Sve na jednom mjestu – ambiciozni projekt Discogs

“Koja je razlika između ANV i alias?”

Neki dan na poslu upita me kolega zadubljen u omot nekog LP-a. Sjedio je za računalom, a ja nisam morao ni glavu dići da provjerim je li na njegovom ekranu bio upaljen Discogs. Što je Discogs? Jedan od najvećih bazara fizičke glazbe na svijetu, a njegov opseg i dalekosežne posljedice na glazbenu industriju čine ga jednim od dva ključna parametra kretanja cijena vinila.

U prošlom sam tekstu postavio dva pitanja: (1) pokazuje li digitalno skladištenje glazbe kako neminovno gubimo jedan dio glazbene baštine te (2) može li 6% udjela prodaje vinila u čitavom kolaču glazbene prodaje napraviti gotovo nemoguće i vratiti staru tehnologiju na velika vrata. Ključ za oba odgovora leži upravo u Discogsu, brzorastućem divu za vinilne entuzijaste, jer je upravo on taj krvnik i spasitelj u jednom. Dostupnost pregleda nebrojivih izdanja oplemenila su znanje zaljubljenika u glazbu, no ista ta dostupnost, uz ponudu kupnje istih izdanja na jednom mjestu, uvela je vinil u svijet digitalnog, svijet koji predstavlja sve ono što vinil – nije.

Muziku podržava

Iako smo prezime Lewandoswski navikli povezivati s killerom nogometnih travnjaka, jedan drugi Lewandowski – Kevin – postao je važno ime muzičke industrije. U travnju 2000. odlučio je pokrenuti arhivsku bazu izdanja elektronske glazbe pod domenom discogs.com. Inicijalna ideja, okupiti što veći broj izdanja elektronske glazbe pod jedan pregledni kišobran, vrlo je brzo ispunjena, Discogs je okupio dovoljan broj entuzijasta i arhivista te u idućih nekoliko godina, posve nesvjesno, pripremao teren za novu vinilnu revoluciju.

Elektronska glazba je u bazi dobila pojačanje u obliku hip-hopa, a 2004. godine Discogs je dobio svoj 250.000 upis. Iduće godine počeli su polako stizati upisi i drugih glazbenih žanrova te je elegantno preskočena ljestvica od pola milijuna upisanih izdanja. Kao što se vidi u priloženim podacima, s upisima je rastao i broj registriranih korisnika stvarajući veliku internacionalnu zajednicu diskofila. Usporedno s njima, zaživjele su i prodaje. Vrlo brzo su izdanja imala barem jedan ili dva primjerka “for sale” i to isključivo od privatnika (Discogs, za razliku od recimo Amazona, sam ne prodaje izdanja). Isti ti privatnici su posve proizvoljno određivali cijene novih i rabljenih proizvoda (Discogs, iako vinilno dominantan, sadrži veliki broj unosa i za ostale fizičke formate, popt CD-a, audio kazeta i sl.).

Otvorena je Pandorina kutija, a nepregledni buvljak eBay postao je posve nepotreban ljubiteljima vinila jer su gotovo svako izdanje mogli kupiti na Discogsu. Čak ni suludo visoka poštarina (slanje jednog LP-a unutar EU prosječno košta oko 10 EUR) nije otjerala ljude u zagrljaj divovskog Amazona, s izuzetno jeftinom te ponekad i besplatnom poštarinom. Uz samu matičnu platformu nedavno je stvorena i besplatna aplikacija za iOS i Android te VinylHub, interaktivna mapa zemaljske kugle s ucrtanim prodavaonicama ploča.

Do sada nitko nije uspio zaustaviti Discogs u namjeri da postane najveći bazar glazbe na planeti. No, je li Discogs samo drugo lice komocije koju smo našli u Spotifyu, Deezeru i drugima? Te ono bitnije, treba li “romantičarski” vinil kleknuti pred slobodno tržište i prihvatiti ulogu “tražene robe”?

Naime, tamna strana ovog megalomanskog projekta upogonjenog od strane entuzijasta leži upravo u sektoru “buy – sell”. Vratimo se godinu dana u prošlost. George Michael, tada još među živima, vjerojatno se pojačano prodavao na našem omiljenom bazaru zbog nadolazećih blagdana, a ne smijemo ni zaboraviti kako je upravo Wham! autor legendarne “Last Christmas”. No njegova iznenadna smrt na sam Božić, u trenucima kada se sve kupljeno poklanja, pokazala je svu raskoš tzv. “napuhavanja cijena”.

Njegov treći samostalni album “Older”, izbačen 1996. godine, naišao je na podijeljenu kritiku publike i profesionalaca, a njegov izdavač Virgin je, u jeku CD propagande, ipak odlučio otiskati i nešto primjeraka albuma na vinilu. Nije poznato o kojoj se točno brojci radi, no tržište je prepoznalo svojevrsni raritet ovog izdanja te se ploča uredno mogla nabaviti za pedesetak funti.

Tako se na prošlo Štefanje, dok se svijet putem medija opraštao s legendom, situacija na Discogsu i ostalim servisima drastično promijenila. Prema podacima s web stranice popsike.com, koja bilježi informacije o završenim “aukcijama” na eBayu, cijena ploče je skočila višestruko, a isti trend je popratio i Discogs te je doslovce preko noći osrednji Older posve neočekivano postao tražen i skup.

Ovo je samo jedna od nebrojenih situacija u kojoj se toliko poštovani komad plastike posve nepotrebno komercijalizirao u domeni limitiranog i raritetnog. Ista ta ploča je i prije i poslije Michaelove smrti brojala isti broj primjeraka u cirkulaciji second hand tržišta, no čini se kako je njegova smrt probudila iz sna vojsku fanova koji su odjednom bili spremni platiti deset puta više za isti prozivod.

Jasno je kako se ne radi o stvarnom rastu vrijednosti, već pošasti moralno upitnih preprodavača koji su odlučili kapitalizirati na značenju i nostalgiji glazbenih ikona.  Discogs nam je pružio vinilno iskustvo u doba nula i jedinica, no kao što ćemo vidjeti u razgovoru s kolekcionarima, s njim smo ipak izgubili “ono nešto”. Možda se radi o dostupnosti, možda u komociji naruđbi iz vlastitog doma, a nije isključiva ni mogućnost kako se svrha svega ovoga izgubila u nepreglednom moru nepreglednog kolekcionarstva.

Ipak, jedan drugi pokret, sedam godina mlađi od Discogsa, od gore navedenih individualnih primjera je stvorio pravilo. Predstavljamo Record Store Day, veliku feštu diskografa i ljubitelja vinila, koji je od svog skromnog začetka postao neprijatelj broj 1 zdravog razuma. Evo i kako…

Limited edition – RSD kao predvodnik vinilnog elitizma

“Druže navrati, naručili smo hrpu izdanja, bit će i dvije svirke, donijet ćemo kave i pive.”

Nekoliko godina zaredom, treća subota u travnju bila je moj najdraži dan u godini. Record Store Day, internacionalni praznik vinila, rođen je 2007. godine, a ovog puta krivac nije Lewandowski, već, ironično, Chris Brown. Naravno, nije riječ o popularnom rapperu koji je, nažalost, poznatiji kao nasilnik, već o zaposleniku tvrtke Bull Moose. On je, naime, u mailu koji je razmjenio s kolegama, predložio proslavu sličnu Free Comic Book Dayu. Nekoliko nezavisnih prodavaonica ploča u Baltimoreu je prihvatilo inicijativu i ideju proslave glazbenog formata koji bi trebao dići na noge nezavisne prodavaonice, stvarajući prividan dojam kako napokon i bakljonoše te cijenjene plastike dolaze na svoje.

Iduće je godine RSD startao koncertom Metallice u prodavaonici ploča u Mount View, Kalifornija, objavljeno je samo deset specijalnih limitiranih vinilnih izdanja nekoliko izvođača, a Billy Bragg je svoje na obližnjem aerodromu i potpisivao.

Fast Forward deset godina unaprijed. Pred nama je isti taj Record Store Day, no brojke su nešto drugačije. 500+ “limitiranih” izdanja za svaku pojedinačnu godinu, preko tisuću dućana participanata, bezbroj što službenih, što neslužbenih koncerata u dućanima te sveopća potrošačka ludnica..

Red ispred Amoebe, jedne od najznačajnijih prodavaonica ploča u SAD-u

Jasno je kako je rast prodaje vinila opisan u prošlom tekstu glavni “krivac” ovakvog razvoja. No, na prvu ruku idealistička slika stvaranja nove zajednice obožavatelja vinila vrlo je brzo pokazala i svoju mračnu stranu. Stranice poput Discogsa su se postale veliki breeding ground preprodaje gore spomenutih limitiranih izdanja, a pogled na aukcije nam otkriva tužan trend umjetnog napumpavanja cijena s jedne te ulazak velikih diskografa u RSD s druge strane.

Od petstotinjak izdanja koje se tiskaju za RSD, prema mojoj procjeni, oko 50% već postoji te tako ulaze u domenu reizdanja. Od tih 50% gotovo dvije trećine su, opet prema mojoj slobodnoj procjeni, posve nepotrebna reizdanja klasika poput Final Countdown grupe Europe ili pak tko-zna-kojeg reizdanja Davida Bowieja. Takva tiskanja samo služe kako bi se pojačala ponuda sve popularnije fešte o kojoj govorimo, a magični marketinški trik naljepnice RSD-a generira dodatne profite zaluđenih kolekcionara.  Iza tih – po meni, nepotrebnih – dodataka RSD-u stoje veliki diskografi. Kao što su i zauzeli svoje mjesto “pod suncem” u vinilnoj proizvodnji posljednjih nekoliko godina, tako su i nanjušili sve jaču vrijednost svog product placementa u RSD-u.

Sve to privlači preprodavače, koji se infiltriraju u redove dućana ponekad čekajući preko deset sati, samo kako bi prvi ugrabili limitirana izdanja (na cijeni su upravo regional releases, ploče koje se pojavljuju samo u određenom dijelu svijeta u tiražama od oko 300-500 primjeraka). Potom iste te osobe trče doma, logiraju se na eBay ili Discogs te prvi nude naoko vrijedne vinile za basnoslovne cifre.

Tako je prvotno utočište nezavisnih retailera nepovratno postalo biznis za velike diskografe. Da stvar bude  gora, uz sve gore navedene probleme, i red čekanja na tiskanje vinila je postao bolno dug. Nezavisne etikete čekaju i do pola godine na svoje zalihe, što povlačii sljedeće pitanje: koliko uopće ima smisla držati se vinila u modernom DJ-ingu kada najnovije trake nisu dostupne u LP formatu “u žiži” svoje popularnosti? Sjećam se najave novog albuma legendarne grupe Converge od prije nekoliko godina. Njihov All We Love We Leave Behind je na vinilu kasnio preko dva mjeseca zbog preopterećenosti preša za tiskanje ploča. Naime, u isto vrijeme se na tržištu trebao pojaviti i novi box-set Beatlesa, a nije teško pogoditi koje se izdanje trebalo, a koje moralo pojaviti na vrijeme.

 Internet – krvnik ili spasitelj? 

“Ako hoćeš izgubiti novce, otvori prodavaonicu ploča”

Na samom kraju, čini se kako je odgovor dvojak. S jedne strane imamo inflaciju znanja i dostupnosti podataka, gdje servis poput Discogsa uistinu baštini neka davno zaboravljena izdanja. S druge strane, sveopća digitalizacija nekad isključivo analognih valova urezanih u vinil raskrinkala je mističnost i nedostupnost određenih glazbenij numera. Vrijeme crate digginga kakvo poznajemo je iza nas, a pametni telefoni u roku od nekoliko sekundi skeniraju barkodove omota ploča te izlistavaju njihovu procijenjenu novčanu vrijednost.

Ipak, najveći gubitnici nisu potrošači. Upravo su nezavisni dućani i etikete na najvećem gubitku jer, kako se barem na prvu čini,  u vrijeme zatišja vinila konkurencije je bilo manje, posao je bio slab ali stabilan. Danas, u vrijeme kada svi žele preuzeti barem dio od tih 6% ukupnog udjela prodaje glazbe, situacija je za nezavisne postala neodrživa. Kao što ćemo vidjeti u posljednjem dijelu teksta – u razgovoru s osnivačem jedne domaće elektronske glazbene etikete – situacija ne izgleda bajno, niti trendovi daju naslutiti promjenu kursa na bolje u glazbenoj industriji.

Muziku podržava