Ovo je ‘Vrban Damir, pjevač Leta3’ ili za one upućenije Damir Urban

12159

Približava se Božić, a samim tim i tradicionalni koncert koji Damir Urban i prateći mu sastav 4 tada održavaju u Zagrebu. Ove godine Urban se – nakon prošlogodišnjeg koncertiranja u Hypo Centru – vraća u preuređenu Tvornicu Kulture.

S Damirom Urbanom prvi sam put pričao ljeta 2008. nakon koncerta kojeg je sa svojom četvorkom održao u klubu Porat u Pirovcu. U protekle tri godine mnogo se toga promijenilo u karijeri poznatog riječkog pjevača: izdan mu je prvi live album “No Mix/No Sex“, novi studijski album “Hello!“, a ovjekovječena je i suradnja s violončelistom Stjepanom Hauserom. Tema za razgovor ima i više nego dovoljno.

U Tvornici će ove godine održati čak dva koncerta. Prvi je zakazan za 22. prosinca i odvijat će se u Malom pogonu, a odlikovat će ga intimna atmosfera. Dan poslije u Velikom pogonu okupljene očekuje pravovjerna rock svirka. Tim povodom s Urbanom se nalazim u Malom pogonu Tvornice na novom intervjuu.

Za vrijeme razgovora prilaze mu i pozdravljaju ga ‘vatreni’ Ivan Dečak, te kultni pedal steel gitarist Davor Rodik. U sat vremena razgovora prolazimo razne tematike i razdoblja njegove karijere i života. Najzanimljiviji dijelovi razgovora su pred vama.

22. i 23. prosinca ovdje ćeš održati tradicionalni božićni koncert. Što publika može očekivati? Zašto je jedan koncert u malom a drugi u velikom pogonu Tvornice?
Kad imaš novu ploču izgleda mi fer svirati dva dana veliku Tvornicu. Ali kako mi dosta dugo nemamo novi materijal, mislim da je jedan dan velike Tvornice sasvim dovoljan. S druge strane, nekad je ovdje gdje je danas izgrađen mali pogon Tvornice bio naš backstage gdje smo uvijek bili smješteni, te mi je bila želja prenijeti tu intimnu atmosferu backstagea na binu. Prvi dan bi trebao biti jedan ‘backstage’ koncert. Drugi dan je ‘stage’ koncert.

Koncerti su jedan za drugim. Imaš li zbog učestalosti nastupanja problema s glasom?
Imam, naravno da imam. Imam strašnih problema, a sada pogotovo. Bio sam na nekim pregledima i moram ići na nekakve tretmane. Ali, to je dio rizika i dio draži. Ne znaš hoćeš li moći, a kad nešto obaviš – ne znaš hoćeš li sutra moći. Ali nadam se da publika zna da plaća kako bi vidjela žive ljude. Ako žele biti sigurni da će sve biti ‘po špagi’ onda je bolje da doma slušaju CD.

Prošle godine ovaj koncert nije bio u Tvornici nego u Hypo Centru, ali ti taj prostor nije odgovarao?
Mi smo imali želju napraviti nešto drugo i pristali smo na taj prostor bez da smo ga i vidjeli. Dogodila se noćna mora! Čim je krenuo koncert shvaćaš da si u velikim govnima, a trebaš izgledati sigurno, zadovoljno… a iznutra se raspadaš. Zvuk je bio slab, tehnički nije dobro funkcioniralo, prostor je neadekvatan i hladan, boja zvuka nije bila topla. To je prvenstveno za nas bio težak koncert.

Gledao sam te mnogo puta i stekao sam dojam da si jedna vrlo otvorena i samokritična osoba, čak i na pozornici gdje to možda ne bi trebao biti?
Mnogo kolega glazbenika me napada zbog toga te mi govore da sve mogu raditi ali to ne. Nabrojali su mi tri stvari koje nikako ne bih smio raditi, a ja ih radim. Ne bih smio okretati leđa publici, ne bih smio žmiriti dok pjevam, i ne bih im smio govoriti što ne valja, jer oni to ne žele čuti. Ja to moram reći! To mi se čini fer odnosom između mene i publike koja je platila za koncert.

Oko 2000. godine imao si ovdje u Tvornici koncert s četvorkom. Na pozornicu si izašao gurajući stalak na kojem je visjela vrećica s infuzijom, čija je cjevčica završavala u tvojoj ruci. Nakon nekoliko pjesama iščupao si cjevčicu s iglom iz ruke, posisao krv i nastavio koncert. Je li to bio dio scenskog nastupa ili si uistinu bio tako loše da ti je trebala infuzija?
To je bilo i jedno i drugo. Prije toga ja sam bio na hitnoj, bio sam loše i primio sam infuziju. Ali, ako ćemo biti skroz iskreni, nije postojala potreba da ja budem na bini s iglom u ruci. Ta infuzija mi je trebala eventualno za poslije koncerta. Htjeli su mi je skinuti, ali ja nisam htio. To je bilo djelomično scenski, ali ona mi nije stavljena zbog bine.

Taj koncert je snimio HRT…
Znao sam da će se koncert snimati, ali nisam znao hoće li se snimati pjesma-dvije, ili cijeli koncert. Da sam znao da će se koncert snimati, nešto bismo dodatno napravili i koncert bi bio ‘televizičniji’.

Muziku podržava

Imaš li želju snimiti službeni live DVD?
Imam, ali ja kao da imam petnaest godina i čekam moment kad ćemo biti dovoljno dobar bend za to. Žao mi je što još nismo izdali jedan koncert s orkestrom koji smo snimali profesionalno u Rijeci sa šest-sedam kamera i uz pratnju šezdesetak klasičara. To je dobro izgledalo, imamo taj zapis, snimljeno je na 40 kanala, pa je moguće da to iziđe. Ali ja nikad nisam preslušao nijedan naš zapis nakon što je album izdan niti ne gledam naše pjesme na YouTubeu. Ja koncert zvučno i vizualno doživljavam drukčije nego što je snimljen. A ako netko želi gledati DVD, neka dođe na koncert i neka gleda…

Kako si zadovoljan s vašim prvim live-albumom “No Mix/No Sex“?
Slušao sam ga dok smo ga radili u studiju. Vrlo sam zadovoljan. To je nekakav demo-rock zapis. Ne znam znaju li ljudi, ali mi nismo uspjeli naći nikakav sličan projekt na čitavom svijetu. Znači, da je netko snimio koncert i da ga je izdao točno tako kako ga je snimio, bez popravljanja, nasnimavanja. Čak nije ni publika popravljana. Neke pjesme koje nismo htjeli popravljati smo jednostavno izbacili, i to je bila jedina negativnost tog albuma.

Posljednjih nekoliko godina primjećujem da na koncertima koristiš megafon. Je li to pod utjecajem Toma Waitsa?
(Dugo razmišlja) Pa ne znam ti odgovor na to. Htio sam ti odmah kazati ne, ali sam se onda sjetio da Tom Waits to ima, i onda sam se sjetio da ja zapravo imam sve albume od Toma Waitsa doma.

Ali, ipak ti se ne sviđa njegov album “Orphans“. Misliš da to ‘nije što je nekad bilo’?
Istina, ali ima odličan live album “Glitter and Doom” i odličan novi album “Bad As Me” koji zvuči kao njegovi prvi albumi. Ali, moguće je da sam megafon skinuo od njega. Ja to ne bih koristio da to nisam negdje vidio. Ne znam jesam li točno vidio Toma Waitsa da to radi, ali negdje sam vidio.

Neki kritičari dijele Waitsovu karijeru na fazu prije Kathleen Brennan, i na posljednji dio karijere proveden s Kathleen Brennan. Može li se i Urbanova karijera podijeliti na fazu prije Milice i na fazu od kad je Milica postala sastavni dio tvog života?
(Dugo razmišlja) Moguće, ne znam ti sada reći, kao ni za megafon. Ja mislim da se promjene dešavaju zato što ljudi stare, imaju više podataka, iskusniji su, mnogo si svjesniji svakog aspekta boje i zvuka nego kad si bio mlad – ali ti mogućnosti padaju.

Je li Milica onaj skriveni, peti član Urbanove četvorke?
U zadnje vrijeme je dosta zauzeta pa ima manji utjecaj, pa ćemo na sljedećem albumu vidjeti imamo li i treću fazu u stvaralaštvu (smijeh). Ali sigurno je da utječe na nas. Svi smo uključeni u stvaranje. Prilikom dizajna plakata za ovaj koncert čak je i moj sin imao ideje, kolaž, papir, olovke i sve…

Također su sudjelovali i na tvojoj izložbi “40 stanica” održanoj u Zagrebu?
Jesu, i mali i supruga. Ja zapravo ne razumijem obitelji gdje muž nešto radi a žena mu ne zna što radi, a s druge strane žena ne zna ima li mali zadaću ili ne. Hoću ti reći da je normalo da malom pomažem oko škole, Milica meni i ja njoj, a mali meni i njoj.

Kako je došlo do suradnje sa Stjepanom Hauserom?
U jednom sam periodu pričao sa svojom menadžericom kako bih volio nekoliko svojih pjesama izvesti s nekim klasičarom. I u tom periodu dok sam razmišljao dobio sam poziv za jedan VIP koncert i, da skratim priču, pjesmu sam izveo s Hauserom. On je zakasnio na probu, pa smo tu pjesmu prvi put izveli na bini, i izveli smo je dobro (“Everybody Hurts”, op.a.). Obojica smo tu izrazili želju za daljnjom suradnjom. Album smo snimili ‘iz šuba’.

To naše sviranje bez probe uspjeli smo prenijeti i na album. Usred snimanja on je doživio veliki uspjeh s Lukom (Šulićem, op.a.). Zbog toga smo malo morali ubrzati sa snimanjem i s nekim odlukama u vezi nastajanja albuma. Zbog njegovog uspjeha dosta smo toga morali ostaviti sa strane i izdati album s onim što imamo. To je minus i plus tog albuma.

No Mix/No Sex” i “Urban & Hauser” nastali su ‘iz šuba’. Hoće li tako nastati i novi album?
Ne, ne. Možda ćemo mi to i snimiti iz šuba, ali pjesme nažalost ne nastaju tako. Na njima već radimo dugo vremena jer tražimo neku promjenu u zvuku. Mislim da smo – bez obzira sa čim god te kite i što god publika misli – zapeli! Donekle smo autorski, aranžerski i svirački postali predvidljivi. Netko bi to smatrao svojim najvećim plusom, ali meni je to najveća mana. To je najgore što ti se može dogoditi.

To te jako brine?
Da. Mi mnogo pričamo o tome, ja mnogo radim na tome i na sebi. Ne želimo ući u nešto sa čim nemamo nikakve veze samo da bude drugačije, nego na neki način pokušavamo pronaći točku gdje sve ponovno postaje neka igra. Htio bih da nađemo novi način svirke. Luka Toman, koji je vjerojatno najbolji instrumentalist u bendu, na novim stvarima svira gitaru, svoj primarni instrument, nekih 20 posto. Ostalo vrijeme svira klavijature. Želimo ući na dio teritorija gdje ne znamo točno što radimo, gdje nama sve postaje novo. Tada će biti zanimljivo.

Kojeg bi umjetnika s domaće ili svjetske scene mogao istaknuti kao nekog tko se nije ‘opustio’, tko još uvijek pronalazi nove načine u izražavanja?
Svi su se opustili, svi su se opustili. Ja i svi ostali. Ali ima ljudi koji u tom ‘opuštanju’ kopkaju i traže, istražuju i gledaju nove ljude… Osim ranije spomenutog Toma Waitsa, ja jako volim Davida Sylviana – on je napravio veliki pomak od člana iz grupe Japan. Ovaj čas je u jednoj fazi gdje radi s velikim brojem umjetnika koji istražuju zvukove, šumove, rade sa čudnim instrumentima. On je glazbenik koji se odlučio na istraživanje koje je još uvijek vrlo slušljivo. Ja nemam takve ideje, jer moj mozak je pop mozak. Ja radim lijepe stvari i ne uživam u ružnom. Ali me zanima do kuda neke stvari mogu ići…

Misliš li da je Hrvatska premala zemlja da bi si neki glazbenik dopustio glazbeno eksperimentiranje?
Ma naravno da je! Tu bi bilo najbolje da sam prije deset godina počeo obrađivati samog sebe i to počeo izvoditi! Kad dođe disco faza onda bi pjesme prilagodio tome, kad dođe country faza, onda bih bio country pjevač… Nije to problem samo Hrvatske, već svjetski problem brzog konzumiranja. Ali mislim da još uvijek postoji određena skupina ljudi koja prati pomake u svim vrstama umjetnosti i koja se ne zadovoljavaju onim što im top liste nude.

Prije i za vrijeme snimanja “Žene djeteta” bio si u sci-fi fazi, za vrijeme snimanja albuma “Hello!” čitao si Saramaga i Marqueza. U kojoj si sad fazi i što bi se od materijala kojeg trenutačno konzumiraš moglo naći na novom albumu?
Onda sam sada u fazi Meše Selimovića. U fazi sam njegove knjige “Tvrđava”, koja mi je čak jača od “Derviša i smrti”. Svi koji nisu pročitali “Tvrđavu” neka je pročitaju. To je čudo, čudo! Možda i ima nečeg u tome što si rekao, možda si i donekle u pravu. Možda ćemo naći nešto od Meše na novoj ploči.

Izjavio si da si odrastao na stripu. Koje bi stripove preporučio našim čitateljima?
“Jimmy Corrigan, the Smartest Kid on Earth” Chrisa Warea jedna je od najtužnijih stvari koje sam pročitao. Ako ste prvi put banuli u svijet stripa, onda bih vam preporučio da pročitate “Mousea” Arta Spiegelmana i “Persepolis” Marjane Satrapi.

Što si naučio od sina Malika? Razmjenjujete li glazbene ideje?
Dijete te nauči dvjema stvarima. Prvo, makne ti se fokus s tebe na nekog drugog. Drugo, nauči te strpljenju. Nitko te neće bolje prizemljiti od djeteta. U vezi glazbe, Malik je nedavno otkrio The Who, te ih je totalno popušio. Ja ih cijenim, ali nisam neki fan. Često mi donese glazbu iz nekakvih igrica, “Call Of Duty” i ostalih, i pita me tko to svira. Nakon što mu otkrijem, onda on to ide nabaviti. On do glazbe dolazi jednim dijelom preko igrica. Do The Nationala je došao preko igrice “Portal”…

Kaži mi nešto o suradnji sa Gibonnijem na njegovoj posljednjoj turneji “Toleranca”. Na koncertima si se pojavljivao kao iznenađenje na drugom kraju dvorane odakle si pjevao “Moju vodu”. Čija je to ideja?
To je njegova ideja. Nas dvoje smo prijatelji i iznimno ga cijenim. Na njegovim koncertima se postavljam u drugi plan. Trudim se tamo napraviti ono što je on htio. Izbor pjesama i način njihovog izvođenja je njegov. Meni je to bilo prihvatljivo. To je njegova karijera, koncert, show i ideja. Isto očekujem i od njega kad mi bude gostovao.

Prvi put sam vas zajedno na pozornici gledao baš ovdje u Tvornici, na njegova dva “Acoustic/Electric” koncerta gdje si mu se pridružio u izvedbi “Posoljenog zraka i razlivene tinte”. Jesi li gostovao na svim koncertima turneja “Acoustic/Electric” i “Toleranca”?
Dogovor je bio da gostujem na onoliko koncerata na koliko mogu gostovati. Nismo imali nikakav ugovor, te je sve počivalo na prijateljskom dogovoru da ga ja neću zeznuti. Ako sam imao vremena, došao bih. Ako sam imao gažu sa svojim bendom, nisam dolazio. Došao sam na sve gdje sam mogao.

Vi ste onda vrlo dobri prijatelji kad zbog duetiranja na jednoj ili dvije pjesme putuješ u razne gradove gdje Gibonni nastupa?
Da, jesmo. I putovao bih i dalje. A siguran sam da bi on putovao i zbog mene.

Je li istina da te jedan novinar pitao kada ćeš se vratiti u Let3?
Istina, i ja još uvijek dobivam takva pitanja. Evo, baš sam nedavno odbio odgovoriti na jedan intervju jer su gotovo sva pitanja bila netočna. Mislim, da radim intervju s nekim, ja bih se potrudio nešto saznati o toj osobi. Ovdje su sva pitanja bila netočna, a neka su bila i bezobrazna. Ovo s Let3 je bilo neuko i simpatično… Jednom mi se jedna žena iz Banja Luke ispričala jer je radila u političkoj rubrici i o meni nije ništa znala. Ništa! Samo je stigla zapisati “Vrban Damir, pjevač, Hrvatska”. Ali preživiš… Zbog toga je o meni toliko netočnih stvari na Internetu napisano da to više nije istina!

Planiraš li postaviti službenu web stranicu?
Planiram, ali svašta ja planiram u životu pa zafrknem. Kad me drži ta ideja, onda na njoj radim petnaestak dana pa je napustim… napravit ćemo, mladi smo.

Muziku podržava