“Neka pati koga smeta” veli se u jednoj pjesmi koju sigurno znadete, pa stoga svi pate, pate i i opet pate. Ali ne samo zbog toga što Hrvatska nije prvak svijeta (bar u nogometu, to je jasno), jer većina pati zbog grozomornog domaćeg estradnog soundtracka koji se pojavljuje uz manifestacije poput Svjetskog nogometnog prvenstva.
Tu sva govna isplivaju na površinu. “Je li to moguće” pitao bi se i Mladen Delić, da pjesmuljci kakve slušamo ovih dana uopće izlaze iz tonskih studija? I da ih onda netko još gurne u masovnu rotaciju medija i maltretira napaćeni nogometni narod? Bez obzira da li gubili s više ili manje golova, kao i prije, razvučeni osmijesi s tv reklama i iz oglasa po novinama ‘prave’ se da je sve u najboljem redu. A nije, naravno da nije.
Kao zemlja tisuću otoka i nešto manje festivala, a previše nogometnih očekivanja, navikli smo pjevati, pa i najveće budalaštine. U slučaju nogometa estradna sitnež upravo tu vidi lukrativan način da vam proda neki bolni (doslovno bolni) pjevani horor koji dometom ide taman s rezultatima nogometaša na terenu. Okrutno podbacuju i jedni i drugi, ali uvijek postoje riječi objašnjenja zašto je tako, mada objašnjenje znaju i djeca po igralištima vrtića; dečki, loši ste nogometaši i loši glazbenici, ni manje ni više od toga.
Okrene se želudac, pomuti svijest
Navijačka ekspanzija ovih dana mora vas, hoćete-nećete, suočiti s mnogim pjesmuljcima, ali ne morate biti glazbeni kritičar da vam se okrene želudac i pomuti svijest; tu i svaki normalan čovjek sa zrnom soli u glavi, ili sluha, bilo čega, shvaća da se radi o vrijeđanju ukusa. U novim estradnim tumačenjima teme ‘kako treba navijati’ zapeo sam neki dan gledajući televiziju. U jednoj od emisija koja se bave isključivo nebitnim stvarima, i u kojima domaći estradnjaci vole sami sebi davati na važnosti, prostor je dobila nova nogometna himna “Ovo je najbolji tim”.
Naletio sam na izjavu Miroslava Rusa koji je s Barunima zakopao novu pjesmu i ponosno rekao kako je CD “Otišao za nogometašima“, da su oduševljeni, kao i ‘njegov prijatelj’ selektor, i kako bi i oni htjeli da svi pjevaju baš tu njegovu pjesmu. A on, Rus, hoće da ju pjevamo do finala, a nakon finala ćemo opet pjevati onu (njegovu) “Neka pati koga smeta”. Mada, čini mi se da su oni prijateljima nogometašima ‘sprženi’ CD uvalili prije puta, a onda u samo čekali pogodan trenutak da obznane narodu ljubav reprezentacije prema, eto, ‘njihovoj pjesmi’.
Navijanje i ‘navijanje’ pjesama
Kako dirljivo i emotivno iskreno? A onda čuješ pjesmu “Ovo je najbolji tim” i pomisliš je li to neka zajebancija? Ganula me ta želja za uspjehom na nogometnom i radijskom terenu, mada, teško bu to išlo. Jer kao što naši nogometaši hohštapleri ne znaju trčati, tako naši estradni skladatelji ne znaju skladati. Valjda si zato idu ruku pod ruku, nogu pod nogu. S druge strane, znajući za javni glazbeni ukusu nekih naših nogometaša nedvojbeno je da nemaju ukusa i možda i podržavaju takvu himnu. Znajući privatno što su Dario Šimić i neki njegovi kolege na moje oči kupovali pred desetak godina u jednoj zagrebačkoj trgovini CD-ima, jasno je da priča ima kontinuitet i ne treba očekivati promjene. Niti ukusa, niti na terenu, kako će nas, siguran sam, nakon poraza od Brazila naši dečki uvjeriti već na idućoj utakmici. To možete sa sigurnošću prognozirati i ne možete pogriješiti; oni će ili izgubiti ili će se jedva provući, s pogubnim statistikama, ali opet će imati ispriku i razumijevanje nacije. Jer, nije bitan stvarni učinak nego navijanje, pa i navijanje pjesama.
Male mogućnosti, velike želje
No, problem nije samo tehničke naravi, problem je da je “Ovo je najbolji tim” zaista nemoguće pjevati ako si imalo racionalan, jednostavno je ispod svake razine pjevane i govorene riječi. Ne samo zato jer lažnjak – kakav najbolji tim? – za razliku od “Neka pati koga smeta” koja je ipak imala neki smisao, nego jer je i težak primjer malih mogućnosti na ionako trusnom domaćem estradnom terenu. A nerealnih, velikih želja, kao i na nogometnom terenu. Normalno je i uobičajeno da u demokraciji svatko može govoriti i pjevati što hoće, ali nemojmo brkati lončiće i podlijegati neutemeljenoj nogometnoj euforiji od par dana i gubiti kriterije.
Pretvaranje i muljanje
Ovakve ‘himne’ vrijeđaju ukus a čini mi se i prave navijače, ne ove opće prakse, nego baš prave. Ne ide to samo tako, pa ni lako. Teško je podvaliti ’emociju i energiju’ kad umjesto toga imamo pretvaranje i muljanje ‘navijanja’ – i gledamo u novčanik navijača – a očaj u realizaciji pjesme, koja to zapravo i nije. Komično je kako se Rus i slični prave ‘navijačima’, ali ovakav genetski inženjering prvi otkriju baš navijači. No, to je Rusova ‘skladateljska’ praksa od početka, uvijek je želio biti heroj (skladateljski), da mase po stadionima pjevaju ‘njegove pjesme’. Ali nije išlo. Sjećate se ITD Banda i “Rođen u Zagrebu”? Tada su iskasapili i prepjevali “Born In The U.S.A.” i htjeli postati ‘veliki’, masivni bend kao Prljavo kazalište, ali ne možeš prevariti publiku. Možeš pokušati iskoristiti Springsteenovu pjesmu na domaćem terenu i podilaziti publici, ali im niti oni rođeni u Zagrebu nisu povjerovali.
Navijat će vam oni pjesmu i preko veze
Danas je lakše, jer vas svi mogu medijski maltretirati koliko žele ‘svojim kanalima’, pjesma može i propasti ali ćete ju ipak čuti, navit će vam ju oni bilo kako, makar i preko veze. Teško da će im navijači povjerovati, jer oni prvi osjete što je ‘za pravo’ a što je lažnjak. Slušajući prave navijačke bombe poput “Dinamo ja volim”, čak i oni koji ne vole Dinamo osjećaju da se radi o pjesmi koja zrači i znači nekog vraga, koja ima neku emociju, shvaćaju da je to odlična pjesma.
Slušajući “You’ll Never Walk Alone” – taj maestralni predložak mjuzikla iz 1945. koji izvorno nije niti imao veze s nogometom – događa se slično. Strast i energiju, kao i talent, nemoguće je imati ako je – nemaš. A ako ti je i skladateljska sposobnost mizerna, dobivamo jad i bijeda navijačke pjesme kao ove što se sad štancaju kod nas. Naravno, zaključak je jedini moguć; tu lijeka nema, neka prati kog ne smeta…
