Mjesto radnje Radar festival, Varaždin. U prohladno i vjetrovito popodne na sjeveru Hrvatske ugošćen je bio legendarni Bob Dylan, a prije njega stage i publiku osvojili su ‘velški revolucionari’ Manic Street Preachers odličnim i žestokim nastupom i zabavnim upadicama između pjesama pa je svaki posjetitelj mogao skužiti njihovo oduševljenje što su nas posjetili, posebno nakon pobjede nad Nijemcima na EP-u i fešte koja je uslijedila dan prije Radara.
Manicsi postoje već više od 20 godina, među kojima im je period do sredine ’90-ih bio obilježen samim pohvalama i uspjesima. Nekako u vrijeme nestanka Richeya Jamesa izgledalo je da lagano posustaju što se najbolje moglo iščitati posljednjim albumima, s kojih su većinom bili dobri singlovi, dok je ostatak albuma bio blijed. 
U formu su ih vratili soloalbumi najistaknutijih članova (Bradfield i Wire) jer je prošlogodišnji “Send Away the Tigers” bio pun pogodak.
Prije njihovog nastupa, u backstageu smo uspjeli uloviti Nickya Wirea s kojim smo prošarali moge teme, a njemu nije bilo ništa teško odgovoriti, pa je time još jednom pokazao da i velike zvijezde ne moraju biti stalno egoistične i nepristupačne. Evo što nam je sve Nicky rekao…
Ovdje na Radaru poslije vas će nastupati Bob Dylan. Kakav je osjećaj dijeliti pozornicu s takvom legendom kao što je on?
Vrlo sam uzbuđen. Nije još mnogo ljudi na svijetu ostalo koji su toliko misteriozni i božanstveni, pravi rock kraljevi poput njega. Jedan je od najvećih tekstopisaca kojeg je svijet imao…
Jesi li imao priliku upoznati ga?
Na žalost, nisam ga nikad upoznao. Jedva čekam večer da ga pogledam uživo jer ga dosad nisam još nijednom gledao.
Prije dvije godine, izdao si solo album, kao i pjevač Bradfield… Što te ponukalo na to?
Mislim da je to bio samo moment ispucavanja svoje taštine. Manicsi su velika stvar, kao jedan ogroman stroj, dok smo sa solo albumima dobili slobodu i neovisnost, kao u neko doba romantike. Nije tu bilo neke utrke tko će više prodati ili nešto slično, već su oni izdani zbog našeg umjetničkog izražavanja.
Kako si zadovoljan s time?
Bilo je vrlo zabavno, bez nekog pritiska. Nisam to radio radi fanova, već radi sebe. Čak me ne bi niti zaboljelo da nisam prodao niti jedan primjerak albuma jer je to bio moj gušt. Imao sam mnogo napisanih pjesama koje sam želio nekako istaknuti pa je to bila prigoda. To iskustvo sa solo albumom mi je dalo inspiraciju za “Your Love Alone Is Not Enough”, koju ne bih nikada napisao da nije bilo toga.
Izgleda da su vam ta dva albuma dala mnogo snage za novi album Manicsa “Send Away the Tigers“… Da li su Manicsi stvarno trebali malo odmora?
Kad smo počinjali, zapravo smo prva četiri albuma napravili u četiri godine jer kad si mlad imaš mnogo ideja i jedva čekaš da ih s nekim podijeliš, ali kada malo ostariš, sve se promijeni, trebaš malo više vremena jer si već mnogo ideja potrošio…
Hoće li biti još ovakvih solo uradaka?
Nisam više siguran da li će biti. Sada već postepeno radimo na novoj ploči Manicsa za koju se nadamo da bi izašla sljedećeg ožujka, pa sumnjam da ćemo biti zaokupljeni sa solo albumima u skorijoj budućnosti.
Na što najviše vremena potrošiš između albuma?
Najviše na obitelj. Oženjen sam već 15 godina i imam dvoje djece, curicu i dječaka, pa pokušavam s njima provoditi što više vremena.
Na zadnjem albumu se nalazi “Your Love Alone Is Not Enough” koja je postala jedan od vaših najvećih hitova. Nije li možda ta pjesma malo previše pop?
Hmm, nismo se mi nikad bojali pop glazbe u rocku. Kada se malo pogleda unatrag, svugdje smo se malo pokušavali približiti publici, dok su primjerice “Know Your Enemy” i “The Holy Bible” bili politički jako mračni albumi. Mislim da smo trebali nešto poput “Your Love Alone Is Not Enough”. Nisam uopće posramljen njome, niti pop elementima u rock glazbi…
Čija je ideja bila suradnja s Ninom Person?
Oduvijek smo željeli surađivati s njom. Kada sam napisao pjesmu, rekao sam Jamesu da bi ovo bilo idealno da Nina otpjeva s nama, sa čime se on složio. S The Cardigansima smo mnogo puta svirali, na mnogim festivalima i veliki sam njihov fan, pa je sve prošlo vrlo lagano, Nina je prihvatila, odletjeli smo ju snimiti u New York… Bilo je vrlo jednostavno što je uvijek dobar znak.
Na albumu se kao ‘hidden track’ nalazi pjesma “Working Class Hero” The Beatlesa. Tko je još najviše utjecao na vas?
Osim njih… Kada smo započinjali, mnogo smo se divili Public Enemyu i Guns’n’Rosesu, to su bili bendovi koje smo jako voljeli. Mislim da su u ono vrijeme svi sa 16-17 godina voljeli te bendove, pa kako ne bi i mi.
Utjecali su i mnogi nezavizni bendovi, poput Magazinea, Public Imagea, naravno i The Clash i Sex Pistols. Ma u principu sva glazba utječe na nas, pa tako i filmovi i pisci, svega ima tu po malo. Ja se gotovo svaki puta iznova inspiriram, pa tako sam dobio i nekoliko ideja dok sam šetao ulicama Zagreba.
A otkud toliko politički i socijalno orijentirani tekstovi?
Na fakultetu sam studirao politiku, pa me to zanima. Kako neki vole pročitati dobru knjigu ili preslušati neki CD, tako ja imam potrebu za politikom. Mislim da će uskoro propasti kapitalizam jer mnoge stvari ne štimaju u njemu, posebno u Britaniji. Ma politika je svugdje zanimljiva, bilo da je riječ o Venecueli, Kosovu, Walesu…
Da li je Manicsima bio otežan put prema, nazovimo to tako, uspjehu zbog toga što dolazite iz Walesa?
Teže je započeti, u svakom slučaju, ali sada je OK. Kada smo započinjali prije dvadesetak godina, svi su se ponašali prema nama kao da dolazimo iz neke zabiti koja uopće nema neku glazbenu tradiciju. Mislim, bilo je pop zvijezda poput Toma Jonesa, ali nije bilo nikakvog cool rock benda, pa smo, u neku ruku, mi bili prvi koji su postavili temelje za današnju velšku rock scenu.
Danas je mnogo lakše, poslije nas su došli Stereophonicsi i Catatonia… Ma, moraš ozbiljno i predano raditi pa ćeš uspjeti. U početku su mnogi imali predrasude u svezi nas, ali mi smo ih sve iznenadili žestokim radom i zanimljivim idejama pa smo zato danas tako poznati i cijenjeni bend.
Što misliš, da li je danas previše mladih indie rock bendova u Britaniji?
Mnogo previše ih je… Svi su neka crta, neka sredina… Nisu baš čisto sranje, ali nisu niti dobri, samo su prosječni…
Za to su ponajviše krivi NME i Uncut koji svaki dan imaju ‘novi najbolji bend na svijetu’…
Da, istina, ali ipak su mnogi od tih bendova veliko razočaranje.
Koje bi ipak ti izdvojio?
Volio sam The Libertinese kad su se progurali. Ima nešto posebno kod Petea Dohertya, posebno u njegovim tekstovima, zbilja mu se divim. Od ostalih bendova, sviđaju mi se Klaxonsi, vrlo su dobar, pravi originalni britanski bend koji miješa sve i svašta, The Enemy svira dobru glazbu, a ostalo je… Prosjek…
Ovo je tvoj prvi posjet Hrvatskoj?
Da, prvi mi je, makar bi volio ovdje doći u vrijeme odmora. Vidio sam da imate prelijepe nacionalne parkove, tu je i vaša nevjerojatna obala… Mnogi moji prijatelji dolaze ovdje i imaju samo riječi hvale. Trebao bih staviti svoju obitelj u avion i doletjeti ovamo. Tu smo tek dva dana, a imamo toliko lijepih uspomena. Jedva čekam da se vratim.
Koji su planovi Manicsa u budućnosti?
Pa evo, kao što sam već rekao, nadamo se da ćemo uskoro završiti album, pa bi početkom godine izašao, mi se nadamo u ožujku, najkasnije u travnju, a bit će vrlo spokojan i nesretan, u potpunosti različit sa “Send Away the Tigers“, nešto više u stilu “The Holy Bible”, a opet drugačije…
To je dobro kod Manicsa da svaki novi album različit od prijašnjeg…
Da, bitan je taj novi zvuk i stalno mu se mora težiti jer inače brzo zapadneš u prosjek, a iz njega se teško izdići. Mi pažljivo pokušavamo dozirati nove elemente, pa nam tako “Lifeblood” nije donio neke komercijalne uspjehe, bio je to čudan album, ali opet smo to bili mi, samo malo drugačiji.
Koliko ti treba da napišeš neku pjesmu?
Za tekstove mi ponekad treba jako mnogo vremena, dok glazba ide jako lagano. Nisam neki dobar gitarist, samo prosječan, ali spojiti glazbu s riječima je ponekad jako teško. Za stihove pjesme “If You Tolerate This…” mi je trebalo oko tjedan dana…
Čija je bila ideja za obradom Rihannine pjesme “Umbrella”?
To je bila zajebancija za NME. Bila je to moja ideja jer se ponekad mora priznati da pop glazba ima neke briljantne ideje…
Da li bi iz tog žanra možda htio s nekim surađivati?
S Damonom Alburnom (smijeh)… Znam da on nije pop (smijeh)…
Koji ti je najbolji bend svih vremena?
Meni su najbolji The Who, prebrutalni su, pravi maheri, četiri genijalaca! Zapravo tri genijalaca i Roger Daltrey (smijeh)…
foto: Tomislav Capan
