Još se ne stišava bura oko objave Švedske akademije da će ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobiti Bob Dylan, no da nije tako, naprosto ne bi valjalo.
Dylanovo djelo je inspiriralo i provociralo poklonike i kritičare, a posebice kolege muzičare i kantautore, kako u šezdesetima, kada je manijakalno radio i stvarao kao da ne postoji sutra, tako i danas, u poznim godinama svog života. Već je u sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, nakon Dylanovog ‘velikog praska’ i silovite serije izvrsnih albuma bilo jasno da će potraga za ‘novim Dylanom’ biti jalov posao, a sa svakom dekadom naovamo, to je postajalo sve vidljivije.
Nekoliko dana prije objave Švedske akademije, Dylan je sa svojim vršnjacima svirao na Desert Tripu, superfestivalu koji je okupio rock veterane (Paul McCartney, The Rolling Stones, The Who, Roger Waters, Neil Young i Dylan), i ne manje važno, za kraljevski (sedmeroznamenkasti) iznos o kojem mlađe generacije mogu samo sanjati. Svi su se redom pojavili u šezdesetima s prvim antologijskim djelima, u sedamdesetima pečatili zlatom svoje radove, preživjeli osamdesete, da bi u devedesetima dio njih se ili revitalizirao (Dylan, McCartney, Young), ili otišao u bolju prošlost i služio primarno kao koncertna atrakcija (ostatak ekipe).
Točno pedeset godina nakon što je Dylan zauvijek promijenio kulturu 20. stoljeća albumom “Blonde On Blonde“, dogodio se trenutak možda najvećeg priznanja koje je uopće mogao dobiti, i definitivno priznanje ne samo njemu, nego i kompletnoj rock sceni šezdesetih čiji su protagonisti konstantno utjecali jedni na druge: Dylan na The Beatlese, The Beatlesi na Dylana, The Beatlesi na Stonese, Stonesi na Dylana, The Kinksi na The Who, The Who na Dylana, Dylan na The Kinkse, Dylan na Byrdse i The Band i obrnuto, dalje permutacije idu prema željama. Vjerojatno takvu generaciju u sklopu rock muzike više nikad nećemo imati.
Iako je priznanje Dylanu velika stvar i konačna potvrda za rock muziku kao legitimnu umjetničku formu koja obuhvaća simbiozu pjesništva, glazbe i interpretacije, postoji nešto s čim će se generacije morati suočiti: kako to nadmašiti, odnosno, tko bi bio taj tko bi Dylana nadmašio? Još bi se našlo da, doduše jako teško, netko od mlađih muzičara nadmaši rekordne honorare Desert Tripa, ali tko bi od mlađih glava mogao bar primirisati Nobelovoj nagradi? Neki se internetski šaljivdžija sjetio: možda Keith Richards (ili Pete Doherty) Nobel za kemiju? Je li ovo kraj rock muzike, koja će se u neko dogledno doba jednom i zauvijek raspršiti u specifičnije i međusobno manje povezane žanrove, a Dylanov Nobel tek aplauz na kraju predstave?
I kad ovaj tekst već vrvi retoričkim pitanjima, da postavim još jedno: što Dylanov Nobel znači kod nas, u Hrvatskoj? Jedan od stupova Dylanovog izričaja je bila – sloboda, bilo kao sloboda misli, sloboda izražavanja, ili temeljna ljudska sloboda. Jedan rijetki potez koji je pokušao donijeti dašak slobode u naše obrazovanje, kurikularna reforma je đonom ugašena poput jeftinog opuška. O općoj klerikalizaciji, o udarima na slobodnomisleće medije je suvišno govoriti.
Knjigu “Brod u boci” jedinog muzičara iz Hrvatske koji bez krzmanja može stati u istu rečenicu s Dylanom, Arsena Dedića, ovih je dana nadležno ministarstvo odbilo otkupiti za knjižnice – da se razumijemo, riječ je o devetom izdanju zbirke originalno objavljene 1971., odnosno prvom izdanju nakon 1988., nakon punih 28 godina.
Eto, to je nama naša borba dala – dok se Švedska akademija klanja slavnom bardu i proroku, naše vrlo ministarstvo prepušta našeg barda zaboravu.
I dok se cijeli svijet evocira mali milijun izvrsnih Dylanovih stihova, nama preostaje da se ususret novim protestima protiv klerikalizacije obrazovanja prisjetimo njegovog kolege s Desert Tripa, Neila Younga i jedne njegove bezvremenske:
“Southern man, better keep your head,
Don’t forget what your good book said
Southern change’s gonna come at last
Now your crosses are burning fast”
