Ništa još ne znamo: ni kako se sve dogodilo, ni zašto, ni kada točno. No, svim ovim detaljima i tako će se još mjesecima pomno baviti tabloidi i dnevne novine s izraženijim senzacionalističkim naglaskom, iako su oni u konačnici najmanje bitni.
Jer činjenica da je ionako premalenu hrvatsku glazbenu scenu već u 45. godini napustio Miljenko Dino Dvornik, jedan od najprogresivnijih i najnadarenijih glazbenika što smo ih u posljednjih dvadeset godina uopće imali, gubitak je čiji ćemo istinski opseg – sva je prilika – tek trebati spoznati.
Posljednjih je godina, naime, šira javnost doživljavala Dvornika mlađeg daleko više kao ekscentričnu i pomalo sveprisutnu medijsku osobnost, svojevrsnog enfant terriblea u najboljim godinama, negoli kao izvanserijskog glazbenika.
Koliko god da je ovakva percepcija prilično razumljiva – naposljetku, dobrim dijelom joj je kumovala i Dvornikova vlastita apstinencija od intenzivnijeg bavljenja glazbom, i angažman u notornom reality showu umjesto toga – nikako se ne bi moglo reći da je i adekvatna: značaj Dina Dvornika za našu je glazbu doslovno nemjerljiv.
Treba imati na umu kako se Dvornik sa svojim prometejskim prvijencem pojavio koncem osamdesetih, kada je jugoslavenski rock’n’roll već uvelike priključen na respiratore.
Najveći autori scene već su debelo ogrezli u malo-pa-skandalozne manirizme (Bregović, Štulić, pa i Đorđević sa svojim ispuhanim psovačkim testosteronima), a novovalni pioniri sasvim izgubili oštrinu s početka karijere (Stublić, Gojković) ili se raspali, poput Haustora ili Idola – dok Vještica još nije ni bilo. Jedino su još EKV i Disciplina kičme držali baklju nade, no masovna popularnost izuzetne glazbe s početka dekade ipak se topila u korist poluglazbenih pojava.
U takvoj atmosferi, objava “Zašto praviš slona od mene” imala je efekt goleme munje koja para nebo usred nepodnošljive ljetne sparine. Singl je donio glazbu koja nije bila ni rock, ni disco-pop, ni narodnjak, ni punk – a pjevao ju je momak ludo oštra pogleda s najpreciznije napravljenom irokezom na svijetu. I sve to na državnoj televiziji.
U Dinovom rodnom gradu čuđenje se miješalo sa zaprepaštenjem, jer, zaboga – to je Borisov mali, Mirko iz “Maloga mista”, a vidi ga šta radi od sebe i kakvu to muziku svira, pa šta je to?
Razlog ovakva snebivanja ležao je u tome što je nabrijani post-preljubnički funk Stipišića (koji se tada još nije zvao Gibonni) i Dvornika donio jugoslavenskoj sceni nešto što ona nikada do tada nije imala, a to je autentični beat.
Sve do tada, ono malo domaće plesne glazbe događalo se uglavnom u sladunjavim pop-obrascima nakalemljenim na ritmove programirane u proto-kompjuterima i procesorima, zbog čega je rezultat najčešće bio vrlo kockast, plošan i bez prave vatre.
No mi kao publika nismo ni znali da to može biti drukčije, satelitski program Super Channela i krađa signala MTV-a preko mladih lokalnih TV postaja donijeli bi neke čudne spotove na par sati dnevno i to je bilo sve. Denis & Denis bili su plafon čitavog žanra.
Dino je, malo je reći, sve okrenuo na glavu. Nekoliko ploča klupske glazbe što ih je donio iz Londona bilo mu je dovoljno da nepogrešivo napipa suvremeno titranje inozemnih plesnih podija; no to bi možda jednako dobro mogao napraviti neki vješti glazbeni kompilator.
Ono što je Dvornika, međutim, u startu gurnulo visoko iznad mašina bio je gotovo crnački osjećaj za plesni ritam, kakav ni prije ni poslije nije pokazao nitko ni na jugoslavenskoj, a kamoli hrvatskoj sceni.
I iz današnje perspektive doima se blago nevjerojatnim da je splitsko dijete ‘od kolina’, koje je sve godine odrastanja provelo na matičnoj Rivi, moglo imati toliko pravog sluha i feelinga za afro-beat. Kako nam je i sam rekao u intervjuu, njegov kontakt s kulturom američkih crnaca temeljio se na Stevieu Wonderu, zbog čega se i krenuo zezati s bratom Deanom i Joškom Banovom u grupi Kineski zid – ali otkud u njegovoj mediteranskoj duši toliko Afrike, pitanje je Dvornikovog glazbenog (malo-pa) genija kojeg vjerojatno nikad nećemo sasvim razjasniti.
Upravo zato je Dvornik od početka na sceni bio čudo: “Ti si mi u mislima“, 20 godina poslije, i dalje je bez premca najbolji komad plesnog funka kojeg je itko ikada napravio u nas, s tako žestokim (klavirskim!) riffom i ritmom da će vas natjerati na još tancanja, makar ste je čuli već sto puta i pet je ujutro na najnapornijem tulumu na svijetu.
Tako se službeni debut Dvornika i najmlađeg producenta na svijetu, 15-godišnjeg Dragana Lukića-Lukya, zapravo ukazao burevjesnikom novih trendova i nove glazbe, dancea i elektronike, koji će u prvoj polovici devedesetih beznadno pojesti čitav glazbeni eter.
No, teško je vjerovati da bi se to dogodilo bez Dvornikova albuma “Kreativni nered” (1990.), istinski briljantne ploče koja će Dvornika prometnuti u najuzbudljivijeg izvođača čitave bivše države.
Tekstovi Ramba Amadeusa, Stipišića i Dvornika bili su puni izvrsne zafrkancije i ironije (“Zmaja dah“, “Nova godina” ), a funk-melodije vrhunski pogođene, s ritmovima koji su sami tjerali noge na štrikanje (“Ja bih preživio“, “Misliš da sam blesav?“).
Produkcija je pak bila posebna priča. Toliko najsuvremenijeg zvuka, čini se, nikada nije imao ni jedan jugoslavenski album: elektronski intro najvećeg hita ploče, legendarne “Jače manijače“, i danas zvuči do kraja zanimljivo i inventivno, bez obzira što smo u međuvremenu apsolvirali i KLF i The Prodigy.
Dodatnu draž činili su i blagi elektro-eksperimenti u manje eksponiranim brojevima (psihodelični trance-motiv u “Vadi zub“), što će ih dodatno produbiti sljedeći Dvornikov album, “Priroda i društvo” (1993.), sa skladbama poput “Return of the Man with the Rubber Brain“.
U vrijeme izlaska potonje ploče, cijela scena je već oboljela od virusa što ga je Dvornik neumitno ucijepio. Nevolja je bila samo u tome što mu nitko od klonova nije bio ni autorski, a kamoli izvođački, dorasao: jedini donekle probavljiv dance-hit tih je godina bio “Tek je 12 sati” prerazvikanog i samodopadnog ET-a – koji se, opet, nikad ne bi dogodio bez studijske ispomoći samog Dvornika.
Nakon ove, nikad izravno priznate zasluge, Dvornikovu karijeru progutat će tulumarenja po sumnjivim klubovima i mrak ovisnosti. U međuvremenu, direktni i pristojniji Dinovi oponašatelji, poput Ilana Kabilja, poslužili su samo kao dokaz da nema Dina do Dina.
Sve ostalo najčešće je spadalo u treću republičku ligu, glazbeni otpad najgore vrste nastao na premisi da ništa ne košta manje nego kompjutorski sastavljena glazba, koju potom prodaje estetika na razmeđu MTV-a i turbofolka, s bedasto lascivnim tekstovima.
Ova monstruozna premisa do te je mjere unazadila domaću scenu da se ona od nje jedva oporavila; masni honorari za nastupe na matricu u diskotekama umalo su doveli prave žive svirke do izumiranja, a ogromna količina kvazimodernog smeća tjerala nas je da se pitamo gdje je čovjek koji je sve to tako superiorno izazvao?
Njegov povratak bio je još jedan primjer nepopravljive, ali teško odoljive ekscesnosti pomiješane za smislom za glazbeni trenutak: na glasine o vlastitoj smrti reagirao je tako što je na pozornicu Splitskog festivala izašao iz lijesa, narančasto obojane kose i – pobijedio s “Ništa kontra Splita” (jedinom novom lokalnom himnom nakon ere Runjić-Popadićevih).
Godinu potom, objavljuje svoj manifest, kultnu skladbu “Afrika” – definitivno najbolji komad hrvatske plesne glazbe uopće – s nepogrešivim hipnotičkim loopovima i zaraznim refrenima, koja će se potom pojaviti i na ploči “Enfant Terrible” (1997.), gdje je još jednom je pokazao koliko je, kada uzme stvari u svoje ruke, nedodirljiv u čitavom svom žanru.
Nije u pitanju samo “Afrika”: tu su i izvrstan funk “Jebe me se“, što kao da je sišao s “Kreativnog nereda”, “Peti element” koji pripada u sam vrh njegovih vokalnih interpretacija, odličan techno i priličan hit “Điha, điha“, te silno pamtljivi plesnjak “Bye, Bye” nasmijane energije i zlokobnog teksta, uz još nekoliko vrlo dobrih brojeva, poput “Žigola“.
Priskrbivši si malo obilje Porina, Dino je – činilo se – spreman za definitivni comeback. Album “Big Mamma” (1999.) međutim bio je potpuni promašaj, toliki da niti maksimalno rafinirano napravljeni “Svicky” (2002.) nije do kraja restituirao stvari. Odsutnost velikog hita, kakav se od Dina možda i prelako očekivao, utišala je ukupnu recepciju ploče, koja je bila vrlo dobro napravljena, ali bez karakteristične Dinove nepodnošljive lakoće.
Koliko će nam ona nedostajati, vidjet ćemo, možda i previše jasno, u vremenu koji dolazi.
Nismo stigli vidjeti kako će izgledati Dinov zadnji glanc dugo pripremane “Pandorine kutije“, kojoj smo trebali imati čast biti promotorom. Sigurni smo, međutim, da – kako god izgleda posljednji album rodonačelnika moderne plesne glazbe u Hrvatskoj – neće doći do promjene nepobitne činjenice: svo ovo vrijeme nije se pojavio nitko tko bi imao ni izbliza toliko smisla za plesnu glazbu, niti netko tko bi nam donio toliko novoga i krajnje suvremenoga kao Dvornik.
U tom smislu, ‘Dino je opet ispa kriv’ – i hvala mu na tome. Šteta samo što ‘nismo znali koga imamo, i koga gubimo’ – da završimo citatom iz jedne od najljepših Dinovih balada.
– In Memoriam –
