Iako je stasao kao jazz glazbenik, Nils Petter Molvaer je tijekom godina svoj pristup sve više zasnivao na elektronici i korištenju elemenata suvremene klupske glazbe. Tako na novijim albumima sve veću pažnju posvećuje remiksiranju, sampliranju i eksperimentiranju elektronikom, iako namjera nije osvojiti klupske plesne prostore nego zahtjevnije slušatelje. Poznat je po dojmljivom scenskom nastupu. razgovarali smo povodom objavljivanja njegovog novog albuma “er“
Koliko se vaša glazba na koncertima razlikuje od one na studijskim snimkama?
Postoji razlika. Glazba koju ostvarujemo na koncertu nadahnuta je iskustvom u tom trenutku na pozornici. Mnogo je više interakcija između glazbenika, reakcija na ono što ja, gitarist ili netko drugi činimo. Puno je više improvizacija. Glazba koja nastaje u studiju osnova je za ono što se događa na koncertu gdje se skladbe mijenjaju. To je važno i za nas, kako bi bilo zanimljivije. Vrlo je lako provjeriti kako se organski mijenjamo.
Na svojim nastupima spajate više različitih medija kreirajući svojevrsni performance. Je li to povezano s vašim iskustvima u kreiranju kazališne glazbe?
Performance može biti mnogo toga. Mogli bi to nazvati performanceom. Blisko surađujem s majstorom za rasvjetu, a ponekad izvodim djela solo, poput jednosatne solo izvedbe u koju uključujem video projekcije. To je sve vezano s interakcijom. Također sampliram video snimke i vraćam ih natrag. Na taj način se poigravam foto radovima različitih ekspresija. Mi ne skačemo po pozornici niti ne vrištimo poput rock skupina, ali pri kreiranju posebnog ugođaja volim koristiti vizualne aspekte.
Na koji ste način koncipirali novi album “er“?
Želio sam uključiti više vokala, ali također i ostaviti više prostora programerima. Ideja o takvom nazivu albuma očita je. Naime, naslovi većine skladbi završavaju s “er”. Primjerice, “Sober”, “Darker”, “Feeder”, “Water”, “Dancer” i druge. Nastojao sam kreirati glazbeni svijet u kojem ću se osjećati ugodno i koji će ići u drukčijem smjeru. Ali, u osnovi sam nastojao snimiti lijepu ploču.
Snimili ste izvedbu, uvrštenu na Internet, u kojoj koristite i rapere što je posve drukčiji stil. Zašto ju na kraju niste uvrstili na album?
Ta izvedba nije uvrštena na album iz raznih razloga, najviše zato što jako odudara od drugih izvedbi. No uvrstit ću ju na sljedeći album. Postoji ekskluzivan mix, samo na iTunesu. To je skladba “Eter”. Nije na albumu, ali može se skinuti s iTunesa.
Poznati ste kao veliki ljubitelj poezije. Jeste li zato uvrstili na album vokalne izvedbe?
Svakako. Poezija je predivna umjetnička forma i jako je povezana s glazbom. Mislim da Sidsel Andresen piše lijepe pjesme. Veliki je dar mogućnost što mogu poeziju integrirati na album, a to je ostvarivo kroz suradnju sa Sidsel. Predivna je. Sretan sam zbog toga.
Kako ste ostvarili spoj akustične i električne izvedbe?
Elektroničku glazbu povezujemo sa zvukovnim svijetom. Neke stvari nije moguće ostvariti pomoću akustičnih glazbala. Morate manipulirati zvukom. Za mene je uvijek bio zanimljiv taj kontrast jer pobuđuje znatiželju. Pokušavam pronaći balans, organsku ravnotežu pri čemu se ne zna odakle što dolazi, ali donosi jednu veliku sliku. Na nekim smo koncertima imali bubnjara koji je tek došao i nije znao što tko svira. Trebao se uklopiti u cjelovitu zvučnu sliku i ostvariti interakciju s njom. To volim. To nije poput elektronički ostvarenih loopova preko kojih sviraju akustični glazbenici.
Na ovom albumu uz vas su svirali neki glasoviti skandinavski glazbenici poput Sidsel Endresen ili Eivinda Aarseta, vođe vlastitih sastava koji objavljuju albume pod svojim imenom. Kako ste okupili te glazbenike?
Sa Sidsel surađujem već dvadeset i pet godina. Bilo je logično da ju zamolim za suradnju na albumu. Ona je također sudjelovala na snimanju skladbe “Eter”. Aivind je stalni član mojeg sastava. Naravno, sada ostvaruje i samostalnu karijeru, ali kad god ima vremena i u mogućnosti je svira sa mnom. Njegov je zvuk integralni dio zvuka cjelokupne skupine. Na snimanju su sudjelovali i novi glazbenici. Koristili smo udaraljkaša Helgea Nordbakkena koji je svirao s Mari Boine i Mariom Joao, a sad svira s Jonom Balkeom. On integrira elektroniku i akustiku, a svira i afričke bubnjeve.
Kako doživljavate skandinavsku glazbenu scenu za koju je slavni Keith Jarrett rekao da, uz afričku, predstavlja najzanimljiviju i najkreativniju scenu današnjice?
Teško je objasniti skandinavsku glazbenu scenu. Ne obilazim koncerte i ne slušam puno druge sastave, ali uzlet skandinavske scene leži u nekoliko stvari. Važna je lokacija. Ovdje nije toliko stresno. Glazbenici imaju vremena samostalno razvijati svoju glazbu. ECM je odigrao važnu ulogu pokazujući put, kreirajući formu improvizirane glazbe koja nije zasnovana na tradicionalnoj afro-američkoj glazbi ili tradiciji općenito. Radi se o drukčijem načinu improviziranja. ECM je ostvario velik utjecaj u Norveškoj.
Nije li Jazzland tvrtka koja nastavlja ono što je ECM započeo?
Tako je. Iznimno je značajno ono što čini Bugge Weseltoft. On objavljuje glazbu koju voli. ECM je tvrtka jedne osobe, Manfreda Eichera, dok Bugge podržava različitosti. Ne upliće se u produkciju. Dozvoljava da glazbenici nesputano ostvaruju svoje zamisli. Jazzland koristi samo kao oruđe za objavljivanje glazbe. Mislim da je Jazzland jako značajna izdavačka tvrtka.
Surađujete li s Buggeom?
O da. Mi smo susjedi. Nekad zajedno objedujemo, ponekad idemo zajedno na skijanje. U zadnje vrijeme nismo puno svirali zajedno, ali to je zato jer obojica imamo karijere koje iziskuju mnogo vremena. No, razgovarali smo o tome i možda ćemo u buduće svirati zajedno.
U kojoj se mjeri referirate na norvešku tradicijsku glazbu u kreiranju vlastite?
Tradicija je uvijek prisutna, ne toliko tradicionalna glazba, ali za mene su značajni glazbenici poput Jana Garbareka, Terjea Rypdala, Arilda Andersena, Jona Christensena, ti umjetnici koji su objavljivali za ECM. Oni su započeli nešto novo. U tom smislu rekao bih da dolazim iz te tradicije. No, živimo u svijetu u kojem, želimo li čuti pjesme pigmeja ili glazbu Mongolije, možemo to ostvariti u roku pet minuta odemo li na Internet. Tako nadahnuća dolaze sa svih strana. Izazov je sve to upijati i filtrirati kako bi izašlo kroz tvoju vlastitu glazbu.
Jeste li u novije vrijeme skladali glazbu za kazalište ili film?
Trenutno miksam glazbu za francuski film “Edy”, crnu komediju u kojoj glume neki iznimni glumci. To volim raditi iz dva razloga. Kao prvo, volim kreirati glazbu krajolika koja je odraz onoga što glazba donosi na vizualnom planu. Druga pogodnost je što mogu raditi kod kuće, ne moram ići na turneje. Znam da ću provesti četiri mjeseca kod kuće u radu i živjeti normalan život što je također jako važno. Kreirati glazbu za kazalište iziskuje suptilnost, sposobnost kreiranja vibracija, osjećaja. Dobar je osjećaj što znam da kreiram nešto lijepo.
Koristite li ta iskustva za vaše performance na pozornici?
Ne toliko na pozornici, ali te skladbe koristim kao glazbene predloške. Ponekad mogu neku od skladbi što ih radim za kazalište i filmove integrirati u koncertne izvedbe, te ih nadograđivati interakcijama umjesto da ih predstavim kao kazališna djela. No, ne koristim ih za performance. Tu se ne bih osjećao ugodno.
Intervju priredio: Davor Hrvoj
