Neisha: “Na hrvatskom je lakše pjevati nego na slovenskom”

3673

Neisha je mlada slovenska kantautorica koja je debi albumom “Neisha” osvojila slovensko slušateljstvo i rasprodala sve veće koncertne dvorane u susjednoj nam državi. U Hrvatskoj joj je nedavno izašao novi album “Miles Away” na kojem svoje najveće hitove pjeva na engleskom jeziku.

U intervjuu govori o svojem glazbenom obrazovanju, suradnjama s Kreslinom, Vavom, Kovačem, Gibonnijem i Stefanovskim, utjecajima, a također otkriva zašto je jednostavnije pjevati na hrvatskom nego na slovenskom.

Neisha, jesi li diplomirala više?
Diploma me još čeka. Ja sam na studiju klavira i kompozicije, a to su dva smjera. Dakle, nikakav papir još nemam. Ja sam vječni student. No, taj papir mi nije ni toliko važan, jer je praksa prestigla teoriju.

Svirala sam u komornim grupama, kao solist, mnogo sam komponirala i taj je dio života meni vrlo važan jer sam našla sebe kao kompozitora, glazbenika i autora. Prije sam radila kao studijski glazbenik, aranžer i kompozitor.

Kasnije sam se odlučila da želim raditi svoju glazbu, i u istom trenutku me uhvatio moj menadžer i producent Dejan Radičević i oduševio se mojom jednom pjesmom. Tako je krenula moja solo pop karijera.

Iz klasične glazbe, s kojom si upoznata, koji te se kompozitor najviše dojmio?
Volim Debussya, Rahmanjinova, Bacha, Beethovena. Od suvremenih volim John Williamsa. Najmanje volim Chopina.

Muziku podržava

Od suvremenih pop izvodača koga najviše voliš?
Najviše sam slušala Petera Gabriela, Stinga, Jimi Hendrixa, Radiohead, Cindy Lauper, sastave iz osamdesetih i devedesetih…

Na koncertu u zagrebačkom The Jazz Clubu izvela si od The Police “Message in the Bottle”. Jesu li ti draži The Police ili Sting?
The Police.

Na istom koncertu izvela si pjesmu “Layla” Erica Claptona u gotovo istom aranžmanu kao što je on to izveo na svojem “Unplugged” albumu. Slučajno ili gajiš posebnu simpatiju prema akustičnom Claptonu?
On je “Laylu” usporio, prebacio ju je u down-tempo. Ja uvijek uzmem ono što jazz glazbenici nazivaju lead-sheetom, samo taj osnovni material, formu, tekst, glavnu melodiju i harmonizaciju.

Ostalo radim u svojem stilu i najvažnije mi je da meni zvuči dobro. Tada se više ne brinem što je original. Kad sviram s kvartetom, ne brinem se da pjesma nalikuje originalu već da meni zvuči dobro.

Je li tvoj koncert pred kraj prošle godine u The Jazz Clubu uistinu bio tvoj prvi zagrebački koncert?
To je bio ne samo prvi koncert u Zagrebu, već moj prvi koncert u Hrvatskoj.

I kad planiraš drugi?
Uskoro. Sad će krenuti promocija novog albuma pa ćemo se dogovoriti za datume.

Je li ti draže svirati na synthesizeru kao u Jazz clubu ili na pianu ili pianinu?
Piano, naravno. Mi svi pianisti volimo prave organske instrumente jer imaju raspon dinamike, a dinamika je najbitnija. Kad sviraš u zatvorenom prostoru, klavir je neophodan da pjesma zvuči cool.

Kad želis postići nekakvu jazz atmosferu, najvažniji je dobar instrument. No, ako ga nema, nije ni to problem. Ali to nije to. To je digitalno, a mi svi patimo za analognim.

U Zagrebu si svirala s kvartetom, a u Sloveniji s Orkestrom slovenske televizije. Kako si došla na tu ideju?
Orkestar je slavio trideset godina postojanja i oni su me pozvali da nastupim kao gošća. Radili smo moj repertoar u simfonijskim aranžmanima. Bilo je super, bilo je puno ljudi i to je bio pun pogodak. Sve mi se dogodilo u jednoj godini i sva cijenjena mjesta, poput Cankarjevog doma i Križanki, ja sam napunila, te sam dobila mnoge nagrade.

Prije nego si krenula solo radila si aranžmane za slovenske glazbenike i grupe. Koje?
Za mnogo bendova. Radila sam za Demolition Group, Big Foot Mama, Vladu Kreslina… sa 90% slovenske scene. Ali to je bilo i prošlo, danas sam okupirana svojom karijerom.

U 2005. godini sve se preokrenulo gotovo preko noći. Iste si godine izdala svoj album prvijenac “Neisha”. Kakav je osjećaj kad se odjednom napune velike dvorane, dobiju nagrade…?
Toga nisi svjestan u samom trenutku kad se događa. Toga si svjestan sada. Ja sam u Sloveniji napunila sve velike dvorane, ali sada to više ne radim. Sada nastupam, primjerice, u Roxy Baru za stotinjak ljudi. Ali ipak svako ljeto radimo dva-tri velika koncerta.

Na mojim velikim koncertima važna je stvar adrenalin, a adrenalin je kao droga. Ja ipak najviše volim svirati u malim klubovima, zato što tamo najbolje ‘pržimo’! Također tamo ima mjesta za interakciju, duge solaže i za intuiciju.

U lipnju 2006. surađivala si sa simfonijskim orkestrom i Kornelijem Kovačem na Križankama. Kako je došlo do suradnje s Kovačem i tko svira bolje klavir?
Pa, nismo imali klavirističku borbu pa ne znam. On je ipak legenda, ali nije lik s kim bi ja ulazila u klavirističku borbu. Pjesma koju smo radili ispala je nekakav blues-rock. Bio je super osjećaj i drago mi je sjetiti se te suradnje.

18. ožujak 2003. i suradnja s Vladom Kreslinom. Izvela si jednu njegovu pjesmu koja je kasnije izdana na njegovom albumu. Opširnije?

S Kreslinom sam do sad izdala tri pjesme. Prva se zove “Njen trenutak prihaja”. Naslov nosi malo simbolike, i na neki način znači moj, Neishin, trenutak dolazi. Sljedeća pjesma je bila “To ni političen song”. Pjesmu smo napravili jer i nas glazbenike uvijek kad sviramo svrstavaju na neku stranu, dok mi ustvari sviramo za ljude. I treća je balada, “Kakor zvezdi na nebu” i na sva pitanja zašto radimo zajedno moj je odgovor isti – zato što se osjećamo dobro.

Nakon Kreslina zanima me suradnja s jednim drugim Vladom, Vladom Simčićem zvanim Vava koji je za tebe napisao pjesmu “Ljubav je domino”. Kako je došlo do te suradnje?
Ta pjesma je bila rađena za moj drugi album, ali na njemu nije izašla jer je drugačija, rokerska. Na novu ploču smo je stavili jer smo trebali nekakav singl. Pjesma je na prvo slušanje vrlo moćna, i mi smo stavili karte na nju. Jako mi je dobro zvučala i zanimalo me kako bi zvučala na hrvatskom, pa smo pozvali Vavu. On se odazvao i bilo mu je super. On je napisao tekst, i nadam se da ćemo ponovo raditi na hrvatskom jeziku ako će meni dobro zvučati.

Mnogo si nastupala i sa Gibonnijem. Što bi istaknula kod te suradnje?
Gibonni me pozvao na svoj koncert u Halu Tivoli kao gosta. On je bio oduševljen mojom pločom, a ja sam takoder i njegov fan. Nije se našao ni jedan razlog zašto ne bismo nastupali zajedno, i tako su se naši nastupi udvostručili, utrostručili… i uvijek je to tako, kad stvari krenu same od sebe, nitko se ne pita zašto.

I posljednja suradnja. Radi se o glazbeniku koji je surađivao i sa Kornelijem Kovačem i sa Gibonnijem – o Vlatku Stefanovskom. Kako je došlo do te suradnje i kako je proteklo snimanje spota u Skopju?
Ja sam njegov fan, a ova pjesma mi je imala nekakav rokerski štih. Bila je to prilika da ga pozovemo i Vlatko se odazvao. To se sve dogodilo u svega nekoliko dana – on je radio gitare, mi smo rekli super. Sjeli smo u auto, krenuli za Skopje, snimili putovanje i ta video snimka je postala nekakav dokumentaristički video. Nije to nekakav poseban spot, nema nikakvih specijalnih efekata, jer je meni ipak najvažnija glazba.

Fan si Stefanovskog? Jesi li veći fan Leb i sol ili njegova samostalnog rada?
Više volim njegovu karijeru nakon grupe Leb i sol, sva ona pet-osminska i sedam-osminska makedonska ora…

Za razliku od njega, ti si školovana glazbenica. Koliko ti je na tvom glazbenom putu pomoglo tvoje klasično obrazovanje?
Meni je lakše. Ali u školi te ne nauče napisati dobru melodiju ili hit pjesmu, već te nauče analizu svega, instrumentaciju i aranžerstvo. Meni je pritom najvažnije da ako imam ideju za pjesmu u glavi, da je znam izvesti.

Primjerice, Paul McCartney nikad nije znao pisati note a predavao je na glazbenoj akademiji. Ja nemam nikakav kompleks školovanog glazbenika. Problem škole jest da ljudi postanu institucionalizirani i da ne postoje izvan te institucije. Možeš svirati u filharmoniji i biti netko, ali na ulici si nitko i ništa. Tada ljudi znaju imati komplekse, ali meni je najvažnije da radim kvalitetnu pop glazbu.

S koliko si godina napisala prvu pjesmu?
S pet-šest godina. Bila je to nekakva kratka pjesma za klavir. Tada sam vidjela da ako imam previše svojih ideja da mi je teško uvijek biti samo interpret te pratiti ideje drugih.

Na akademiji je bilo zanimljivih epizoda, primjerice kad sam svirala nekakvu suitu, u sredini sam zaboravila kako ide dalje. Tada sam nastavila improvizirati, ali zanimljivo je da nitko nije ni primjetio! Ja se smijem, a smiju se i oni, ali nitko ne primjećuje. Tad sam shvatila da želim biti nešto više, ne samo pijanistica.

Ne želim biti profesorica, učiti druge i njima pametovati. Meni je bavljenje klasičnom glazbom poput odlaska u muzej. Ja volim suvremenu glazbu.

Spomenula si na početku John Williamsa. Pratiš li posebno filmsku glazbu?

Zanimljiva stvar kod dobre filmske glazbe jest da ako i izuzmeš film, glazba priča priču sama za sebe. Ista stvar je i kod Tom i Jerrya, ako makneš sliku, glazba nastavlja priču.

Jesi li obožavateljica još nekog filmskog skladatelja osim Williamsa?

Obožavateljica sam svega od Ennia Morriconea. Volim Christian Kolonovitsa. Veliki filmovi trebaju veliku glazbu… Sad više ne slusam filmsku glazbu puno, ali ona mi je mnogo značila dok sam studirala.

Kako bi slušateljima predstavila album “Miles Away”?
U nekoliko pjesama sam preradila aranžmane, jer ovo je izbor pjesama s moje prve i druge studijske ploče. Ovo su najbolje pjesme s tih albuma. Ima tu svega.

Jazz, pop, blues, soul. U koji ti žanr spadaš?
Ja sebe svrstavam u pop, jer je pop i forma, aranžman, koncept i stil života. Termin pop je najširi, a ja volim mnogo stilova tako da se teško svrstavam igdje drugdje nego u pop. U popu se čuje moja klasična tehnika na klaviru, moje prirodno pjevanje.

Osvojila si cijelu Sloveniju, a u Hrvatskoj se za tebe tek treba čuti. Imaš li kakvu posebnu strategiju i kad te možemo očekivati u Zagrebu?

Uskoro će biti sve jasno. Upravo dogovaramo sve datume promocije i koncerata. Sad imamo dvije-tri svirke mjesečno u Sloveniji. Privatne svirke ne pišemo na web stranici (smijeh). Upravo razmišljamo da napravimo još nekoliko pjesama na hrvatskom, ako bude dobro išlo.

Trebam provesti neko vrijeme ovdje, ispitati teren i vidjeti kako se osjećam ovdje u Hrvatskoj. Najvažnije je da dobiješ feedback od publike, jer feedback je taj koji te uputi dalje.

Kakav je bio feedback prilikom tvog prvog hrvatskog koncerta?
Bilo je jako malo ljudi, ali meni je bilo dobro i imala sam osjećaj da publika uživa. Bila je nedjelja, a onda su svi doma i spavaju. Rađe bih radila četvrtak, petak ili subotu. Ja nedjeljom ostajem doma i spavam.

Planirate napraviti jos nekoliko pjesama na hrvatskom. Kako je pjevati na hrvatskom?
Lakše nego na slovenskom jer imate otvorene vokale. Mnogo lakše.

0 Shares
Muziku podržava