Nakon The Garden organizatora, na red su došli The Garden izvođači. I to ne bilo kakvi nego No Fakin’ DJs – rijetki dvojac koji je na The Garden Festivalu svirao sve od prvog do ovog zadnjeg izdanja koje se na lokaciji The Garden Tisno održava od 1. do 8. srpnja jubilarni 10. put.
No Fakin’ DJs čine Paddy i Ciaran Quinn (aka Kwinzola i Illson / No Fakin’ Selectors) uz MC Kwasija koji je s njima na više-manje svakom nastupu.
U njihovom svijetu hip-hop se piše velikim tiskanim slovima, a više o ljubavi prema tom glazbenom žanru, svojim počecima, budućnosti glazbe, hologramima i razlogu zbog kojeg im zadnji blog post datira sa 12. siječnjem 2011. godine čitajte u nastavku ovog drugog po redu The Garden Festival related intervjua. Na postavljena pitanja odgovarao nam je Paddy.
Vaša biografija kaže da ste nastali po uzoru na ‘Hip Hop večer u Liverpoolu koja se održavala pod istim imenom’. Recite nam nešto više o toj večeri istog imena i svojim počecima.
Ranih ’90-ih Hip Hop scena u Liverpoolu više-manje nije postojala. Povremeno smo se okupljali na open-mic, funk ili acid jazz večerima gdje se moglo čuti ponešto Hip Hopa i to je bilo to. Za onaj pravi Hip Hop ‘fix’ u smislu live nastupa i kvalitete na tjednoj smo bazi morali potegnuti sve do Manchestera i klubova kao što je Headfunk. Osim redovnih posjeta klubu na istoj smo bazi posjećivali i Fat City Records – dućan u kojem smo kupovali glazbu koju bismo prethodno čuli u Headfunku i ostalim klubovima koje smo tada posjećivali. Nakon toga, 1997. godine jedan je naš poznanik otvorio Jazz klub u Liverpoolu. U to se vrijeme Hip Hop i dalje smatrao glazbom koja donosi nevolje pa su samim time vlasnici klubova nerado organizirali večeri u sklopu kojih se puštala takva glazba. S obzirom na to, našu smo kolekciju počeli puniti jazzom, sampleovima, breakovima, soulom… pa smo tom istom poznaniku pristupili s premisom večeri tijekom koje će se puštati funk iako nam je namjera oduvijek bila da baš ta večer postane isključivo večer Hip Hopa bez kompromisa. I otud ime No Fakin’.
Imate li prilike za interakciju s publikom ili konstantno kopate po koferu za ploče ispod pulta?
Kada se pakiramo za nastup volimo dosta toga natrpati u svoje kofere pa više-manje stalno kopamo i isprobavamo stvari. Kwasi je tu za interakciju s publikom u naše ime. Ipak, čim završimo sa setom odmah se spustimo u publiku i nastavimo partijati. Na kraju krajeva, mi smo prije svega fanovi.
Kako vam je bilo na prvom The Gardenu? Možete li izdvojiti jedan ‘high’ i ‘low’ trenutak The Gardena općenito? Što od ovogodišnje gaže očekujete vi, a što od vas možemo očekivati mi?
Naš nastup na The Gardenu ujedno je bio i prvi posjet Hrvatskoj. Eddie i Gayle naši su dobri prijatelji još od vremena kada su živjeli u Liverpoolu. Ideja da dođemo svirati na prvi The Garden bila je njihova, a mi smo je, naravno, objeručke prihvatili. Na prvu se dalo naslutiti da se na i oko The Gardena događa nešto posebno i jedinstveno. Sama lokacija, ekipa koja stoji iza svega, Hrvati općenito, artisti… Sve zajedno odavalo je osjećaj iskrenosti i obiteljske atmosfere. Smjer u kojem je sve išlo djelovao je svježe i dokle god su nas htjeli uz sebe mi smo bili uz njih – i tako svake godine na čemu smo vječno zahvalni Nicku, Edu, Gayle, Charlotte, Daveu i ostatku ekipe na svim iskustvima. Tijekom svih tih godina sklopili smo toliko divnih prijateljstava za cijeli život i sa svih strana svijeta pa će samim time i nasljeđe The Gardena živjeti još dugo nakon ovog finalnog izdanja. A što se tiče ‘high’ trenutka on se dogodi svaki put kada sviramo na The Gardenu – previše je setova i partya da bismo izdvojili samo jedan. Pravi vrhunac je dolazak na lokaciju, prvo pivo i razgovor s dobrim prijateljima. Jedini ‘low’ trenutak je odlazak kući.
Fale li vam dobri stari hip-hop dani ili mislite da je situacija s tim glazbenim žanrom danas bolja nego što je bila prije?
Mi smo fanovi Hip Hopa još od sredine ’80-ih. Tijekom tog perioda tom se žanru dogodilo puno zdravih, ali i dosta stagnacijskih faza. Na nas je produkcijski i po pitanju sampleova najveći utjecaj imala tzv. ‘zlatna era’ tog perioda. I dok se toj eri uvijek vraćamo kada nam treba inspiracija isto tako konstantno gledamo naprijed – istražujemo novu glazbu, producente i MCeve. Hip Hop je trenutno u svojoj zdravoj fazi. Probijaju se mnogobrojni novi talenti – kako u undergroundu tako i u mainstreamu iliti komercijali – samo se treba malo više potruditi kako biste odvojili žito od kukolja. Isto tako pratimo i ostale žanrove – funk, soul, disco, reggae, elektronsku glazbu… ipak, sve što radimo korijene vuče upravo iz Hip Hopa i ima taj neki senzibilitet. A kada imamo neke sumnje uvijek se zapitamo “Što bi napravio LargeProfessor?“.
Što radite kada ne svirate i nemate gigove? Je li vam glazba dnevni posao ili radite još nešto što ‘plaća račune’?
Da, obojica imamo dnevne poslove. Hip Hop je za nas hobi koji nas ponekad odvede na sjajna mjesta i daje nam priliku da upoznamo jednako tako sjajne ljude pa se po tom pitanju smatramo velikim sretnicima. Obojica imamo klince pa tako vrijeme koje ne provedemo na poslu ili na gigu posvećujemo njima i ‘očinskoj dužnosti’.
Kada sam se pripremala za ovaj intervju prosurfala sam i po vašem blogu i primijetila da ste zadnji blog-post objavili davnog 12. siječnja 2011. godine. Zašto je tome tako?
Blog je primarno zamišljen kao mjesto na kojem je dokumentirana povijest Liverpoolskog Hip Hopa i naše putovanje unutar toga. U našem je gradu bilo previše povijesti afroameričke glazbe koja je ostala neispričana. Ništa od onoga što je napisano nije bilo dostupno nigdje drugdje na internetu – sve su to moja i iskustva ljudi koje smo upoznali usput i htio sam sve to sakupiti na jednom mjestu za neke buduće generacije. Za svaki post potrebno je izvjesno vrijeme. Došli su i klinci pa je uz obitelj, dnevni posao i gigove blog prirodno pao u drugi plan. Zaista ga uskoro planiram ponovno pokrenuti.
Što mislite o online glazbenom svijetu općenito – je li on uopće
važan ili ne? Što mislite gdje će sve to završiti? Hoćemo li u bližoj
budućnosti umjesto žive osobe ispred sebe gledati holograme ili je naša
glazbena budućnost ipak svjetlija?
Što se utjecaja interneta na glazbu tiče nama je to skroz oke i takav razvoj situacije i tehnologije u potpunosti prihvaćamo. Glazba i postoji zato da bi se dijelila, a Internet nam dopušta da radimo upravo to i usput se povežemo s ljudima sa svih strana svijeta. Upravo Internet omogućuje artistima da glazbu izdaju neovisno o labelu koji im za to ne daje priliku, a i mi smo u bespućima interneta otkrili jako puno nove glazbe i artista. Naravno da to podrazumijeva veću dostupnost i manji ekskluzivitet, ali nas ujedno i tjera da radimo još više i trudimo se ponuditi nešto jedinstveno kako bi se izdvojili iz mase. S druge strane i dalje se ništa ne može mjeriti s osjećajem koji u nama pobuđuje fizičko kopanje po pločama u pravom shopu što i dalje redovito radimo. Na žalost klinci koji se danas navuku na skupljanje glazbe taj će ushit fizičkog traženja i otkrivanja glazbe s obzirom na razvoj tehnologije osjećati i osjećaju sve manje i manje. A hologram koji si spomenula me zapravo jako veseli – konačno netko tko će prošetati psa i paziti na djecu. Javi mi kada ta tehnologija postane dostupna!
Budući No Fakin’ planovi, suradnje…
Raspored nam je poprilično zatrpan. Odradili smo redovni godišnji GardenGetTogether s ekipom iz Nightmares on Waxa i bilo nam je stvarno genijalno! Nastavljamo naš rad s O2 Academyem s kojom u Liverpool dovodimo actove poput MobbDeepa, De La Soula i Petea Rocka. U lipnju odlazimo na put kako bi odsvirali šest koncerata s Burgundy Bloodom i The Wu Tang Clanom. S Liverpool Councilom i Gregom Wilsonom radimo na istraživanju vezanom uz utjecaj afroameričke glazbe na sam Liverpool, sviramo na mnogim super mjestima i naravno pripremamo se za zadnji The Garden. Bit će jako emotivno, ali sve dobre stvari na kraju ipak moraju završiti, a kao što sam napomenuo ranije, nasljeđe The Gardena i utjecaj koji je taj festival imao na nas nastavit će se osjećati kroz sve što radimo u bližoj, ali i daljoj budućnosti.
