Kad se u medijima govori o popularnoj glazbi, nerijetko možemo čuti izjave u kojima se uspoređuje stara i nova glazba.
No, zbunjujuće je što se pod starom podrazumijeva ona koja je nastala u osamdesetim i devedesetim godinama prošloga stoljeća. Zašto se uvijek prešućuje glazbeno razdoblje druge polovice šezdesetih i prve sedamdesetih godina prošloga stoljeća kad je snimljeno puno albuma s iznimno kreativnom glazbom?
Iako su mnogi od njih ostali trajnim vrijednostima rock diskografije, četrdesetak godina nakon njihova objavljivanja ti su albumi gotovo zaboravljeni, osim u getoiziranim skupinama frikova, generacije pedesetogodišnjaka i šezdesetogodišnjaka koji se s nostagijom prisjećaju te uzbudljive glazbe slušajući ju uglavnom na vinilima, ne samo zato što sva izdanja nisu dostupna na CD-ovima već stoga što ti šmekeri još uvijek imaju svoje argumente – za crne ploče. No, danas ih je gotovo nemoguće nabaviti.
Novu radost na lica tih čudaka pobudila je nova ponuda diskografske kuće Dancing Bear koja je prikupila i po iznimno povoljnim cijenama ponudila svoj bogati katalog u svim svojim dućanima u Hrvatskoj. U tom izboru velik je broj izdanja renomiranih sastava progresivnog, psihodeličnog, simfo, eksperimentalnog, art… rocka, snimljenih upravo u spomenutom razdoblju.
Tako su u katalogu, uz puno poznatije glazbenike i sastave kao što su The Doors, Led Zeppelin, Eric Clapton, Cream, Grateful Dead i druge, već gotovo zaboravljeni sastavi, primjerice eksperimentalni i krautrock bend Can koji je stvarao nadahnut ozbiljnom glazbom dvadesetog stoljeća, posebice avangardnom glazbom koju smo u to doba upoznavali na zagrebačkom Biennalu, poput one Karlhenza Stockhausena.
Uzbudljivo je prisjetiti se i progresivnog benda Curved Air koji se oslanjao na vrijednosti klasične glazbe, te nekad iznimno cijenjeni progresivni, psihodelični, simfo rock bend Yes. Pokušamo li izdvojiti njihove najviše umjetničke dosege, oni su dokumentirani uglavnom na albumima iz spomenutog doba, onog iz ranijeg razdoblja njihova stvaralaštva, kao što je, uostalom, bilo i kod većine drugih bendova.
Tako je i sa sastavom Curved Air čije su stvaralaštvo obilježili vokal Sonje Kristine Linwood i violina i sintići Darryla Waya, a u jednom razdoblju i Eddiea Jobsona. Već na prvom albumu “Airconditioning” iz 1970. ispoljili su veliku maštovitost i muzikalnost, a skladbe su raznolike i ujednačene kao u nekog sastava s bogatim iskustvom. Wayova violina daje snažan pečat svakoj izvedbi, a posebice su dojmljive dvije posve različite instrumentalne izvedbe njegove skladbe “Vivaldi” kojima je, na vinilnom izdanju, završavala svaka strana ploče – poput spektakularnih sola kakvima su publiku na koncertima u delirij bacali najvještiji rock gitaristi ili bubnjari, ali u ovom slučaju glavnu ulogu igra violina. 
Na utjecajima Vivaldijeve glazbe nastavili su stvarati i na svojem najcjenjenijem albumu “Phantasmagoria” iz 1972. To se posebice očituje u instrumentalnim izvedbama skladbi “Cheetah” i “Ultra-Vivaldi”. Uz vokalne hitove benda i improvizacije nadahnute Vivaldijevom glazbom bile su na programu njihovih koncerata, a upravo na njima sastav je iskazivao svoju pravu kvalitetu.
Jednako uvjerljivi na koncertima bili su i Yesovci, jedni od začetnika progresivnog rocka, također s upečatljivim vokalom (Jon Anderson), ali i sjajnim instrumetalistima koji su iskazivali zanimanje za klasičnu glazbu što se često očitovalo u njihovim izvedbama, pritom ne zanemarujući rockerski duh i energiju. Sve te karakteristike očituju na trećem CD-u “The Yes Album” iz 1971., koji im je donio veću popuranost.
Uz utemeljitelje benda, Andersona i basista i pjevača Chrisa Squirea, sjajnu su družinu činili gitarist i pjevač Steve Howe (na prva dva albuma gitare je svirao Peter Banks), orguljaš i klavijaturist Tony Kaye, te Bill Bruford, jedan od najkreativnijih bubnjara rocka svih vremena, kasnije član legendarnih King Crimsona, ali i vođa vlastitih sastava. Svi su doprinos dali i kao skladatelji. Za ovaj su album, po prvi put, pripremili tri skladbe dužih, gotovo desetominutnih izvedbi (dvije u formi suita), koje donose zgodne teme, ali i mnoštvo obrata, promjena raspoloženja, uz korištenje akustičnih i električnih glazbala i skladno ukomponirane uzbudljive solaže, što je bio putokaz za daljnje stvaralaštvo benda.
Na taj su način osmislili i sljedeći, njihov najcjenjeniji album, “Fragile” iz 1971. Iako je prije snimanja te ploče Kayea zamijenio čarobnjak klavijatura Rick Wakeman, sastav je zadržao prepoznatljiv zvuk i spomenuti princip stvaranja s učestalijim pozivanjem na klasičnu glazbu, primjerice u Wakemanovoj obradi Brahmsove glazbe. I na narednih nekoliko albuma, što su ih snimili u prvoj polovici sedamdesetih, Yesovci su zadržali visoku razinu skladateljskog i sviračkog umijeća.
To su tek neki primjeri glazbenih ostvarenja koja su gotovo zaboravljena, a zaslužju veću pažnju, posebice kod mlađih ljubiteljima rock glazbe, ne samo da bi mogli suvislo spoznavati utjecaje i uspoređivati, nego da bi bili svjesni istinskih vrijednosti cjelokupne rock diskografije.
