Zvijezda ovogodišnjeg Jazzg-a, slavni sedamdesetsedmogodišnji alt i tenor saksofonist, trubač, violinist i skladatelj Ornette Coleman je u 4. studenog, prvi put nastupivši u Hrvatskoj, odsvirao briljantan koncert pred tisuću slušatelja, poklonika svoje glazbe, ali i mnogima kojima je to bio prvi susret s njom. Bez razlike, svi su, opčinjeni njegovom glazbom, na kraju koncerta ustali i pozdravili ga dugotrajnim ovacijama.
U razgovoru što smo ga dan poslije koncerta vodili, iako su po ugovoru bili zabranjeni susreti s novinarima, govorio je o svojem viđenju glazbe koja je, nakon više od pola stoljeća karijere još uvijek inovativna i izazovna. 
“Bila je to predivna večer. Ljudi su gostoljubivi, prijateljski raspoloženi, divni. Osjećao sam se kao u krugu velike obitelji.”
Iako je tijekom više od pola stoljeća karijere primio iznimna priznanja i nagrade, primjerice priznanje Jazz Master vladine agencije National Endowment for the Arts ili Genius Grant zaklade Mac Arthur, Ornette Coleman, član American Academy of Arts and Letters, u Hrvatsku je došao u najboljem mogućem trenutku. Naime u ovoj je godini primio najveća priznanja među jazz umjetnicima: Grammy i Pulitzerovu nagradu, te se našao prvi na ljesvicama stručnih udruga i časopisa u kategorijama jazz umjetnika i alt saksofnista godine, te najboljeg sastava i albuma.
“Pomalo sam umoran, ali osjećam se počašćenim što moji suvremenici, ljudska bića, a ljudska su bića božji dar, poštuju to što mi cijenimo i u čemu uživamo.”
Zbog svojih radikalnih zamisli Coleman je često bio osporavan. Tijekom karijere bio je napadan, pa i fizički, a nerijetko su ga proglašavali šarlatanom. Vođa sastava u kojem je svirao na početku karijere, Peee Wee Crayton mu je plačao da ne svira svoja ‘čudna’ sola jer bi tada plesači prestali plesati. No bio je omiljen u umjetničkim krugovima, a njegove su napredne ideje iznimno cijenili slavni Leonard Bernstein i neki poznati slikari.
Iako ga smatraju ‘apstraktnim’ umjetnikom, njegovo je poimanje umjetnosti vrlo jednostavno: “Svatko u sebi nosi neki dar. Svako ljudsko biće. To je nešto što nitko ne može osporiti. To nije nešto posebno. Dijete može biti umjetnik, beba može biti umjetnik. Čak i bebe mogu napraviti nešto o čemo nikad nismo ni sanjali. Umjetnost nije naziv koji ograničava, već omogućuje traganje za elementima kao što su tuga, sreća i duša. Nastavimo li uzdizati kvalitete kao što su poštovanje prema umjetnosti, slobodi i humanosti ostvarit ćemo raj na zemlji.”
Jedan od rijetkih utjecajnih glazbenika koji su osjetili njegovu kreativnost bio je John Lewis, slavni jazz klavirist i skladatelj koji je oženio Zagrepčanku Mirjanu. “Nisam to znao. Kako je svijet mali. Neka su oboje blagoslovljeni. To dokazuje da ne trebaju postojati ograničenja vezana uz to odakle tko dolazi. Svi imamo iste želje, želimo biti sretni i brižni. John Lewis mi je pomogao na početku karijere pozvavši me na školovanje u Lenox (School of Jazz u Massachusettsu, op.p.) iako nisam osjećao da sam tako dobar da bih se tamo mogao školovati. Osim glazbenog usavršavanja to je pomoglo i da me drugi otkriju.”
Coleman je rušio stilske barijere i uspostavljao nove standarde jazz jezika. Poznat je kao utemeljitelj novog pristupa nazvanog harmolodika koji se temelji na jednakom pridavanju značaja harmoniji, melodiji i ritmovima. Iako je djelovao i u drugim područjima poput funka ili suvremene ozbiljne glazbe, najpoznatiji je kao jazz glazbenik i improvizator.
“Postoje podjele na klasičnu, jazz, folk, country glazbu… Mnogo je naziva, ali zvuk je isti. Glazbu nazivamo uvriježenim imenima ali uvijek sviramo istim zvukom. U tome nema ništa loše. Kad razmišljate bijelo mislite na klasičnu glazbu. Kad razmišljate o bluesu mislite na sve one koji nisu bijeli. Ne mislim u smislu rasa nego klasa. Ljudski je rod podijeljen u klase. To ne znači da je neka klasa superiornija nad drugom, ali je potrebno zbog identifikacije. No, to je samo naziv.
Tako je i s jazzom. To je samo naziv koji ne bi trebao sprečavati ljude da slušaju glazbu ako ne znaju što se skriva iza tog naziva. Najviša forma umjetnosti i kulture naziva se klasičnom glazbom, jer je zasnovana na kreativnosti i stilu. To je umjetnost. No, glazba koju nazivamo jazz vjerojatno je humanija umjetnost, jer svakoj osobi dozvoljava da se izrazi bez straha i brige o tome koja je to kategorija. To je demokratičan princip.
Glazbenici diljem svijeta obožavaju zamiso o slobodnom izražavanju emocija, više nego o stilu. Vjerujem da svako ljudsko biće smije učiniti svoje greške. Radije radim nešto što je izazovno nego nešto za što unaprijed znam da će svi odobravati. Ako se pri tom i publika dobro osjeća to glazbeniku daje veći osjećaj slobode i osokoli ga da se izrazi još dublje. Želim svirati nešto u čemu će svi uživati, što će me nagnati da se osjećam drukčije, što će moje poimanje glazbene ljepote podići na višu razinu, što će me još više razveseliti. To djeluje ozdravljujuće.”
Ornette Coleman je na Zagreb Jazz Festivalu nastupio s kvintetom u kojem sviraju trojica basista. Iako gotovo cijelo vrijeme sva trojica sviraju zajedno, zbog njihove vještine i svestranosti, ali i originalnog pristupa u kojem svatko ima svoju ulogu, niti u jednom trenutku niti jedan nije bio suvišan.
“Ne zadržavam dugo iste glazbenike u skupini jer tražim one koji su najbolji u pojedinom trenutku. Tako nastojim održavati istu razinu kvalitete i kreativnosti. Kreirajući glazbu morate dijeliti zamisli s kolegama i, naviše od svega, omogućiti im da se izraze. Ne mogu sam svirati sva ta glazbala, pa moram angažirati četvricu ili petoricu glazbenika koji će izvršiti sve što treba na nastupu. Ne razmišljam o njima kao o svojim zaposlenicima nego kao o jednakovrijednim kreativnim suradnicima.
Nikad ne održavam probe. Dozvoljavam članovima skupine da svojim zamislima obogaćuju naše nastupe. Za mene je zamisao najvažniji koncept ljudske slobode. Ne želim ih sputavati. Dogodilo se da sam ja taj koji piše skladbe, ali zamisli su kolektivne i to doprinosi napretku. Kad pokušavam svirati glazbu ne želim stvarati pravila za nekoga drugoga, nekoga ograničavati ili sputavati. Samo sam ljudsko biće kao i svatko drugi. Oni su ionako vođe vlastitih sastava i svi su skladatelji.
Ja samo omogućujem suradnicima da izraze svoje osjećaje. To je najvrednije što mogu dati. Glazba na toj razinu nije kontrolirana. Glazba je vjerojatno jedina vrsta umjetnosti u kojoj svatko može sudjelovati, posebice sa svojim zamislima. Ako su te zamisli dobre svi će biti sretni.
Neka griješe, ali neka sviraju ono što osjećaju. Tako ćemo pronači način da naša glazba zvuči bolje. Ja samo plačam račune. Razmišljam o tome kako glazbu mogu dijeliti s drugima. Glazbenicima u sastavu dozvoljavam doslovno sve. Odsvira li netko nešto što mi se ne sviđa neću mu reći da prestane svirati.
Nisam glazbena policija. Ne želim to biti. Ne razmišaljm o sebi kao o vođi nego kao o izborniku. Ja nisam vođa.”
Tko je vođa?
“Bog je vođa.”
Davor Hrvoj (Preuzeto iz Novog lista od 11. studenog 2007.)
(Foto: Davor Hrvoj)
