U tekstu u Jutarnjem listu od 9.10.2010., s nadnaslovom ‘Posljednji rock kritičar‘ uvaženi glazbeni novinar Aleksandar Dragaš vrišti: “Čini se da će me poraziti amateri.” i negativno se osvrće se na blogove i Internet medije.
Ubija li Internet (blogovi/portali) glazbeno novinarstvo? Odgovor je više ne nego da.
Prije svega, Dragaševe recenzije su nekad (prije cca 8 godina) izlazile redovito petkom u Jutarnjem, a onda su se iz tko zna kojeg razloga preselile prvo u četvrtak, pa u utorak, da bi sada izlazile neredovito i, zlobno primjećujem, na manje prostora nego prije.
Potpisnik ovih redaka je sa Saletom imao intervju prije 10 mjeseci (povodom 25 godina djelovanja u muzičkom novinarstvu i industriji), i tada je, opet zlobno primjećujem, dobio više prostora nego valjda što dobije u par mjeseci u matičnim mu novinama. Zaključno, malo je blesavo kada ti urednik godinama skida prostor i rubriku, a onda, objavljuje ‘ja-sam-mali-jadan-žedan-gladan-pomozite-mi’ tekst.
Dragaš, na žalost, nije jedini rock novinar s tako zlehudom sudbinom. Gore od njega je prošao Denis Leskovar, koji je, nakon što je imao redovitu rubriku, gotovo posve maknut iz Večernjeg lista, da sada objavljuje tekstove na – web portalu. Hrvoje Horvat je dugo vremena u Vjesniku – koji je na pragu gašenja. Zlatko Gall je u Slobodnoj Dalmaciji i, osim što piše o glazbi, jednim okom gleda u kulinarstvo. Tekstovi mu također izlaze na web-portalu Slobodne Dalmacije. Ilko Čulić je malo u Jutarnjem, malo na radiju, a malo tko zna gdje – i znakovito – objavljuje mu se manje nego prije. Ante Perković je, pak, potpuno otišao iz glazbenog novinarstva.
Jesu li glazbeni novinari sami krivi za to? Opet je odgovor više ne nego da. Bolje rečeno, odgovor je baš ne.
Imaju li sa svime time veze novinski urednici i medijski moguli – odnosno, svi oni koji imaju novaca: žele li oni imati u novinama sise i guzice, ili pošteno napravljene, inteligentne ljude koji će obrađivati relevantne stvari? Odgovor izvucite sami.
Konkretno, prije nekog vremena jedan je kolega glazbeni novinar (ima angažman na jednom internet portalu), nakon što mu je objavljena recenzija koncerta, dobio mail zanimljivog sadržaja od samog izvođača: ‘Hvala ti što si pisao o mom koncertu, za razliku od mog medijskog pokrovitelja, kojeg interesiraju samo preljubi pojedinih muzičara’. Medijski pokrovitelj tog, inače akademski obrazovanog glazbenika je bila jedna vrlo čitana dnevna tiskovina.
Primjer drugi: nakon Gibonnijeva zagrebačkog koncerta u travnju 2010., njegov je službeni medijski pokrovitelj (vrlo čitana dnevna tiskovina) pisao o Nini Badrić i njenom bivšem suprugu, te o Jeleni Veljači i njenoj prozirnoj majici koja je otkrivala sise. Nisam siguran što bi jadan Gibonni učinio da nije imao takvo medijsko pokroviteljstvo: vjerojatno bi se negdje u Splitu udarao kamenom u glavu i proklinjao sebe i managera.
A što kad je urednik magazina glazbeni novinar? Pamtimo minimalno dva pokušaja pokretanja glazbenih magazina u papirnatom formatu, jedan je Feral Music (pokrenuo ga je agilni Gall, i ugasio nakon samo tri izdana broja), a drugi je Tam-Tam (pokrenut pod palicom Jurice Ilića koji je izdržao isto kao i Feral Music). U isto vrijeme, u zadnjih 15 godina, pokrenuta je cijela galerija žutog tiska, kojima, pogađate, naklada raste poput tumora. Može se reći kao da ljude više zanima ono što glazbenici ne rade, nego što rade i od čega žive. Naravno, samo oni koji su medijski atraktivni, kao što su Maja Šuput, popularni Jole ili sveprisutna Severina. U isto vrijeme, s televizija nestaju spotovi, a glazbene se emisije (kao što je Hit Depo) gase.
Situacija nije drugačija niti u drugim republikama na području bivše Jugoslavije (pardon, regije) ni u drugim područjima novinarstva, ne samo u glazbenom. Određeni dio feralovaca (koji je ostao sinonim za kvalitetno novinarstvo), između ostalih, Viktor Ivančić i Marinko Čulić, svoje su angažmane našli na – internet portalima.
Drugim riječima, ako konzument XY želi pročitati neki tekst o muzici, kome da se obrati? Postoje mogućnosti u dnevnim novinama, pa tako dnevne novine uz horoskop, Fatmu-nur-Dženet i osmrtnice imaju kratke, povremeno objavljene člančiće (čiji je kritički diskurs na nivou diskursa horoskopa) o tome kakvi nam to novi albumi izlaze u zadnje vrijeme.
Za one kojima to nije dosta, postoje internet portali, bilo da su na engleskom ili hrvatskom jeziku, a postoje i glazbene tiskovine na stranom, najčešće engleskom jeziku koji periodično (najčešće mjesečno) izlaze i u svakom izdanju nude barem 150 različitih recenzija, te uz obradu aktualnih, odnosno ‘vrućih’ izvođača, imaju nekoliko duljih priča iz povijesti popularne muzike. Nekad su se u Zagrebu ti časopisi mogli kupiti samo u knjižari Algoritam blizu Trga bana Jelačića, a sada se diskretno pojavljuju i na policama većih kioska, i ne samo u Zagrebu i to je utješna vijest u cijeloj priči. Također, posljednih godina sve je više glazbenih knjiga, što na hrvatskom, što na engleskom jeziku, a u Zagrebu je pokrenuta i prva glazbena knjižara Rockmark.
Očito, potreba za čitanjem kvalitetnih tekstova o kvalitetnoj glazbi postoji. Osim u novinama, postoje i Internet portali, neki od njih specijalizirani, kao što je Muzika.hr, a neki nisu specijalizirani, no imaju glazbene rubrike i stalne kutke za recenzije. Na Internetu, istini za volju, ima svega i svačega: od pristojno i argumentirano utemeljenih tekstova i debata, do rasprava na temu ‘deda ti je bio ustaša/fašist/četnik/Mickey Mouse’.
Međutim, Internet u svom najgorem izdanju, nije ništa gori od ‘papirnatih’ novina u najgorem izdanju – vrijedi i obrnuto: najbolji tekstovi na Internet portalima ili blogovima nisu ništa manje kvalitetni nego tekstovi u ‘papirnatim’ novinama.
Ukratko, pojavom Interneta, medijski se prostor naglo proširio. Klasične pozicije papirnatih novina više ne postoje, ne samo da se stvara konkurencija, nego je potrebno načiniti i organizacijsko-financijske preinake kako bi kvalitetni autori dobili kvalitetne uvjete da isporučuju kvalitetne tekstove. Vjerujem da će se povezivanjem medijskih prostora s područja bivše Jug…, pardon, regije kanalizirati i takav kutak za novinare i publiku koji neće morati pisati stalno o (ne samo medijskim) kurvama čije guzice i sise prodaju naslovnice, nego i o nekim drugim, poticajnijim temama.
