Paul Smith (Maximo Park): “Nemoguće je da ima toliko najboljih bendova na svijetu, kao u Britaniji”

1784

U popodnevnim satima prije nastupa Maximo Parka u zagrebačkoj Tvornici, dobili smo dvadeset minuta za razgovor s pjevačem i frontmenom Paulom Smithom.

Dosad mi se on činio kao neka umišljena i bahata zvijezda zbog raznih bendovskih fotki u kojima se ubacivao u prvi plan, ali me već prije samog intervjua oduševio svojom otvorenošću, spontanošću, humorom i prije svega skromnošću, tako da je razgovor trajao debelo preko ugovorenog vremena.

Inače, Paul je u Maximo Park ušao naknadno, da bi ubrzo postao jedna od najjačih karika benda. Svoju popularnost ponajviše duguje unikatnom retro imidžu koji malo vuče na Bryana Ferrya, svojim stihovima i eksplozivnim nastupima, ali i zanimljivoj crvenoj knjižici koju koristi tijekom koncerata.

Evo te po prvi puta u Hrvatskoj, pa što znaš o njoj?
Da, po prvi put sam ovdje. Moram priznati da sam veliki nogometni fanatik, tako da sam ju upoznao putem nogometa. Na svakom prvenstvu igrate zavidne uloge, Slaven Bilić je nekad igrao u našem Premiershipu… On mi je pravi lik, svira u rock bendu i još je k tome i izbornik reprezentacije. Osim nogometa, na žalost, malo toga znam, zato sam došao ovamo da malo više naučim.

Znači, jako si ponosan na svoju reprezentaciju koja je razvalila našu u Maksimiru?
Da, to je bilo super, ali lopta je okrugla, sve je to samo igra. Nisam previše ponosan, budući da već sljedećom zgodom možemo izgubiti…

Kao na Wembleyu zbog čega Engleska nije vidjela Europsko prvenstvo? (smijeh)
O, da… To je bilo preopako… Gledao sam tu tekmu u Los Angelesu, tamo smo tada imali koncert i moram reći da me to totalno deprimiralo.

Prije otprilike mjesec dana u Zagrebu su bili The Young Knives, te su oduševili publiku. Što ti očekuješ od današnjeg koncerta?
Ako su zavoljeli The Young Knives, duboko se nadam da će zavoljeti i nas jer imamo jedan sličan stav o glazbi, glazba nam mora podariti neku energiju koja će rasplesati fanove, pobuditi u njima različite emocije, za razliku od nekih drugih bendova, nama i njima su jako važni tekstovi pjesama u kojima nema ništa ironije već su pisani direktno iz srca…

Muziku podržava

Nadam se da će sve to publika uspjeti prepoznati i kod nas jer svaku večer dajemo najbolje od sebe, kod nas nema nikakve štednje, uvijek idemo maksimalno.

Na Internetu sam vidio da ima mnogo zabave na vašim koncertima…
Da, uvijek mislim da ljudima moraš ponuditi nešto više uživo, nego što čuju na albumu. Mislim, mogli bi mi biti mirni i ravno sve odsvirati kao na albumu, ali onda to ne bi bilo to, fanovi to mogu napraviti u svojoj sobi, efekt bi bio jednak.

Zato trebaš otkriti svoju osobnost, biti vedar i zabavan i tada će te publika zasigurno zavoljeti. Moraš sve baciti i na zabavu jer su mnoge pjesme prepune ozbiljnih tema poput neuzvraćene ljubavi, boli, nade… S tim temama ne treba biti preozbiljan.

Muzika je osjećaj uživanja i mi u tome uživamo, mi se ne uzimamo ozbiljno iako pjevamo o ozbiljnim temama, pa je to još jedan razlog zbog čega smatram da bi se publika danas mogla dobro zabaviti.

Isplaniraš li cijeli taj scenski nastup unaprijed ili je to sve improvizacija u danom trenutku?
Kad si na stageu najvažnije je biti spontan. Što dođe van iz tebe, došlo je. Često mi se dogodi da počnem blebetati neke gluposti između pjesama, pa me ostatak benda onako čudno gleda i pita se što je sa mnom, postoje momenti kada svi prasnemo u smijeh zbog neke moje izrečene fore (smijeh)…

Uglavnom, na stageu trebaš biti svoj jer publika prepozna ako glumiš nešto.

Imate zanimljivo ime za bend? Tko je došao do toga? Čujem da je to zanimljiva priča…
Naš gitarist Duncan je to izmislio jednog dana kada je gledao televiziju. Inače, on je prije bio u bendu u kojem je postojao jedan pjevač/kompozitor koji jednostavno nije želio slušati nikog drugog u bendu i to mu se nije nikako svidjelo…

Gledajući TV, vidio je da na Kubi postoji park koji se zove Maximo Park u kojeg zalaze mnoga starija gospoda, gdje igraju domino i raspravljaju o problemima u svijetu… To mu se učinilo kao vrlo demokratsko mjesto u kojem se može iznijeti svoje mišljenje, pa je tako nešto htio prenijeti u svoj novi bend. To je glavna ideja oko našeg benda.

U samim počecima Maximo Parka, bend se skoro raspao. Tada si ti došao u bend i donio novu energiju. Koji je bio odlučujući moment da se raspad ipak ne dogodi, nego da se nastavi s bendom?
Prije Maximo Parka nisam nikad pjevao i kada me ekipa pozvala da im budem pjevač bio sam vrlo skeptičan oko toga, pitao sam se zašto baš mene to pitaju.

Jednom zgodom Tomova cura me čula kako pjevam, kada sam bio popio nekoliko čašica previše i ponijela me jedna jako draga pjesma… Ne samo mene, već i ostale u baru… Ona je rekla Tomu da lijepo pjevam.

U tom trenu u bendu su Duncun i Archis dijelili vokalne dionice i uz to svirali svoje instrumente, pa nisu bili dovoljno samopouzdani. Znali su da ja sviram gitaru u jednom drugom bendu, da imam želju biti na stageu, ali nisu znali da ne želim biti pjevač. U principu pjevače smatram kao vrlo egoistične tipove, koji se vole samoisticati…

Jesi li sada i ti nešto od toga pokupio? (smijeh)
Ne znam, možda jesam ponešto… (smijeh). Duboko se ipak nadam da nisam. Ponosan sam s onim čime se bavimo, ali se pak smatram normalnom osobom. Neki pjevači smatraju da su bogovi zato što pjevaju u popularnom bendu, što ja svakako nisam…

Ljudi jednostavno vide kada netko nešto glumi na pozornici, a mi ništa ne glumimo, Maximo Park je takav kakav je jer smo to mi, mi smo točno takvi. Moram priznati da nas na pozornici malo ponese, da se osjećamo malo počašćeno i uzvišeno, ali kada siđemo s nje, potpuno smo normalni ljudi.

Dolazimo iz Newcastlea koji nije toliko razvijen i nema takvu scenu, živjeli smo običnim životom, ja sam radio u call-centru i bio učitelj, imao sam život i prije Maximo Parka…

Znači, sve to smatraš kao veliku prednost?
Da, svakako, budući da možemo pisati o tim stvarima, znamo što publika misli o tim stvarima jer smo ih prošli… Sretni smo što imamo priliku skladati muziku, vrlo smo zahvalni na tome. Zahvalni smo i na loše momente koje smo proživjeli jer tada više cijenimo kada se ponovno uspravimo na noge.

Jednostavno volimo ići na turneje, zato smo u principu i ovdje u Hrvatskoj u kojoj dosad nismo nikad bili. Lijepo je kada te tako netko nekud pozove.

Mi nismo sada ovdje da prodajemo svoje albume, nego smo došli ovdje svirati i nadamo se da će se to publici svidjeti.

Uspjeh Maximo Parka je došao s prvim singlovima, a potom je došao i vrlo cijenjeni prvijenac “A Certain Trigger”. Je li te iznenadio ekspresni uspjeh benda?
Svakako. Nismo imali nikakve ciljeve, nikakva očekivanja. Nismo nikad rekli nešto poput ‘sad idemo napraviti top hit album’ nego smo odlučili da napravimo ono što se nama sviđa, pa ako će se još nekom sviđati, to će biti super. Ujedno, nismo nikad rekli ‘mi to ne možemo’.

Jednostavno smo krenuli, malo po malo, pa se dogodio efekt snježne grude, prvo je mala, pa postaje sve veća i veća… Ako imaš prevelika očekivanja, sigurno ćeš na kraju ostati razočaran.

Tako ne smatram da ćemo novim albumom premašiti prodaju prošlog samo zato što sve izgleda da ide u tom smjeru. Nikad ne znaš kako će ljudi reagirati, zbog čega mogu prestati kupovati albume, možda zbog downloadanja ili možda zbog manjka novaca više neće moći dolaziti na koncerte…

Mi ne možemo utjecati na te stvari zato smo privilegirani da možemo stati na stage, dati sve od sebe, a isto tako i u studiju kada snimamo ploče.

Potpuno se slažem, važno je dati sve od sebe, pa što bude, bude…
Da. Ako mislim da neka naša stvar nije dobra, neću ju niti svirati. Dok sviraš u garaži, prođeš mnoge pjesme i mnoge od njih smatraš da nisu dovoljno dobre da ih podijeliš s drugima, ali kada se svi složimo oko nekih pjesama, tada znamo da je pjesma spremna za objavljivanje. To je također jedna od dobrih stvari kada si u bendu.

Godinu potom ste izdali album “Missing Songs”. Koliko ti je bitno da bend ima dobar B-side?
Potpuno ista stvar kao što sam i ranije rekao, jako mi je bitno da je dobra. B-sideovi pokazuju bend u nešto drugačijem svjetlu, ali su također to dobre pjesme.

“Missing Songs” ima nekoliko odličnih skladbi, neke su podosta eksperimentalne, a to moraš raditi da ne uđeš u kolotečinu. Npr. “Stray Talk” je gotovo u cijelosti akustična što dotad nismo nikad tako radili, neke su u stilu ’60-ih poput “I Want You To Leave”… Ima stvarno dobrih pjesama na tom albumu.

Jedina razlika između njih i onih na pravim studijskim albumima je to što su one rađene u manjim studijima zbog toga što bi nam bilo preskupo da i njih radimo u elitnim studijima, nemamo toliko para.

2007. je došao album “Our Earthly Pleasures” na kojem se malo promijenio zvuk benda. Vidiš li taj pomak kao odrastanje benda?
Mislim da je to potpuno razumljivo, moraš napredovati jer nije dobro živjeti u prošlosti, stalno moraš gurati prema naprijed. Svaka ploča mora biti drugačija, mora ponuditi nešto novo, ali opet u mjeri da to budeš ti, da to budu tvoja uvjerenja. U svemu tome moraš ostati u granicama u kojima si dobar, a ja mislim da smo mi u tome i uspjeli.

Naše porijeklo je alternativno, dolazimo iz male nezavisne kuće, daleko od velikih izdavača, pa praktički možemo raditi što god hoćemo, a želimo raditi odlične pop pjesme koje je teško svrstati u neki žanr.

Npr. naš prvi album su svrstavali u pop-punk, indie rock i tko zna u što sve ne, ali to je zapravo pop jer ju ne možeš smjestiti nigdje drugdje. Naš drugi album “Our Earthly Pleasures” je možda više orijentiran ka rocku, tamo zvučimo nešto ‘veće’.

To je ipak samo jedna naša strana jer na novom albumu ponovno zvučimo drugačije. Pokušavali smo napraviti tri različita albuma, sve je to pop, ali ipak drugačiji.

U teoriji, novi album bi trebao biti najbolji dosad jer smo u međuvremenu mnogo toga naučili, pa se nadam da ćemo napraviti taj novi korak naprijed, da se osjeti napredak. Neki bendovi naprave odlične prvijence, a tad se ulijene i neprestano se ponavljaju jer žele reprizirati taj uspjeh radi što veće zarade.

To nije zdrav stav i muzika će ti tad jako patiti, jer to jednostavno nije prirodno. Mi svaki put pokušavamo da se čuje kako je prošlo dvije godine između albuma i to nije šala (smijeh)…

Već smo se malo dotakli novog albuma, pa znaju li se već svi detalji oko njega?
Sve su pjesme gotove i sljedeći tjedan ćemo izbaciti popis pjesama koje će se nalaziti na njemu.

Koje mu je ime? Čitao sam da su procurila neka imena koje ste u startu odmah odbacili poput “Roller Disco Of Dreams”…
Ima ime, ali ti ga sada neću reći (smijeh)… Morat ćeš pričekati još nekoliko dana za to. Da, neki su mislili da će to biti po pjesmi “Roller Disco Dreams”, pa da će se zvati “Roller Disco Of Dreams”, ali to uopće nema nikakvog smisla u mojoj glavi (smijeh)…

Bit će izdan sredinom svibnja, ne znamo još točan datum, budući da završavamo s knjižicom i naslovnicom, baš danas gledamo još neke slike za to. Moj će brat to dizajnirati, pa ga svakodnevno zamaramo e-mailovima s raznim novim idejama… Neke pjesme ćemo i danas odsvirati da malo osjetimo kako dišu.

Baš mi je to sljedeće pitanje bilo u planu…
(smijeh) Evo, imat ćete jednu od ekskluziva, rijetki mogu čuti nove pjesme prije objavljivanja. Lijepo je to što smo tu, gdje nikad prije nismo svirali, možemo odsvirati mnoštvo starih pjesama i bolje vas upoznati s njima, a tu su još i te nove.

Nije li malo neobično ići na turneju prije novog albuma?
U principu, potpuno se slažem s tobom, ali ipak s druge strane, negdje moraš testirati nove pjesme. Tako smo odlučili na ovoj turneji svirati po 5-6 novih pjesama na svakom koncertu i to tako da svaki puta sviramo druge.

Sve je to zagrijavanje za ono što će biti kasnije, ali time uopće ne umanjujemo na značaju ove srednjoeuropske turneje. Užasno bi nam bilo da smo došli ovdje i neodsvirali neke nove pjesme, instinkt nam kaže da to moramo učiniti.

Znači, glavni razlozi za ovu turneju su posjetiti nova mjesta i testirati nove pjesme?
Da. Taman nam se idealno to sve poklopilo. Ljudi su nas pozvali da sviramo i nismo niti minute dvojili hoćemo li to učiniti ili ne, bez obzira što još nije izašao album.

U Engleskoj je stvar malo drugačija jer smo tamo postigli značajniji uspjeh, pa sviramo na većim mjestima gdje svatko dođe, čak i oni koji nas ne slušaju, dok u ovakvim mjestima poput Zagreba na koncerte dolaze hardcore fanovi, oni koji nas godinama iščekuju da dođemo svirati kod njih i oni koji su čuli za nas, ali ne znaju točno što sviramo, pa je onda i mnogo teže progurati nove pjesme, mnogo zahtjevnije.

U Britaniji ne znam kako bi reagirali kada bi im u komadu odsvirali mnogo novih pjesama, a ne recimo neki stari hit.

Posljednjih godina ste nastupali na nekoliko izdanja drugih izvođača. Ponajviše se pamti tvoje gostovanje na Ronsonovom “Version“. Kako to da si ti obradio pjesmu svojeg benda jedini na tom albumu?
(smijeh) Tražio me to… (smijeh). Jednog me dana nazvao, zapravo, prvo mi je poslao e-mail i rekao mi je da bi htio nasnimiti “Apply Some Pressure” jer je to jedna od najboljih pjesama koje je čuo zadnjih godina, ali da nikako ne može naći idealnog pjevača za to, da je probao već s tri pjevača i nikako da pogode bit pjesme i otpjevaju je odgovarajuće (smijeh).

Uglavnom, pitao me želim li doći i ponovno ju otpjevati u nešto drugačijoj verziji, a ja sam oduševljeno to i prihvatio. Bio sam jako znatiželjan kako će sve to ispasti, posebno iz tog razloga što sam radio s nekim potpuno novim. Uživao sam u onom što je napravio s Amy Winehouse… Tu je i novi studio što je vrlo inspirirajuće, još će platiti i putne troškove… (smijeh).

Znao sam da će upotrijebiti mnogo žičanih instrumenata, ali nisam znao kako će sve to ispasti. Kada sam čuo završni produkt, bio sam jako iznenađen jer je stvarno super ispalo.

Suradnja s Modeselektorom u pjesmi “(I Can’t Sleep) Without Music” je vrlo netipična za vas, budući da je pjesma obojena jakim elektronskim zvukom. Što je omogućilo da se dogodi ova suradnja?
To je jedna jako smiješna priča. Jednom zgodom je Lukas imao Modeselektorovu majicu, netko ga je fotkao i ta je slika završila u časopisu kojeg su oni pročitali. Tada su nam oni preko MySpacea poslali poruku u stilu ‘vidim da vam se sviđa naša muzika, nama se sviđa vaša’ i ubrzo smo pitali za neku suradnju što smo jako brzo i ugovorili.

Rekli su nam da za svoj novi album sakupljaju mnoge goste, da već imaju Thoma Yorkea, ali da bi htjeli i Maximo Park. Mi smatramo da je Radiohead stvarno veliki bend i dijeliti neki CD s njima je stvarno velika povlastica i čast za nas, pa nas nisu dugo trebali nagovarati za suradnju.

Klavijaturist Lukas je inače dosta zagrizao za elektroniku, više nego mi ostali, pa je tako napravio pjesmu, ja sam nadodao riječi, snimili smo je na turneji, u Barceloni, u jednoj jako maloj sobi, te ju poslali njima na daljnju obradu. Kada su nam je vratili zaključili smo da je pjesma super, ali je li bi mogli još ‘ovo’ staviti tu i ‘ono’ tamo… I tako je nastala ta pjesma.

Nedavno sam vidio jednog prijatelja u Newcastleu i on mi je rekao da je konačno zadovoljan, da smo konačno napraviti pravu pjesmu, da mu je “(I Can’t Sleep) Without Music” najbolja pjesma Maximo Parka dosad (smijeh).

Znači, uskoro bi moglo doći do većeg utjecaja elektronike u zvuku benda?
Zašto ne? Uvijek smo imali takvih utjecaja u našoj glazbi, ali zbog gitara je lakše da smo gitarski indie rock bend.

Kada malo bolje promislim, već na prvom albumu smo imali pjesme koje su jako obojene synthovima poput “Limassol” i “Acrobat”, s drugog albuma se ističe “Our Velocity” zbog dionica u kojima se osjeća jedan synth leteći efekt, a i na trećem albumu ćemo se malo poigrati time, ali ipak je to još sve u granicama rocka, odnosno popa.

Tko zna, u budućnosti ćemo možda ogoliti dušu i napraviti čisto elektronski album, nikad ne znaš.

Koristiš li još uvijek crvenu knjižicu?
Povremeno da. Jučer sam ju koristio. Prvenstveno mi ona koristi da si zapišem nekoliko fraza na jeziku države u kojoj se nalazimo, da mogu pročitati za vrijeme koncerta, ali mi je užasan naglasak, pa često zvuči smiješno i zabavno.

U njoj imam zapisane i riječi pjesme “Once, A Glimpse” budući da ih nikad nisam upamtio, jer nisam niti trebao budući da su zapisane u toj knjizi. To uopće nije šala, jednostavno trebam tu knjigu jer neke stvari ne mogu zapamtiti.

Zbog nje si postao popularan, zanimljiv je to trik, svi znaju da čitaš iz nje…
(smijeh) Daaaa, istina je to… Zanimljivo je da je to postalo tako prepoznatljivo. Nekima se recimo to ne sviđa, deru mi se iz publike kako mogu čitati iz knjige, zašto se pravim tako pametan, to je tako pretenciozno.

Prije nekoliko godina ti je netko ukrao tu knjigu. Što se to točno dogodilo?
Istina, bilo je to u jednom noćnom klubu. Te sam večeri izgubio svoju torbu, a ključnu ulogu je odigrao jedan veliki izbacivač iz tog kluba. Do kraja večeri sam bio poprilično pijan i umjesto da se počnem derati ‘gdje mi je torba’, ja sam se počeo derati ‘gdje je soft boy’.

Soft Boy je crtani lik kojeg je napravio jedan moj prijatelj iz jednog čikaškog benda koji je ujedno i autor crtanih likova. Tada je taj izbacivač mislio da njemu govorim da je ‘softić’, a presnažan je, pa mi je u inat pronašao torbu i sakrio ju.

Mi smo sljedeću večer krenuli na turneju i ja sam bio u panici gdje mi je torba, gdje mi je knjiga. Za neko vrijeme, taj tip mi se javio, bio je moj telefonski broj u knjizi, i rekao mi je da ima moju torbu i da sam bio jako bezobrazan prema njemu.

Kako smo mi već započeli s turnejom, tako se menadžer morao ići sastati se s njim. Bio sam jako zahvalan što mi je vratio torbu i knjigu koja je bila unutra, ali mi je popalio nešto love i meni vrlo dragu skupocjenu kravatu.

Što misliš, što pjesma treba imati da postane hit, dobre stihove, zaraznu melodiju, veliki refren ili samo sreće?
Bilo što može postati hit, a kada bi mene pitao što je to hit, ja bih ti rekao da je sve hit. Niti jednu pjesmu ne mogu previše puta poslušati ako nema dobre riječi. Ako je to neka pop pjesma, jako mi je bitno da ima dobre riječi, jer one vode kroz pjesmu, ali ako je pjesma nešto avangardnija, gdje se ne čuju pretjerano stihovi poput Cocteau Twins, i dalje se mogu zaljubiti u tu pjesmu, mogu ju obožavati.

To treba biti nešto važno, dovoljno je da je i samo tebi važno, ne mora se svima svidjeti, ali ipak nešto treba značiti. Evo jednog primjera: meni se sviđa ova nova Beyonceina pjesma “Single Ladies (Put A Ring On It)”, vrlo je zarazna, ljepljiva, ali ima jedan vrlo uvrnuti moment s čudnom bukom koji te ponese. Još kad ju vidiš u spotu… (smijeh).

Da se vratim na pitanje, trebaš imati svega po malo i onda još dodatno začiniti s još nečim specijalnim, može biti neki čudan element, izvrsne riječi… Tako mi imamo primjer s pjesmom “Apply Some Pressure” u kojoj ljudi jednostavno ne znaju kada dolazi pripjev, i kada on dođe, opet nisu sigurni je li to to. U svakom slučaju, vrlo važna je i sreća, budući da s tom pjesmom nismo niti sami znali što radimo, a opet je ispala super.

Uvijek je dobro imati malo naivnosti pri skladanju i prepustiti se osjećajima, a ne točno znati kako pjesma na kraju mora zvučati. Na kraju ti instinkt kaže što je dobro, a što ne…

Posljednjih godina je nastalo mnogo mladih indie rock bendova u Britaniji, pa kojeg bi ti istaknuo?
Ovo mi je vrlo teško pitanje… Na sljedećoj turneji po Britaniji koja će se odvijati u svibnju, svirat ćemo s bendom {Stricken City}, još nisu izdali album, samo nekoliko singlova, ali me podsjećaju na jedan od meni najdražih bendova Life Without Buildings koji su izdali samo jedan genijalan album pod nazivom “Any Other City”. Bili su najbolji bend iz Glasgowa s tim iznimnim albumom, bili su samo bend, ali su bili i mnogo više od toga. Teško je to opisati… Imali su predivnu pjevačicu, tekstovi su im bili odlični…

{Stricken City} me podsjeća na njih, prvenstveno u gitarama, zaraznim ritmovima, a imaju također privlačnu i karizmatičnu pjevačicu. To je najbitnije da pjevač ima, da se može unijeti u pjesme, treba biti poseban.

U Engleskoj je postalo jako teško, jer svi mladi bendovi nalikuju jedan na drugog, pa imaju malu šansu da postanu uspješni. Svi pokušavaju na lakši način doći do uspjeha, ali je to postalo preteško jer svaki novi dan donosi i novi najbolji bend na svijetu, a tada se na onog starog potpuno zaboravi.

Nemoguće je da ima toliko najboljih bendova na svijetu, jednostavno je to nemoguće. Zato mi se trenutno više sviđa američka scena, mislim da je došlo pregršt dobrih albuma od tamo u posljednje vrijeme.

Vivian Girls rasturaju, zvuče toliko svježe i teško je odrediti iz kojeg vremena dolaze… Zvuče kao girl bend iz ’60-ih pomiješane sa Jesus and Mary Chain zbog nejasnih gitara, a sve pod produkcijom Phila Spectora. Svi ti razni utjecaji su ih učinili vrlo svježim, a još i uživaju u tome što rade, pa kako ne bi bile dobre. Osim toga, u posljednje vrijeme slušam mnogo folk glazbe…

Treba sve slušati i tada možeš odrediti ono što ti je najdraže…
Potpuno se slažem. Recimo, Roots Manuva mi je odličan, napravio je odličan hip-hop album, ali on nije više novi, pa se više toliko i ne priča o njemu, a trebalo bi.

Je li Internet dobar za glazbenike i glazbu ili ne?
U svijetu ništa nije niti crno, niti bijelo, uvijek imaš mnogo toga za i mnogo toga protiv. S Internetom se možeš probiti na mjesta gdje si prije morao imati diskografa da bi uspio, a diskografi samo razmišljaju o zaradi.

Ako radiš glazbu iz ljubavi, a ona nije pretjerano komercijalna, postaje jako teško pa tu postoji Internet koji ti olakšava stvari, možeš se spojiti s ljudima koji isto razmišljaju, međusobno si preporučiti neki novi bend koji treba čuti, pa odmah klikneš na njega da ga čuje.

Ne ovisiš toliko o ugovorima, možeš ostati u kontaktu s prijateljima, postaješ bliži s fanovima, možeš im poslati poruku o nekoj obavijesti, a ne da oni to moraju čitati u nekim magazinima… Sve je to super.

S druge strane, ljudi zbog toga uopće ne plaćaju za ono što si ti napravio, ono što si ti stvorio, pa se moraš boriti da preživiš. Napraviš odličan album na kojem si se jako trudio, a ljudi ga ne kupuju jer ga mogu dobiti badava na Internetu, to nije u redu, to nije fer da ne dobiješ ništa plaćeno.

Maximo Park dobro živi od svirki, pa mi je drago da ljudi uopće čuju našu glazbu, jer znam da sve procuri na Internet, prije ili kasnije, to je ljudima u krvi, ne možeš si tu previše pomoći. Ljudi žele širiti glazbu i barem je to dobro jer tada glazba saživi.

Danas je sve kapitalizam u mnogim sferama života i na neki način mi se to sviđa, ako volim neki bend, tada i želim investirati u njega. Kada sam bio mlađi, sakupljao sam novce da bih si mogao priuštiti ploču omiljenog autora, pa putem do kuće bih uzbuđeno čitao stihove pjesama… To mi je bio važan dio u mom životu, ali što je najbitnije, i dalje mi je, i dalje volim tražiti albume, čitati ih i slušati.

Malo sam tužan zbog Interneta jer se time gubi osobnost, ljudi ne vide svijet kako bi trebali, ali opet, na neki način povezuje ljude pa ispadne kao dobra stvar.

Osim glazbe, koje još interese imaš?
Nogomet mi je na prvom mjestu i moj lokalni klub Middlesbrough. Osim toga, volim crtati i slikati, ali na žalost to više nisam u mogućnosti raditi u onoj mjeri u kojoj sam prije, budući da sam prezaposlen s muzikom.

Volim raditi glazbu s prijateljima u bendu Me & Twins, to je instrumentalni bend u kojem sam bio kada su me skužili dečki iz Maximo Parka.

Volim pisati, pa tako pišem mnoge kratke priče u dobrotvorne svrhe. Volim filmove, u principu, volim kulturu općenito i svaki njen aspekt. Jučer sam tako bio na jednoj izložbi u Beču, predivan grad, stvarno mi je to dignulo raspoloženje. Zadivljen sam arhitekturom, pa me je iz tog razloga dodatno motivirala i dan je bio predivan.

Muziku podržava