Nightwish je osnovan 1996. godine u finskom gradu Kitee, a osnovali su ga klavijaturist Tuomas Holopainen, gitarist Emppu Vuorinen i bivša pjevačica Tarja Turunen.
1997. godine u bend dolazi bubnjar Jukka Nevalainen, kada je akustičnu
gitaru zamijenila električna, te snimaju album prvijenac “Angels Fall
First”.
Svjetsku slavu postigli su albumom “Oceanborn” (1998.), prije kojeg se sastavu pridružio basist Sami Vänskä, stari Tuomasov prijatelj, a onda je uslijedio “Wishmaster” (2000.), s kojim je Nightwish potvrdio klasu i profilirao se u najpopularniji metal bend s pjevačicom. 
Uslijedio je izlazak kompilacije studijskih i live pjesama “Over The Hills And Far Away”, na kojem su gostovali pjevači Tony Kakko (Sonata Arctica) i Tapio Wilska (Finntroll). Krajem 2001. godine Tuomas je zamolio Samia Vänsku da napusti sastav, a zamijenio ga je Marco Hietela (Taror, ex-Sinergy), koji je uz sviranje odrađivao i vokalne dionice. Nakon što su 2002. godine objavili “Century Child”, iduće su uzeli stanku, da bi 2004. izašao “Once”, te best of album pod nazivom “Highest Hopes – Best Of“, koji je osvojio zlatnu ploču. 
2006. izašao je DVD “End Of An Era“, koji ima posebno značenje, jer je nakon koncerta, koji je snimljen 21.10.2005. u Hartwall Areni u Helsinkiju, Tarji uručeno pismo kojim je Tuomas, Jukka, Emppu i Marco obavještavaju da više nije član sastava. Nakon puno kontroverzi, situacija se smirila, te je po održanoj audiciji u svibnju 2007. godine objavljeno kako će Tarju zamijeniti Anette Olzon pjevačica švedskog Alyson Avenuea. 
U jesen 2007. godine objavljen je šesti studijski album “Dark Passion Play“, koji je koštao preko 500 tisuća eura, što ga je učinilo najskupljim u povijesti finske glazbe. No to se isplatilo, budući da je postao najuspješniji i najprodavaniji ne samo u njihovoj karijeri, već i najtiražnije izdanje Nuclear Blasta, prodavši se u blizu dva milijun kopija. Iste godine započela je najduža turneja, “Dark Passion Play World Tour”, koja je započela 6. listopada 2007. u Tel Avivu, završila 19. rujna 2009. u Helsinkiju, a uključuje i nastup u Hrvatskoj. 
30. srpnja prošle godine Anette je rodila sina Johanu Husgafvelu, basistu Paina, koji je svirao s Nightwish na spomenutoj turneji, a za to vrijeme članovi benda i dalje su radili na materijalu za novi, sedmi studijski album “Imaginaerum“, koji će biti objavljen 2. prosinca 2011. godine.
Single “Storytime“, cover art, koncepciju albuma, film koji će se snimiti, i još puno toga, pojasnili su Tuomas Holopainen i Marco Hietala, u intervjuu koji nam je omogućio Nuclear Blast.
Govorit ćemo malo o novom singlu. Zašto ste odabrali “Storytime” za prvi singl?
Tuomas: Onih dana, kada moraš izabrati singl, u osnovi moraš misliti samo na zastupljenost na radiju, jer fizička prodaja praktično više i ne postoji. Jednostavno smo se pitali koja je catchy pjesma s albuma, koja bi bila dovoljno kratka za radijske postaje i koja bi najbolje predstavljala zvuk albuma. “Storytime” je djelovala kao najbolji izbor.
O čemu govori pjesma i kakvu ulogu ima u cijelom konceptu?
Tuomas: Poziva vas da uđete kroz vrata “Imaginaerum”. Izaziva vas da krenete na vožnju vlakom smrti, kroz sva čuda koji album nudi. A sama pjesma u principu je snaga tih priča i efekt koji priča ostavlja na nas kao čovječanstvo.
Cover prikazuje drevnu knjigu i sat od 13 sati. Koja je ideja?
Tuomas: Panika u posljednjoj minuti, jer nam je trebao cover za singl jako, jako brzo, nismo o tome zapravo razmišljali sve do neka dva dana prije roka, pa smo jednostavno morali nešto učiniti. I zapravo, singl se zove “Storytime” pa bi očigledan izbor bila knjiga, i amblem ptice na knjizi je poput prepoznatljivog znaka, kao što je za prethodni album “Dark Passion Play” bilo klatno. Htjeli smo to uvrstiti i u cover prvog singla.
Imaš li još vremena čitati knjige?
U trenutku kada sam prestao imati vremena za čitanje knjiga, ozbiljno sam razmislio o životu. Dakle da, definitivno imam.
Kada si počeo razmišljati o novom materijalu i kako se javila ideja cijelog koncepta?
Početna točka stvaranja “Imaginaeruma” bila je ljeti 2007. Upravo smo završili album “Dark Passion Play” i počeo sam razmišljati koji je idući korak benda, koji je koncept idućeg albuma, jer mislim da je “Dark Passion Play” tako ekstreman, kada su u pitanju žanrovi i veličina zvuka. Jednostavno sam mislio da trebamo izaći s nečim novim. I učinilo mi se kako je zvuk benda već godinama poput filma, pa su filmovi i soundtrackovi bili velika inspiracija za nas. Pa zašto da ne napravimo pravi film skupa s albumom? To je nešto što do sada u ovom smislu nije napravljeno. To je bio lijep izazov za nas da napravimo nešto inovativno.
Trebate li biti posebnog raspoloženja prije nego krene ‘kreativan proces’? Je li to nešto što možete kontrolirati, usmjeravati, ili inspiracija dolazi slučajno?
Tuomas: Najvažnija stvar je osjećati, moraš biti određenog raspoloženja da bi stvarao, bilo da si jako tužan, melankoličan, sretan, zaljubljen… Jednostavno, moraš imati ‘izljev’ emocija u sebi da bi bio u stanju stvarati. Ali inspiracija za ideje može doći bilo gdje, nema veze s mjestom ni vremenom.
Ovoga puta točno ste znali kako raditi s Anettinim vokalom. Utječe li to na ideju kakvu ste imali da pjesme budu otpjevane?
Tuomas: Nema tolike razlike koliko biste mogli očekivati. Naravno, nakon zadnjeg albuma znali smo njezin raspon glasa i znali smo što može učiniti, koje su njene prednosti i mane. Da, imalo je malo utjecaja, ali mislim da je najveća razlika na “Imaginaerumu” ta što je Anette dobila puno samopouzdanja, jer kad je pjevala svoje dionice za “Dark Passion Play” bila je još dosta nesigurna u sebe, nismo vidjeli njezin puni potencijal i raznolikost, ali sada, nakon četiri godine u bendu, može se opustiti i koncentrirati na pjevanje, što čini najbolje. I definitivno je podigla svoju interpretaciju na višu razinu na ovom albumu.
Slušajući “Imaginarium” osjećaš se kao da gledaš fantasy film, ali bez slika. Kako se ti osjećaš dok slušaš album?
To je u osnovi najbolji kompliment koji nam netko može dati, da vide glazbu koliko je i čuju. To je svrha mog pisanja od početka. Želim stvoriti nešto vrlo vizualno, stvoriti priče i vizije da ih slušatelj doista vidi.
“Imaginaerum” je postao vrlo raznolik album. Također, pokazuje nove glazbene strane i eksperimente s različitim žanrovima. Je li se to razvilo prirodno?
Tuomas: Da, došlo je prirodno. Ne želiš unaprijed previše razmišljati kako bi album trebao zvučati, kakve elemente upotrijebiti, u kakvom smjeru ići, hoćemo li napraviti album s više orkestralija, hoćemo li napraviti više heavy album… Jednostavno ne želiš toliko unaprijed računati, počneš kreirati te priče, vizije, nešto te inspirira, a onda počneš razmišljati koji je najbolji način da oživiš tu pjesmu. Naravno da želiš postaviti izazov sebi i slušatelju da nikad ne napraviš isti album ili pjesmu. Dakle, stalno tražiš nove načine da ispričaš tu priču i na “Imaginaerumu” ima nekih stvari koje prije nismo radili poput dječjeg zbora, masivnog korištenja raznih perkusija ili jazz vibrafon u pjesmi “Slow, Love, Slow”, itd.
“Slow, Love, Slow” je najneuobičajenija pjesma; kako je nastala?
Tuomas: Izvorno, imao sam viziju jazz kafića u zamišljenom svijetu, gdje se puno čudnih stvari događa i bila je to jaka slika koju sam imao, te sam počeo misliti kako bi to bilo jako lijepo. Jazz pjesma u stilu Davida Lyncha i Twin Peaksa. Oduvijek mi je jazz bio fascinantan, njegova čistoća, čiste emocije i to što je jako sirov. Doživljavam ga slično ekstremnom black metalu, jer je tako ogoljena glazba, to je ono što me fasciniralo i htio sam dati priliku i vidjeti jesmo li u stanju napraviti i mi nevjerojatnu jazz pjesmu. I mislim da je rezultat vjerojatno pozitivno iznenađenje na albumu.
Marco je također napisao jednu pjesmu “The Crow, The Owl and The Dove”. Kako si ukomponirao pjesmu u koncept albuma?
Mislim da sam tu pjesmu prvi put čuo u backstageu u Moskvi i odmah vidio potencijal u njoj, svidjela mi se na prvu i pitao sam ga možemo li je iskoristiti na idućem albumu Nightwisha, umjesto Tarota i obećao nam je dati pjesmu. Igrao sam se malo s melodijom i sveukupnom atmosferom, a nakon što sam pročitao knjigu američkog književnika Henrya Davida Thoreaua, dobio sam inspiraciju za tekst pjesme i tako je praktično pjesma rođena i savršeno se uklapa u album. Meni je pomalo smiješno da najveći heavy metal ‘frajeri’ u bendu završe s pop pjesmuljcima.
Marco, također si pozvao neke članove obitelji da sudjeluju. Što su radili i kako si došao na tu ideju?
Ideja je originalno došla od Tuomasa koji je napisao niz poezije, recitacija, kojih zapravo ima puno i one se uglavnom bave ljudskim emocijama i određenom tamom, svjetlom, svim dobrim stvarima, i činilo nam se da bismo trebali druge ljude da odrade neke dijelove. I što ima bolje od toga da sudjeluju tvoji voljeni, obitelj, prijatelji… kako bi to odrecitirali. S moje strane, mislio sam da već imam poprilično veliku ulogu na albumu, ali zašto ne bismo čuli tri generacije pa sam oca zamolio za jedan dio, sinove za drugi i svi članovi obitelji ostalih su sudjelovali.
Još jednom, važnu ulogu imaju orkestralije, koje ste ponovno radili s Pip Williamsom. Pretpostavljam da je to bio još jedan veliki izazov, ponovno raditi s ovako velikim čovjekom, orkestrom i zborom?
Marco: Da, naravno. S ovim bendom trudimo se razmišljati dosta ispred, njegov demo je jako dobar i kad Pipu daš demo, on je poput old school engleskog gospodina. Vrlo je ugodan za raditi. Pretpostavljam da je zapravo imao problema razmišljajući koliko daleko može ići. Mislim da je proveo besane noći razmišljajući o svemu i pišući hrpu stvari. Radeći s tim ljudima u Londonu, zborom, orkestrom, Pipom… vidiš da su oni veliki profesionalci, orkestar je primjerice napravio puno posla oko filma, gdje stvarno moraš puno raditi oko tempiranja i to pomaže kad pokušavaš spojiti orkestralije s rock’n’roll bendom. Dakle, rad svih skupa ima ozbiljnu ulogu kako bi album bio što bolji.
Anette je nevjerojatno napredovala. Što osjećate kada čujete na koji način oživljava tvoje pjesme?
Marco: Bio sam stvarno iznenađen kada sam prvi put čuo vokale. Naravno, već smo radili album i to je bio stvarno početak kada smo je predstavili javnosti kao novu pjevačicu i bili smo dvije godine na turneji. To je zasigurno puno utjecalo na nju, jer ovaj put kad je bila u studiju i kada sam je čuo, bila je stvarno opuštena, istovremeno samopouzdana i jaka, tu je niz osjećaja. Od osjetljivih do vještičjeg vriska kroz cijeli album, za mene je to sjajan rad, zapravo sam jako ponosan na nju.
Ilustracije “Imaginariuma” su poput pozivnice u svijet mašte, treba li tu slušatelj pobjeći?
Marco: Može se tako shvatiti, definitivno. Jer ilustracije trebaju postaviti okvir, dok su zapravo to slike, ali su i dalje okvir za cijeli svijet koji otvara glazba. Naravno, htjeli bismo ljude odvesti iz zečje rupe do svemira i sve ono što je između.
Što će slušatelj doživjeti nakon što uđe kroz vrata?
Marco: Nadam se puno toga. Jedina stvar koju ne želim da dožive je dosada, ali kao što sam rekao, u vokalima ima puno emocija, naravno kao i u instrumentima koje sviramo mi i gosti. Ako se uživiš sa svime, onda ćeš se smijati, plakati, voljeti, mrziti…
Rekli ste da će album biti avantura u čudesan svijet koji svi poznajemo, ali smo davno na njega zaboravili. Možeš li nam reći više o tom čarobnom svijetu?
Marco: To čarobno mjesto vjerojatno je globalno gubljenje mašte djeteta u nama. Vrijeme kada si mogao vjerovati u stvari i učiniti ih stvarnima. To je ono što želimo postići.
Izvorna ideja bila je snimiti 13 kratkih priča povezanih s pjesmama. Stobe Harju ih je trebao sve snimiti. Kako se ideja na kraju pretvorila u film?
Marco: Stobe Harju radio je “The Islander” s “Dark Passion Play” albuma i napravio je vraški dobar posao. Tuomas je imao ideju snimati kratke filmove za svaku pjesmu, Stobe je rekao ako ćemo snimati 13 videa, trebat će nam budžet kao za film, zašto da onda ne napravimo film. Što je za nas naravno bilo otkriće i rekli smo da je u pravu. Tuomas je imao vizualne ideje, Stobe je počeo pisati scenarij, napravio je jako lijep koncept. A ja i ostatak benda, kada smo počeli s probama za album, u jednom trenutku mi je sinulo, imamo priliku ovo učiniti jer poznajemo ljude, one koji su u filmskoj industriji koji poznaju producente, sponzore, Stobe ima ideje, stvarno bi moglo uspjeti. I ako sada imamo priliku, druga se možda nikada ne ukaže, jednostavno je moramo zgrabiti.
Hoće li sve pjesme biti dio filma?
Marco: Sve pjesme će biti dio filma, ali bit će uređivanja u nekim pjesmama, a tu je i originalna partitura koju je u Finskoj napisao Petri Alanko i već je načinio neke promjene s orkestrom kako bi uklopio glazbu u film. Neke pjesme će na filmu biti u cijelosti i uglavnom kakve su na albumu. Promijenjene pjesme će se nalaziti ispod dijaloga, jer film doista ima svoju priču, dramu, priču, glumce, dijalog… Temeljene na viziji i osjećajima koje smo imali za album i pjesme. Ali kao što sam rekao, to su kao drugačiji životi. Na albumu su pjesme koje se trebaju slušati, a film se treba gledati.
Kakvu će ulogu imati bend u filmu, hoćete li biti glavni glumci?
Marco: Ne, ne baš. To bi vjerojatno bilo malo čudno za nas, jer doista govorimo o drami, pravoj priči. Ljudi će vjerojatno imati predodžbu kakvi smo i to bi vjerojatno prekinulo napetost. Trudimo se minimalizirati to pojavljivanjem u određenim scenama koje se pojavljuju u filmu.
Na koji način film prati album? Kako se oni nadopunjuju?
Marco: Nadam se da se nadopunjuju. Kao što sam rekao, album je namijenjen slušanju, to je glazbeni dio posla i to je ono što mi kao bend radimo, nadamo se dobro. To je gdje se kao bend koncentriramo. Film, kao što sam rekao, ima svoju priču. Temeljen je na radu benda, njegovoj glazbi i tu ćete naći poveznicu. Do sada sam vidio pojedine isječke, poznajem priču i čini mi se da imamo priliku napraviti nešto dobro, film koji će vas odvesti na put, vjerujem i duboko uznemiriti na nekim mjestima, volim tu sadističku ideju. S ovim različitim stvarima, ne znam mogu li se nadopuniti, ali jaka je prilika za to. Nadam se da će samostalno opstati i da će biti poznati kao djelo koje smo napravili.
Istovremeno, započet će prvi dio turneje. Hoće li to ponovno biti dugo putovanje, kao što je to bilo s “Dark Passion Play”?
Marco: Ne, mislim da je dvije godine, što smo učinili s “Dark Passion Play”, bilo teško svima nama, pogotovo Anette koja je prvi put išla raditi tako veliki posao, ali nam je donijelo i puno iskustva. Srećom, kad je netko tužan za domom ili umoran od svega ovoga, obično se netko drugi onda bolje osjeća i bili smo u mogućnosti kroz sve to pomoći jedni drugima. Također, veliko hvala i sjajnoj ekipi koju smo imali, ti ljudi su pravi prijatelji. Da, uspjeli smo izdržati dvije godine, mislim da više nećemo tako dugo. Ovaj put ćemo napraviti nešto jednostavnije i brže.
