Orlan (Mika Male): “Nema toliko puno glazbe na hrvatskom jeziku koja je i pjesnički kvalitetna”

2698

Zbog povezanosti citata pored mog potpisa i naziva novog albuma Mika Male, mogu reći: luđaci su se sastali i malo popričali.

Bez straha pročitajte što frontman benda, Orlan Tus, kaže o novom albumu s novom postavom benda, njima kao osobama, muzici i umjetnosti, međuljudskim odnosima i još štošta.

Mika Male sada uz Orlana (vokal, gitara, klavir, flauta) čine Majda Bojić (violina, gitara, vokal), Igor Bušljeta (bubanj, perkusije), Lucija Potočnik (bas gitara) i Ivan Žigo (električna gitara).Izdali ste drugi, odnosno treći album super zanimljivog naslova…
Da, ovo nam je zapravo treći album, drugi službeni, koji smo izdali za Dallas Records. Album se zove “Gdje se sastaju luđaci“, što je stih jedne od pjesama s albuma. Tražili smo kako bismo ga nazvali i činilo se prejednostavno nazvati ga opet neutralno, bez konotacija, kao što se se npr. prvi album zove “Bijelo”, a drugi “Vremenom”. Mogli smo nešto lagano poetski složiti, ali nismo to htjeli pa smo rekli ajmo ga nazvati nekako gdje će nas ljudi pitati zašto ste ga tako nazvali (smijeh). Nije baš očekivani poetičan naslov, ali neka bude radije ta neka čudna rečenica, neobičan stih. Prikladan i za nas i naše uvjete, za zemlju u kojoj živimo.

Koga smatrate luđacima?
Nas, i sve koji se bave stvarima kao što je glazba. Najviše nas koji izdržavamo u svemu tome skupa.

Da se vratimo na album…
Album ima 12 pjesama, radili smo na njemu opet malo predugo. Bio je završen 2012., ali prvo smo imali financijskih poteškoća pa zatim s rasporedom, tako da se odužilo sve skupa, ali sretan sam što je na kraju uopće izašao, makar krajem 2013. U međuvremenu smo već počeli raditi neke nove pjesme, pa ćemo i njih ukomponirati u buduće koncerte. “Luđake” smo snimili u studiju Kramsonik kod Hrvoja Nikšića (Nikše), koji nam je i prijatelj i dobri duh ove nezavisne scene. Kod njega smo snimili i naš prvi album “Bijelo”. Zapravo, to je bio prvi album koji je uopće i sniman u tom studiju tako da smo vječno povezani s njim. Većina pjesama s novog albuma nastala je 2009. To je očito bio plodan period. Još je par njih nastalo 2011. Teško je povezati album u cjelinu, kad pjesme nastaju putem. Nije ni po čemu konceptualan. To je kao neka zbirka pjesama koja na kraju izađe, a ti probaš spojiti da bude što tečnija na albumu.

Ovo je prvi album s novim članovima benda… Što se promijenilo?
Došla je nova basistica Lucija Potočnik i gitarist Ivan Žigo koji super svira atmosferu. On nije gitarist u klasičnom smislu nego jako lijepo puni prostor atmosferičnim intervencijama između violine i vokala. Zbog toga sam jako zadovoljan. Za Luciju bih rekao da je jedna od najboljih basistica. Ona je užasno skromna, ali svatko tko je čuje iz bilo kojih glazbenih voda, svi je hoće u svoj bend. Na albumu se najviše promijenilo to što sada imamo tu električnu gitaru. Na zadnjem je albumu nismo imali. Nas nekad smatraju akustičnim bendom, ali mislim da nas to ne ocrtava najbolje.

Treba uvijek mijenjati nešto. Na “Luđacima” smo koristili više instrumenata nego na bilo kojem drugom albumu dosad. Naravno, klavir je opet tu, a ovaj sam put čak i više pjevao, a manje svirao, jer sad ima više ljudi koji sviraju. To mi je malo olakšalo stvari i komunikaciju s publikom na koncertima, a s druge strane zakompliciralo jer onda ne znam što da radim s rukama (smijeh). Uglavnom, električna gitara nam je dala novi ugođaj i širinu. Što se ostalih stvari tiče, Nikša nam uvijek pomogne sa zvukovnim intervencijama. Većinu albuma smo snimali direktno na magnetofonsku traku tako da je i zvuk albuma širok i topao. Htjeli smo da ovaj album baš bude bendovski, samo nas pet, jer već od od 2008. sviramo u ovoj postavi, a ovo nam je prvi zajednički album. Kasnimo sami za sobom, pa nam je cilj da se idući album snimi uživo i izađe par dana kasnije, da ne bude više ovih dugih pauza.

Objavili smo na Muzika.hr jedno istraživanje, da nas tužna muzika zapravo čini sretnima. Što ti kažeš na to budući da se vaš zvuk povezuje s tužnom muzikom?
Uvijek imam neke nove spoznaje o toj temi. Ne postoji tužna i sretna muzika, postoji samo osjećaj koja ti ona stvara dok je slušaš. E sad kakav on bude… ovisi o trenutnom stanju u kojem se čovjek nalazi. Neće ni meni svaki dio godine odgovarati sva muzika za slušanje. Naravno ako sam više u kući da ću više slušati neku tišu muziku, koja mi neće ići na živce. Kad sam na biciklu slušat ću npr. Kings of Leon, jer mi to daje dobar ritam za vožnju. Mislim da glazba može imati funkciju utjehe, dati ti osjećaj da nisi sam i da nešto dijeliš s nekim. U ovom vremenu u kojem živimo nemamo baš vremena dugo sjesti sami sa sobom i razmišljati, a na ovaj način imaš neku platformu gdje si to možeš dozvoliti. Možeš slušati glazbu, doživljavati je i paralelno biti u svojim mislima i proživljavati kroz glazbu svoje emocije, nešto što su ljudi oduvijek kroz glazbu proživljavali. Glazba je čarobna stvar koja nam otvara nešto iznutra. Zašto je to tako, ne znam, šteta bi to bilo analizirati do kraja kroz neke frekvencije i šumove. Naprosto je tako.

Kako bi opisao vašu glazbu?
Nema kraja tome, to je proces i ako staviš neki pečat na to što radiš, onda si se nekako ograničio da ćeš uvijek to raditi na isti način. I dalje inzistiram da nismo akustični bend, jer ne smatram da nas to na bilo kakav način opisuje. Neću bježati od toga da smo tiši nego što smo glasniji, ali to je naša priroda i senzibilitet, dosad se nismo imali potrebu preglasno izražavati. Preporučio bih ljudima koji čitaju ovaj intervju da dođu na naše koncerte. Često nam kažu da je puno ljepši doživljaj slušati nas na koncertu nego samo album na albumu. Dosad nismo niti jedan album snimali uživo. Sve što slušaš je fabrikacija studijskog prostora, koja može sjajno zvučati, i super se snimiti, ali se neminovno izgubi spontana međuljudska interakcija pa je snimanje u studiju više jedna ‘neprirodna’ situacija.

Ne znam što ćemo raditi u budućnosti i što ćemo snimati. Trenutno na probama sviramo jam sessione, do sada to nikad nismo radili. U zadnje vrijeme pokušavamo svirati što više zajedno kao bend ravnopravnih članova pa onda ja kasnije na glazbu pišem tekstove. Dosadašnji proces je bio da sam uglavnom kući napravio cijelu pjemu koju sam donio na probu pa smo zajedno aranžirali. Sad radimo obrnuti proces i to me jako inspirira. S druge strane nisam toliko zadužen za glazbu, pa ćemo vidjeti što će se iskristalizirati kad se pjesma dovrši. Ne mogu reći što točno sviramo.

Znači sada kod vas dođe prije glazba pa tekst?
Glazba uvijek nekako dođe prije. Jer ako prvo napišeš tekst, čak i onda moraš naći prikladnu glazbu na koju ćeš taj tekst moći pjevati, tako da onda glazba neminovno diktira i izbor teksta koji ćeš moći pjevati na tu glazbu. Npr. pjesma “Vremenom” je bila poezija i nikad nisam planirao od nje napraviti pjevanu pjesmu dok nisam pronašao melodiju na gitari na koju sam je uspio otpjevati. Ali prvo sam pronašao glazbu i tek nakon što sam prošao nekih dvadesetak pjesama pisane poezije uspio sam pronaći pjesmu “Vremenom” koja je i metrički i atmosferski uspjela upotpuniti melodiju koju sam svirao. Tako da je i u tom slučaju, iako je tekst već bio ranije napisan, glazba zapravo pronašla tekst.

Zanimljivi su vaši tekstovi. Koji su to sve osjećaji iz kojih dolaze takvi tmurni, melankolični, introspektivni tekstovi?

Osobni senzibilitet za riječ i detalje postoji na samom početku. A vještina pisanja se razvija čitanjem i pisanjem. Ali ako nemaš senzibilitet ta vještina koju ćeš eventualno razviti, bit će prazna. A što je to zapravo senzibilitet? Nisam sto posto siguran. Možda osjećaj za detalje, za neku vrstu promatranja, ne nužno analize. Mislim da moraš biti promatrač. To valjda pisci rade isto, sjede negdje sami i promatraju. Vanjski i unutarnji svijet. Često dolazim ranije na sastanke da malo osluhnem prostor oko sebe i onda je to neki period gdje imam tišinu pa pokušam čuti i vidjeti što se zbiva oko mene i to prenijeti u tekst, riječi. Možda pjesme i zato onda budu češće tiše nego glasne, zbog uvjeta u kojima nastaju.

Jeste li introvertne osobe?
Neki od nas jesu, sasvim sigurno. Na toj skali bliže smo introvertima nego ekstravertima. Iako se borim nekako protiv tog imenovanja stvari cijelo vrijeme. Ali po toj nekoj definiciji jesam, npr. u nekoj gužvi ljudi s puno podražaja to mi počinje užasno smetati, ne mogu se koncentrirati i onda odem.

Muziku podržava

Introverti i primaju više podražaja pa ih onda više i smeta, zar ne?
Koliko znam, njima je i tišina sasvim dovoljna. A onda dođe jedna, pa druga pa treća osoba… i onda im bude previše. To je osnovna razlika, čisto fiziološka. U biologiji čovjeka ima dosta toga na što čovjek ne može svjesno utjecati. Mislim da i zato puno muzičara koji su u domeni kreativnog stvaranja postaju alkoholičari ili se drogiraju, jer su to obično senzibilniji ljudi, navikli da osluškuju svijet, a onda odjednom budu oni koji su u centru pažnje i to im postaje vremenom nepodnošljivo.

Treba vam tišina dok svirate. Svirali ste po svakakvim mjestima, kazalištima, kafićima, klubovima… Gdje preferirate svirati?
Kafići su najgora varijanta, iz tehničkih razloga, jer nemamo mjesta za rasporediti se po uglavnom malim i neadekvatnim pozornicama. Nas je pet i dosta se mijenjamo po instumentima. Ja često trčim s klavira na gitaru i nazad i treba nam prostora. A i u kafiću te ljudi nisu došli slušati nego su se došli zabaviti. Tako da mi nije neki poseban gušt svirati u njima. Ali klubovi su mi dragi. Volim klubove, volim svirati u KSET-u, Močvari… U Zagrebu su mi svi ti klubovi dragi, koji imaju sređene tehničke zahtjeve, dovoljno veliku pozornicu, to mi je super. Bili smo npr. jako zadovoljni s dvoranom MM centra u SC-u gdje smo održali promociju novog albuma. Ljudi su sjedili i slušali, bio nam je to jako lijep prostor za sviranje. Za promociju nismo htjeli ni čisto kazalište, a ni klub. Htjeli smo imati komunikaciju s publikom, ali i određenu distancu i taj je prostor bio pun pogodak. Rado bi tamo i ponovo svirali.

Kakva je kultura slušanja kod nas?
(Smijeh) Uglavnom je nema. Bio sam na koncertu Nine Romić u KSET-u i publika je bila užasna. U jednom momentu je cijela prostorija bila glasnija od benda koji svira. Cijeli KSET je nadglasao i bend i Ninu. Ne razumijem da platiš ulaznicu, odeš na koncert i brbljaš cijelo vrijeme. Ok mi je reći nešto nekom, naravno, ne mora biti uštogljeno komorna atmosfera, ali ne razumijem zašto ljudi onda uopće idu na koncerte, ako ne slušaju glazbu? Bolje onda da ti dođe 10 ljudi pa te sluša, nego da ti dođe 100 ljudi i nitko ne sluša.

Što kažeš na ostalu kantautorsku scenu?
Odjednom ima jako puno glazbenika, u zadnjih 2-3 godine. Zajedno smo čak napravili niz kompilacija “Bistro na rubu šume”. Pouzeli smo taj pothvat kako bismo na jednom mjestu ujedinili mlade kantautore i bendove za koje smo mislili da su vrijedni i da ih treba predstaviti široj publici. Sigurno smo i preskočili par ljudi jer smo odlučili napraviti ukupno 4 kompilacije. Na kraju ih je izašlo 5, s tim da je jedna izašla u obliku EP-a “Snimke iz sobe”. Veliku stvar smo napravili, a i uspjeli smo sve izgurati do kraja. Mediji su ih prihvatili, puno ljudi ih je poslušalo, a svatko od bendova i kantautora tako je došao i do neke nove publike.

Koga bi izdvojio od kantautora, bendova?
Olovni ples, to je bend koji pratim već neko vrijeme. Ta ekipa mi se jako sviđa, jako su mi dragi. Imaju barem devet albuma ili tako nešto. Počeli su prvo s glazbenim obradama hrvatskih pjesnika, a sada su sve bolji i autorski. Bend Izae iz Dubrovnika, svakako, neotkriveni dragulj glazbenih sladokusaca. Zatim Bebe Na Vole koji je vrhunski glazbenik, rastura. Njega bi vjerojatno svi izdvojili. Nina Romić se već dokazala na glazbenoj sceni. Neprežaljeni Voland Le Mat…

Pjevanje na engleskom ili pjevanje na hrvatskom?
Pjevanje na engleskom najviše je potencirala pojava interneta. Ali i ’90-ih godina, za vrijeme rata, ma i prije, bendovi su pisali i pjevali na engleskom. To je bilo više manje neslušljivo, uz časne iznimke. Ima nešto s tim engleskim jako privlačno. S praktične strane puno je lakše napisati pjesmu na engleskom, jer engleske riječi imaju kraće slogove. A i naše su uši senzibiliranije na engleski jezik. Kad pjevaš pjesmu na hrvatskom, ako nije vrlo vrlo jednostavno odnosno ako ne koristiš tih pet riječi koje se i inače koriste za pop glazbu, ona će često zvučati kao šansona, osim ako nije rap ili neki specifični žanr. Kad pjevaš riječi na hrvatskom, sve se nekako razduži, drukčije je. Ako se baviš čistom pop glazbom, tu se i ne koristi više od 5-6 riječi. Ako proučavaš naše pop pjesme, tu nema raznolikosti. Tako da razumijem zašto ljudi pišu na engleskom. A i sada je taj internet tu, staviš na YouTube pa te čuje i razumije cijeli svijet.

I vi ste prije 10 godina pisali na engleskom i prva dva koncerta odradili ste na engleskom…
Pisao sam na engleskom nesvjesno, jer sam slušao muziku na engleskom. Jedan me prijatelj me u to doba dosta zagnjavio s pitanjem da zašto pišemo na engleskom pa me je malo pogodio u živac. Onda sam se preko tog ljeta zamislio i odlučio napraviti par pjesama na hrvatskom. Na neki način mi je pomoglo što sam već ranije počeo pisati poeziju na hrvatskom pa je taj transfer bio lakši. Kroz tu sam poeziju shvatio kako jezik diše pa mi je i konačni prijelaz s engleskog na hrvatski bio jednostavniji. A i ljepše mi je komunicirati s publikom na hrvatskom. Bolje sam spoznao sebe i svoj identitet koji je do tada bio skriven iza pisanja na engleskom jeziku. Otvorili su mi se neki novi skladateljski horizonti. Smatram da nema toliko puno glazbe na hrvatskom jeziku koja je i pjesnički kvalitetna pa mi je to i jedan izazov, da napišem što bolju pjesmu.

Izjavio si da je komunikacija sve, dosta tvojih tekstova posvećeno je međuljudskim odnosima. Danas je sve virtualno, svaki bend je na Fejsu i još 10 kanala. Kako to utječe na bend, na međuljudske odnose…?
Internet je jako svjež medij. Teško je predvidjeti gdje to sve vodi. Mislim da se dvije stvari odvijaju paralelno. Jedna je veće umrežavanje ljudi, veća komunikacija na svim razinama i lakše dogovaranje s ljudima. Ali ljudi manje poštuju dogovore. Budući da je zbog mobitela dostupnost veća i komunikacija brža, dogovore možemo više odgađati i prebacivati, ljudi su fleksibilniji i ne shvaćaju ih toliko ozbiljno. Internet nas je učinio neozbiljnijima, više smo kao mala djeca. Pažnja nam bježi na sve strane, teže se koncentriramo. Nismo još našli mjeru i ravnotežu. Previše smo za kompjuterima, često i bezrazložno.

Dosta se igrate sa svim tim instrumentima na pozornici…
Kad nitko ne zna dobro svirati svoj instrument (smijeh). Lucija super svira bas i Igor je super bubnjar. Znači ritam sekcija nam je super. Što se tiče tehničkog umijeća svi ostali smo tu negdje po sredini krivulje tako da iskorištavamo prednost naše međuigre. Majda progovara kroz violinu. Ona se izražava kroz svoj instrument kao što pjevač pjeva. Jedna je od onih rijetkih. A i svi smo više-manje samouki. Ja sam završio flautu u osnovnoj glazbenoj školi, gitaru sam sam učio, a klavir sam oduvijek htio znati svirati. Neću ga nikad savladati.

Ima li neka pjesma s novog albuma koju bi izdvojio, da ti je posebno draga iz nekog razloga?
“Već smo bili ovdje”. To je najatmosferičnija pjesma. Jednostavna je, a puna je svega. Iz nje je i stih “Gdje se sastaju luđaci“. A i najduža je.

Koncentrirani ste jako na emocije. Odakle to dolazi?
Želiš dati sve od sebe, i pjesnički i glazbeno, i to ne u tehničkom smislu, nego ekspresivno. Ne mora biti tehnički savršeno. Volim greške, iz grešaka nastaju sjajne stvari.

Što očekujete od novog albuma?
Svjetsku slavu. (smijeh) Da pjesme dođu do što većeg broja ljudi. I da onda oni mogu odabrati sviđaju li im se ili ne. I svirati što više.

Mislite li jednom možda živjeti samo od muzike?
Ako se dogodi, dogodit će se. Nepoetski je pričati o takvim stvarima. CD-i se ne prodaju, a muzička industrija još uvijek ne zna kamo ide. Vani se najviše zarađuje na festivalima, a koncerti su još uvijek koliki-toliki izvor prihoda kod glazbenika. S obzirom na stanje kod nas, s te strane ne mogu nikakva čuda očekivati od benda. Mi jesmo alternativni bend, ponekad nismo ugodni svima za uši. Ne sjednemo na prvu. Puno je lakše doći do nas preko koncerata. Ako ti se tamo ne svidi naša glazba, teško da će ti se album svidjeti. A iz prvog slušanja nećeš sigurno ni čuti sve. Muzika se danas sluša na prvu pa ti se ili odmah svidi ili ne svidi. Mislim da se zato u zadnjih nekoliko godina probilo puno tzv. indie bendova koji imaju čvrsti plesni ritam, od Franza Ferdinanda nadalje. Moraš imati čvrstu ritmičku bazu da bi publika eventualno obratila pažnju na ostale stvari koje čine pjesmu.

Kako na vas utječu kritike?
Utječu na onoj bazičnoj razini. Pozitivna kritika te razveseli, a negativna naljuti. Ali ono što mi jako fali su detaljni osvrti na album. To mi nedostaje. Postoje nabacivanja imenima, usporedbe kako bi se nekome lakše predočilo čemu ta tvoja glazba sliči tj. na što podsjeća. Ali i glazbena kritika se izgubila, jer su svi glazbeni kritičari. Glazbeni kritičar ne bi tu trebao biti da kaže “Album je smeće ili album je savršen“, nego da predstavi neki bend i njihovu glazbu, a da ti sam odlučiš što ćeš dalje s tim informacijama. Zadovoljan sam kad netko prepozna trud koji ulažemo u našu glazbu. Bilo mi je drago kad je netko u recenziji jednog našeg koncerta napisao da misli da smo puno bolji bend od njegovog dojma o nama. Važno mi je da se prepozna taj tip kvalitete.

Misliš li da se danas svi zovu umjetnicima, koji jesu i koji nisu?
Mislim da postoje zanatlije koji kvalitetno obavljaju svoj posao, gažeri koji dobro sviraju, ali to se ne mora nužno prevesti u umjetnost. Umjetnost je nešto što te povede u neki drugi svijet, otvori ti oči, prenese te negdje. Ako to uspije napraviti, onda je to to. Ako se samo ponavljaju ustaljene šablone bez da se publici ponudi išta novo, onda ne.

Smatrate li sebe umjetnicima?
Ne treba previše razmišljati o sebi u bilo kakvim terminima. U zadnje vrijeme mogu reći da sam pjesnik, samo zato što pišem pjesme. Time sam i pjesnik, ali ne kao nekakva nebeska nadfigura. Možda je to što radimo umjetnost, volio bih vjerovati da je.

0 Shares
Muziku podržava