinama gradi reputaciju prave klupske atrakcije na prostorima bivše Jugoslavije, Bugarske, Rumunjske, a nastupali su i u Francuskoj i drugim zemljama Europske Unije.
Pitak i melodičan ska punk, pomiješan s najraznorodnijim elementima
daje heterogenu smjesu vrhunske kvalitete. Uostalom, nisu bez vraga
proglašeni makedonskom grupom godine tri puta u zadnjih 10 godina.
Bila je velika pauza između drugog i trećeg albuma – 5 godina.
Znaš kako, kažu da je najteže napraviti drugi album. E, kod nas je bilo najteže s trećim: počela su se lomiti koplja, kako će to zvučati, kakvi će biti aranžmani. I napravili smo ga puno zrelije nego prva dva.
Otkud naslov za album “I sega što” (u prijevodu “I što sada”)?
Naslov smo uzeli jer je zemlja Makedonija na nekom raskršću: NATO, EU i to. Kao generacija kao da smo na čekanju: Susrećemo se s tranzicijom i čekamo – ulaz u EU i u NATO. Na albumu su politički i socijalni komentari, a ima i ljubavnih pjesama. Vize su također veliki problem, čekamo vize za Njemačku po par sati da bi sutra dobili odgovor što će biti s našom vizom.
Iskreno, ne bih htio biti član niti EU, niti NATO, ja bih bio član balkanske federacije. Mislim da je balkanska federacija za ljude u Makedoniji idealna stvar.
Ima jedna vaša pjesma koja se zove “Škembe čorba”. To je neko jelo?
To je tursko jelo od iznutrica i ide uz rakijicu. Inače toplo preporučam makedonsku kuhinju. Ne poznajem niti jednog čovjeka iz Hrvatske koji je došao u Skopje i da se nije dobro najeo i ostao još par dana više.
A jelo škembe čorba je jako popularno u Makedoniji. Jede se obično u 6 ujutro nakon tuluma: Triježnjenje počinje sa škembe čorbom. To nije za ženski trbuh, to je za muški trbuh. Kako je nastala pjesma? Svi smo fanovi tog jela, ona se jede nakon težeg pijanstva i pretjerivanja s pićem, jer je jako masno i onda se alkohol razgradi.
Pijete li puno?
Sada malo manje, neki članovi u bendu imaju djecu pa se sada malo mijenjaju stvari. Osim na lik iz Alana Forda, Superhiks je trebalo asocirati i na štucanje. Trebate dobro popiti da biste štucali.
Superhik je oličenje jednog kapitalista; on krade siromašnima da bi dao bogatima.
Pa da, u Makedoniji ima mnogo ljudi koji podsjećaju na Superhika: političari, biznismeni, voditelji tvornica, lik Superhika kao karaktera živi i dalje u Makedoniji i to traje li ga traje. To je bio jedan od motiva da iskoristimo lik Superhika za ime benda.
Imate i pjesmu “Gol” koja je bila veliki hit u Makedoniji.
Pjesma “Gol” je posvećena nogometu, bila je neka vrsta navijačke himne. Ja sam fan Barcelone, a gitarist Boris Minov je fan Liverpoola, nemojte u našoj blizini pričati nešto loše kontra Barcelone ili Liverpoola. Orijentirani smo na inozemni nogomet, obzirom da je makedonski nogomet u krizi, osim reprezentacije koja nešto pokušava.
Pobijedili ste Hrvatsku 2:0
Ako je mjerilo da pobijediš nekoga jednom u 15 puta, onda niste u krizi. Ali izgubili smo od Islanda i Armenije. Ako ćemo uspoređivati hrvatski nogomet i makedonski, mi smo na Fifinoj listi daleko ispod Hrvatske.
Ipak je Makedonija dala Darka Pančeva.
On je moj susjed, družimo se, živi u mom kvartu. Jako se dobro znamo. Spominjemo ga u pjesmi “Gol”.
Jako ste uvježbani na nastupima.
Radimo 15 godina, sad smo baš bili na probi. Boris Minov i ja sviramo već 15 godina, ne možemo si dozvoliti da nešto zvuči neizvježbano. Promjene su uglavnom bile u puhačkoj sekciji. Recimo, sada imamo sax umjesto trombona.
Svirate svugdje. Kako vam je svirati u Bugarskoj? Naime, kruži priča da Bugari ne vole Makedonce.
I nije baš tako, to je više stvar političke prirode. Veći je problem s Grčkom. S Bugarima je sve ok. Nismo niti jednom nismo svirali u Grčkoj jer oni tvrde da imaju pravo na ime Makedonija. To je malo čudno, nitko mi ne može reći kako se smijem ili ne smijem zvati.
Kako je došlo do toga da obrađujete “Ace of Spades” od Motorheada?
Imamo različite ukuse u bendu. Jedan od utjecaja je i Motorhead. A sama stvar “Ace of Spades” ima veliku energiju. Odlučili smo da napravimo obradu koja će uključiti puhače i narodne makedonske elemente čočeka. Tu je bio utjecaj Denisa Mujadžića Denykena koji nam je to i predložio. Znači malo punka, ska, funka, puhača, čočeka i mislim da zvuči dobro.
Što je najneobičnije u tvojoj kolekciji mp3-ova i CD-ova?
Ima tu svačega i Napalm Deatha, Buddy Hollya, Louisa Armstronga. Volim ja i Ellu Fitzgerald, Boba Marleya…
Imate pjesmu koja se zove “Nova Kaledonija”. Je li tu utjecaj Van Morrisona?
Ne, to je više bilo onda kad je bila kampanja da Makedonija promijeni ime. Pa je bio prijedlog da bude Nova Makedonija, da se izbjegne geografska odrednica i ono, bivša jugoslavenska, bla bla bla. Pjesma govori o toj situaciji, o borbi za ime Makedonija, a ta borba još uvijek traje.
Moja je vizija budućnosti balkanska asocijacija. I to ne mislim na bivšu Jugoslaviju nego baš na Balkan. Ne želim da Makedonija bude dio Europske Unije niti NATO-a. Mi smo tu, oni su tamo. Ja ne vidim o čemu bih ja trebao razgovarati s Francuzima. Oni više komuniciraju sa Španjolcima. Nizozemci također komuniciraju sa svojim susjedima.
Zašto mi na Balkanu ne bismo međusobno komunicirali? Vidim da se stvari mijenjaju, nadam se u povoljnom smjeru.
Kako se promijenio odnos između vas i Borisa Minova? Naime, počeli ste kao tinejdžeri iz gušta, a u međuvremenu sada se promijenilo u prilično uspješan posao?
Pa i nije se mnogo promijenio. Mi smo profesionalni hobi muzičari. Mi smo mnogo vremena proveli na probama, uvježbavanju i slično. Od muzike se u Makedoniji se ne može živjeti, tako da je i danas to nekakav hobi.
Boris i ja smo išli u istu školu, tada se zvala Srednja škola Boris Kidrič. Poslije je promijenila ime. Boris i ja smo potpuno promašili srednju školu. Ja sam inače profesor ruskog jezika, Boris je završio višu, radi u produkciji, a u bendu imamo i glazbenika u vojnom orkestru te u filharmoniji. Kada sve to zbrojiš, dobiješ Superhikse.
I danas je to još uvijek zezanje, mi smo još uvijek super prijatelji, to je čarolija svakog benda. Primijetio sam da je tako nešto i kod Hladnog Piva koji su moji dragi prijatelji. Mi smo svirali prije njih još 1996., a kako su narasli i razvili se, to je meni super priča za jedan bend, i super je da su ostali normalni, isto kao što su bili prije 15 godina. Mile je gostovao na pjesmi na novom albumu “Mislam deka znam”.
Vaš povremeni član Ivica Ivanovski ima nadimak Papak. Čime je to zaslužio?
On je ostavio velik trag u grupi, bio je od 1998. do 2005. onda se opet vratio i opet otišao. Ne sjećam se točno kako je dobio taj nadimak. Ali kada nekom u Makedoniji kažeš da je papak, to znači da je netko dosadan i da je naporan. Pretpostavljam da je po tome dobio nadimak.
Zamislite da ste imali sastanak i da je zaključak benda je da treba u postavu dodati još jedan instrument. Koji bi to instrument bio?
Najlogičnije je klavijature. Ali možda bih stavio i harfu. Može držati ritam… Po mojoj filozofiji, svaki instrument se može uklopiti u Superhikse ako nađeš pravi način za to.
Prilično ste otvoreni prema različitim utjecajima.
Superhiks je živo biće i ako me pitaš kako bi zvučao sljedeći album, ja bih ti rekao da ne znam. Bossanova, punk, sve to ulazi u bend, svako doda svoje i onda se obrađuje i na kraju dobivate finalni produkt koji se zove album.
Kad idete okolo, prilagođavate li set liste obzirom na to kamo idete?
U principu imamo jednu listu pjesama i to se ne mijenja, osim ako netko bude imao neki posebni zahtjev, onda možda nešto promijenimo. Ne volimo mijenjati liste pjesama.
Imao si kolumnu u novinama. O čemu si pisao?
O svim ovim problemima u glazbi, o makedonskoj estradi koja djeluje smiješno i nerazvijeno i o svemu što me nervira. A puno me toga nervira. Sada sam prestao pisati, držim klub u Skopju koji se zove Castro koji je smješten kod željezničke stanice. Nije to lako, mnogo se živciraš, čekaš inspekcije, radno ti je vrijeme do 4-5 ujutro.
Imao sam radio i TV emisiju, radio mi fali, ali TV mi ne paše. Kontakt s publikom preko radija mi je puno bolji. Imao sam i tematske emisiju na radiju, bilo je tu riječi o svemu i svačemu. A opet sam stigao pričati o tome što me nervira. A ono što me nervira me motivira da napišem pjesmu o tome.
