Lijepo je da je predsjednica ustanovila kako muzika povezuje ljude, što potvrđuje najnoviji primjer baš s Markom Perkovićem Thompsonom. Fakt je da glazba povezuje ljude.
U Hrvatskoj je bilo nekoliko javno popraćenih pokušaja zatvaranja muzičkih klubova koji su obustavljeni nakon što je predsjednica reagirala, isto tako je i predsjednik Vlade zatražio moderiranje da se problemi riješe i problemi su se riješili – poput one snimke na Youtubeu s Putinom i Deripaskom u glavnim ulogama, ukazali su se predsjednica i premijer i riješili stvar na dobrobit ‘malog čovjeka’.
Jesu, jesu, little tomorrow. Nedavno je bilo vrlo ozbiljnih priča oko zatvaranja Jabuke, tada predsjednici nije palo na pamet ‘povezivanje ljudi’. Slično je i s Močvarom i drugim klubovima u drugim gradovima. Ali kad je riječ o Thompsonu i najnovijoj zabrani koncerta u Mariboru, stvar se mijenja, tim više što ovo nije prva zabrana njegovog koncerta. Što se inozemstva tiče, Thompsonu su koncerti zabranjivani u Nizozemskoj, Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, također Perković se nije dobro proveo niti u Istri, gdje mu je odbijeno nastupati u pulskoj Areni.
“Volio bih da hrvatski političari objasne prihvaćaju li tezu da smo mi nacisti, fašisti i da širimo mržnju. Neka se hrvatskoj javnosti obrate i objasne je li to točno” oglasio se i sam Thompson. Svidjelo se to nekom ili ne, Marko Perković Thompson ima svoju publiku, on je profesionalni muzičar i kantautor koji može živjeti od svog rada. Perkoviću su pjesme ono zbog čega i za što živi.
Volio bih da Thompson objasni što znači stih “Sve smo mogli, sve smo smjeli” iz pjesme “Prijatelji”. Ok, ovo “sve smo mogli” je jasna asocijacija na mladost, na zanos, na ljubav prema domovini, što nije sporno, ali – što znači: “Sve smo smjeli”? Je li to priznanje da su imali pokroviteljstvo ili dozvolu da u ratu rade BAŠ SVE? Pjesma je objavljena 1998., kad je hrvatskoj javnosti bilo jako poznato da su neki ljudi, zlorabeći odoru Hrvatske vojske i moć koju imaju, činili grozne stvari.
Što znači stih u pjesmi “Reci, brate moj”, koji kaže: “Opet će se gusta magla spustiti”? Jedina gusta magla koja tu i tamo izleti u medijskom prostoru je ona iz ustaške pjesme koja ima istu melodiju kao i vojvođanska varijanta “U livadi pod jasenom voda izvire”. Imamo i “Anicu, kninsku kraljicu”, o kojoj bismo također mogli razgovarati, naročito o stihu “zbog Anice i bokala vina, zapalit ću Krajinu sve do Knina” – u kontekstu ratnih zločina koji su se dogodili 1995., kada su se doista dogodili paleži i pljačka kuća, stih je, blago rečeno, neprimjeren. Dalo bi se pričati i o “Kletvi kralja Zvonimira”, alegorijskoj pjesmi o haškom sudu, i diskursu kako je ratnim pobjednicima dozvoljeno sve i kako se njima, kako pjesma kaže, ne bi trebalo suditi, bez obzira ako postoje jasni optužujući dokazi da su činili grozne zločine.
O pozdravu kojim počinje “Bojna Čavoglave” sve je rečeno, Thompson je svojevremeno odbio izbaciti sporni pozdrav iz pjesme, kao i o “Jasenovcu i Gradiški Staroj” koja je uvredljiva za žrtve rat(ov)a, građane Republike Hrvatske (“Oj Račane, jeba’ ti pas mater, i onome ‘ko je glasa’ za te!”), i za zdrav razum općenito i to pišem kao netko tko je svojevremeno stao u obranu Kolinde Grabar Kitarović kad su se pojavili maloumni stihovi koji su nju vrijeđali.
Thompsonovi simpatizeri će na ovom mjestu izvući činjenicu da Riblja čorba redovito nastupa u Sloveniji, da je njihov lider Bora Đorđević deklarirani četnik, no kod njih dvojice postoji bar jedna suštinska razlika. Činjenica je da Đorđević ima ogromnu moralnu hipoteku zbog gomile svojih neprimjerenih izjava, kako prema Hrvatima, tako i prema Slovencima i Albancima, no u aktualnom koncertnom programu Đorđevića i Riblje čorbe, barem u Sloveniji, ne postoje nikakve inkriminirane pjesme (o Borinim aktualnim šalama na temu homoseksualaca bi se doduše dalo razgovarati, ali mislim da bi se oko toga Thompsonovi sljedbenici s Đorđevićem brzo složili), niti jasno uvredljive poruke – za razliku od Thompsona koji se po svom svjetonazoru, stavovima i izričaju nije niti mrvicu promijenio u odnosu na prvu polovicu devedesetih. Čorbini nacional-šovinistički pjesmuljci pamfletići su neupitno nečastan, ali nebitan dio njegovog opusa, za razliku od Thompsona, gdje su baš takve pjesme, samo suprotnog predznaka i s manje ili više direktnih inkriminirajućih stihova – glavni dio predstave i siguran sam da bi “Jasenovac i Gradiška Stara”, da je ima petlje izvesti, na Perkovićevom koncertu izazvala vrhunac oduševljenja okupljenih.
I to je to. Poruka mladim hrvatskim muzičarima je: slavite Juru i Bobana, Jasenovac, Maksove mesare, žalite za vremenima kad ste bili u ratu i smjeli ste učiniti ‘sve’, pa će onda i hrvatska pre’sjednica i premijer i ministrica kulture stati iza vas. Inače, tko vas jebe.
