Sjećam se, pred jedno petnaestak godina, trenutka kada je u moje ruke sletio CD skupine Limp Bizkit. Album “Chocolate Starfish and the Hot Dog Flavoured Water” kroz par dana u mom vlasništvu postaje sveti gral glazbe desetogodišnjeg mene, a upravo količina psovki i svog silnog zabranjenog voća koje se nalazilo na tom nosaču zvuka davalo mi je poseban adrenalin pri slušanju svake pjesme. Ipak, simultano s nosačem zvuka, Limp Bizkit sam religiozno pratio gdje god sam stigao. MTV, VIVA 2 i slični kanali često su na satelitskoj televiziji puštali njihove spotove, no, za razliku od CD-ova, spotovi su bili – cenzurirani. Izmasakrirani “My Generation” za svaki je spomen riječi shit imao zamjenski scratch na gramofonu, a bojim se i pomisliti što bi se desilo pjesmi “Hot Dog” da je ikad doživjela TV. Sve se to u tome trenutku samo činilo blesavo, no sada, petnaest godina kasnije, svjedočimo strelovitom rastu trenda glazbene cenzure i korektnosti. Izdvojio bih pet primjera, svaki od njih je različit, no dijele zajednički nazivnik:

21.10.2016. – Azealia Banks, nakon serije uvredljivih, rasističkih i ksenofobnih poruka na Twitteru, ispričava se Zaynu Malliku, bivšem članu grupe One Direction. Ipak, po nju nepoželjan epilog – izbačena je s lineupa Hackney Festivala.

21.4.2016. – Viet Cong, američki post-punk sastav, zbog uvredljivosti svoga imena, poglavito prema veteranima vijetnamskog rata, te opetovanih prijetnji, mijenja svoje ime u Preoccupations.

Muziku podržava

Rujan 2001. – Ubrzo nakon napada na Twin Towers, američka vlada izdaje ‘Clear Channel Memorandum’ (danas poznat kao iHeartMedia) s popisom nepodobnih pjesama kojima više nije bilo mjesta na radijskim postajama zbog svojeg uznemirujućeg sadržaja tekstova.

22.5.1989. – Professor Griff (tada Public Enemy) u intervjuu za Washington Post izjavljuje kako su “Židovi krivi za većinu zala u ovom svijetu”. Ubrzo nakon, izbačen je iz grupe, a Public Enemy nastavlja svoju uspješnu karijeru.

20.4.1999. – Eric Harris i Dylan Klebold automatskim oružjem usmrćuju 15 učenika svoje srednje škole Columbine u državi Kolorado. Mediji ubrzo pronalaze motiv za stravičan zločin: tekstovi Marilyna Mansona.

Ksenofobija, politika, religija, nasilje. Pet različitih flastera na usta.

Na samo nekoliko nasumičnih primjera koje sam gore odabrao, jasno je vidljivo kako cenzuriranje glazbenika, njihovog rada ili pak stavova, uvelike utječe na tijek njihovih karijera pa samim time i glazbenog Zeitgeista čiji su oni nositelji. No ima li sve to smisla?

Jasno je kako gornji primjeri prikazuju oprečne epiloge cenzorskih radnji, pa ćemo se tako svi složiti da je Azealia Banks, dobivši što je zaslužila izbacivanjem s festivala, naučila kako javno objavljene misli mogu imati posljedice. S druge pak strane, kanadski kvartet Viet Cong je ni kriv ni dužan dobio negativnog publiciteta zbog svojeg imena, koje neke Amerikance podsjeća na strahote vijetnamskog rata. Za one koji ne znaju, Viet Cong je bila komunistička politička organizacija s vlastitom vojskom aktivna za vrijeme rata u toj zemlji šezdesetih godina prošlog stoljeća.  Posloživši sve ove primjere, a i mnoge druge cenzorske trendove kojima svjedočimo, barem po mom mišljenju, stvari su u disbalansu. Evo i zašto.

Nedavno sam naletio na članak koji je uvelike pozitivno ocijenio politiku popularnog streaming servisa Spotify. Naime, nakon sramotnog marša bijelih rasista u Charlottesvilleu, Spotify je zabranio nekoliko bendova povezanih s bijelim rasističkim pokretom na svom servisu. Prema njihovom službenom objašnjenju, radi se o bendovima koji promoviraju mržnju. Prvoloptaški sam prigrlio stav privatne kompanije da nudi sadržaj koji želi, no u isto vrijeme mi se činilo kako sigurno na Spotifyu postoji puno izvođača koji su uredno registrirani, a spadaju pod isti kišobran iz gore navedene izjave. Bio sam u pravu, Varg Vikernes i njegov kultni projekt Burzum su uredno dostupni na tražilici, pa čak i njegov kontroverzni EP Aske, čiju naslovnicu ‘krasi’ spaljena crkva u Bergenu, samog Varga ruku djelo.  Nadalje, Lostprophets, velški sastav, najpoznatiji po stravičnim zločinima njihova frontmena čije ime ne želim ni spomenuti, zločine pogotovo, u potpunosti je dostupan na servisu.

Ovaj zadnji primjer možda nije u potpunosti kompatibilan s argumentom, jer se radi o djelima aktera van njihove glazbene djelatnosti, no svejedno, čini se kako živimo u vremenu popularne ‘političke konkretnosti’. Sve gore navedeno se može provjeriti, a i logičkom provjerom premisa i zaključka se vidi kako imamo određeni problem. No, možemo li, i trebamo li ga riješiti?

Glazba, kao jedna od grana umjetnosti, zbog svoje pristupačnosti u 21. stoljeću, postala je naša svakodnevica. Ona je nekima samo pozadinski šum koji zatire tišinu, dok je drugima izvor inspiracije, ispušni ventil emocija ili pak čvrsti okvir za ideološke stavove.  Njena očigledna važnost privukla je u posljednjih sedamdesetak godina kapital u svoju jednadžbu, te je tako postala i proizvod. Kao što znamo, svi proizvodi imaju svoju etiketu s jasnom deklaracijom sastojaka, pa tako i glazba sada na nosaču zvuka ima svoj barkod, popis pjesama i sve ostale servisne informacije. Ono što proizvodi ne smiju sadržavati, su određeni sastojci koji su štetni za krajnjeg korisnika, a štetnost određuju nadležne institucije koje su stručne po tom pitanju. Povučemo li analogiju s glazbom, tko je taj nadležni autoritet koji će nam reći što smijemo a što ne smijemo konzumirati u glazbi (barem kada je riječ o konzumaciji legalnim putem)?

Trebamo li uskratiti pravo Viet Congu da zadrži svoje ime, dok u istom trenutku Gang of Four i dalje uredno nastupa pod tim imenom? Za one koji ne znaju, Gang of Four označava veliku četvorku kineske komunističke partije, a jedna od članica je bila i supruga Mao Ze Donga, odgovornog za smrt milijuna ljudi za vrijeme kulturne revolucije.

Treba li Azealia Banks zbog svojih osobnih stavova ispaštati karijerno? Podsjetimo, njene poruke na Twitteru nisu bile ilegalne, već samo uvredljive i neukusne, a iako je Hackney privatni festival, trebamo se zapitati kakvu poruku šalju takvim potezima.

Primjera je mnogo, no sve to otvara jednu Pandorinu kutiju dosljednosti u kojoj se možemo s pravom zapitati treba li glazba biti mjesto ultimativne slobode? Po mom skromnom mišljenju, ovakvim pristupom stvaramo kulturu straha od izražavanja, gdje će određeni momentum u društvu odrediti koja poruka u glazbi je prihvatljiva, a koja ne. Takvo što može biti i dobro, kao što smo vidjeli na primjeru Azealie Banks, no pomalo licemjerne i paranoične konstrukcije koče moć izražavanja koja je glazbu dovela na tron našeg neopipljivog stvaralaštva.

Oduvijek sam glazbu percipirao kao glas svega onoga što ne žele da čujemo. Sada, u vrijeme kada imamo sve alate da stvorimo kulturu slobode izražavanja, gdje će krajnji slušatelj prigrliti ili pak kazniti određenu ideju ili ideologiju unutar glazbe, ponovno se pojavljuje autoritet, ovog puta zamaskiran u brižnog odgojitelja koji će, kako se mi ne bi morali zamarati, filtrirati za nas sadržaj. Ipak na kraju se pitam: trebamo li živjeti u društvu gdje mediji krive određene glazbenike za strahote koje je stvorio potpuno oprečni segment društva? Trebamo li selektivno ‘skidati’ problematičnu glazbu sa servisa? Trebaju li bendovi mijenjati ime ako to ime nekoga vrijeđa? Mislim da većina zaboravlja da ponekad riječi nemaju težinu i da samo korištenje pojma ne znači legitimizaciju istog. Pustimo da stvari idu svojim tokom.

Muziku podržava