Jedna od najvećih rock grupa bivše Jugoslavije, YU grupa, nakon gotovo četvrt stoljeća ponovno nastupa u Zagrebu.
Zadnji nastup održali su 22.5.1987. na festivalu “Legende YU rocka”
u Domu sportova, gdje su nastupili s Indexima, gitaristom Smaka Radomirom Mihajlovićem Točkom, Dragom Mlinarcem, grupom Timeom i Korni grupom.
Pjesme “Čudna šuma” i “Crni leptir” postali su evergreeni rock glazbe na ovim prostorima. Jeste li bili svjesni da bi mogli postati jedan od najbitnijih i utjecajnih bendova?
Na svojim počecima nitko ne može planirati takve stvari, ali im se nada. U našem slučaju snovi su se ostvarili. A ako je YU grupa na nekog pozitivno utjecala, onda je zadovoljstvo još veće.
Pjesma “Nona” otvorila je put folklornoj glazbi ka rocku, s vama je također svirao Dragoljub Đurčić koji je svoj put nastavio u Leb i sol, bendu koji je glazbeni temelj upravo imao u etno glazbi povezanoj s rockom. “Crni leptir” se spominje u pjesmi “Pišonja i Žuga u paklu droge” Zabranjenog pušenja, a zbog vašeg glazbenog rada bili ste uzor i Goranu Bregoviću. Zapravo ste definirali mnoge bendove koji su također postali bitan faktor formiranja i razvitka tadašnje rock scene…
Naravno da nam je drago zbog toga. Pogotovo što ste spomenuli ljude i bendove koji su ostavili neizbrisiv trag na prostorima bivše SFRJ. Po pitanju folklorne glazbe, zanimljiva je činjenica da je prvi instrument koji je Žika dobio bila harmonika, a gitara je došla sasvim slučajno. Harmonika je naravno brzo zamijenjena gitarom i pokušaj da se djeca privole folku brzo je propao.
Prema nekim rock kritičarima, YU grupa se smatra prethodnicima ‘pastirskog rocka’ Gorana Bregovića koji je on bolje prodao…
Netko se bavi muzikom da bi prodavao, a neko da bi živio svoju želju. To su bile lijepe male igre spajanja nespojivog, ništa ljepše od toga kada takvi eksperimenti uspiju.
U razdoblju od 1970. pa do bitne 1973. došlo je do mnogih pretumbacija unutar benda, a sve se zbilo u Rovinju. Koliko su tadašnji događaji bili bitni za formiranje čvršćih temelja unutar benda?
U Rovinju odlaze iz benda Mive Okrugić i Bata Kostić. Po povratku u Beograd, Obrad Jovović (tadašnji zastupnik Jugotona, današnjeg Croata Recordsa), pronalazi Žiku Jelića ponudivši mu snimanje prvog LP-a. Dragi i Žika dovode Rašu Đelmaša i snimaju prvi album. Danas je upravo taj album među diskofilima Europe vrlo tražen i kotira kao jedan od najtraženijih europskih LP-a iz tog vremena.
1973. YU grupa odlazi u London i pokušava ostvariti inozemnu karijeru. Vaši albumi bili su ponuđeni u nekoliko glazbenih kuća, a prihvatio vas je CBS Records i imali ste koncet u Marquee clubu. Kakva su tada bila vaša očekivanja oko cijele te priče pošto je to bio veliki korak za bend?
Nije YU grupa otišla u London s ciljem da ostvari inozemnu karijeru. To se sve iznenada dogodilo, tako da su i sami Dragi, Žika i Raša bili zatečeni i zbunjeni. Garderoba za nastup šivana je noć prije nastupa (poslije ovjekovječena na singl ploči “Šta će meni vatra”), a instrumenti unajmljeni. U svakom slučaju to je jedno sjajno i neponovljivo iskustvo.
Također ste u tom periodu odbili biti predgrupa The Allman Brothers Bandu. Iz današnjeg kuta gledišta, biste li postupili drugačije?
Iz današnje perspektive sigurno bismo prihvatili. Ali tadašnju odluku danas ne dovodimo u pitanje, jer je bila u skladu s našim životima. U to vrijeme u bivšoj SFRJ živjelo se sjajno, a YU grupa je imala fantastičan status.
Zanimljiva je još jedna poveznica s The Allmanah Brothersima. U
zadnjoj postavi Allmana je svirao Derek Trucks, nećak bubnjara Allamana
Butcha Trucksa, a u zadnjoj postavi YU grupe svirate Vi, nećak Dragog i
Žike Jelića. Koliko je dolazak mlađeg glazbenika, neke nove energije,
utjeca na daljnji glazbeni razvoj benda?
Svaki član svojim
djelovanjem mijenja tijek misli u bendu. Pronaći prave rečenice u grupi
koja već dugo priča svoju priču nije lako, ali mi smo uspjeli i na naše
zajedničko zadovoljstvo to činimo već 22 godine, uspješno. To što smo
dio iste obitelji čini zadovoljstvo još većim.
Popularnost u Jugoslaviji je u jednu ruku bila presudna pošto ste se vratili iz Londona i niste se više vraćali. Žalite li možda danas zbog tog poteza?
Da, jer je to bio izazov koji je trebalo iskusiti.
Mislite li da je jugoslovenska rock glazba tada mogla parirati svjetskim rock bendovima više nego danas?
U to vrijeme bendovi s ovih prostora stajali su rame uz rame sa stranim. Danas je situacija ipak drugačija.
Jedna od plodnijih suradnja benda bila je s pionirom beogradskog rocka Branislavom Marušićem Čuturom. Kako je došlo do suradnje s njim?
To je bilo vrijeme prije YU grupe i gupa se zvala Džentlmeni. Kasnije je Čutura napisao i neke tekstove za YU grupu. Inače, ostao je veliki prijatelj YU grupe.
1980. došlo je slabijeg djelovanja benda, te tada Goran Bregović pokušava potaknuti revitaliziranje YU grupe, što se dogodilo tek 1987. kada izlazi povratnički album “Od zlata jabuka”. Što se događalo u tom periodu?
Godine 1981. u Nišu dolazi do iznenadnog požara u kamionu, u kojem su bili i svi članovi benda i sva oprema. Tom prilikom Žika najgore prolazi i zadobija opekotine 3. stupnja na desnoj nozi. Ujedno biva uništen kompletan razglas s rasvjetom i opremom za pozornicu. Poslije svega toga trebalo je vremena ponovo naći inspiraciju za rad.
Mislite li da postoji šansa da se pojavi novi rock bend koji bi možda na sličan način kao i YU grupa nekada zacementirao visoku poziciju glazbene scene?
Naravno. Već ih ima, ali na žalost nemaju dovoljno prostora u medijima da dođu do šireg auditorija.
