Apokaliptično je ovih dana u hrvatskom medijskom prostoru, barem kada je domaća i regionalna glazba u pitanju. Prvo smo slušali o panici estradnjaka zbog navodnog bojkota njihove glazbe od strane radijskih postaja unutar udruge HURIN, da bi samo nekoliko dana kasnije novi bauk zakucao na vrata. Narodnjaci ante portas. ‘Cajke radio’ Extra FM.
Extra FM je projekt čije bi se značajke mogle smjestiti pod kišobran riječi ‘navodno’. Navodno se već dvije godine radi na tome, navodno će to biti radio stanica s domaćim i regionalnim folk hitovima, te će, opet navodno, sve to krenuti vrlo skoro – u lipnju. Ako je vjerovati natpisima, iza projekta stoje ljudi s uspješnim zaleđem u radijskom biznisu, a posljednji korak prije početka avanture na frekvenciji Laganini FM-a (93,6 i 104,5) jest odobrenje od strane vijeća za elektroničke medije. Ove vijesti očekivano su od jednog dijela čitateljstva dočekane na nož, uz standardne argumente kako nema mjesta tome ovdje, kako je to daljnji korak u procesu “balkanizacije”, kako ne trebamo trovati naše frekvencije šundom itd.
Zastanimo na trenutak u kratki misaoni eksperiment u kojem je vijeće odobrilo rad stanice. Turbo-folk hitovi koji pokrivaju i najzakučastija mjesta naše metropole, radijska postaja na kojoj se čuje sve ono što je previše narodno za Narodni, postaja s trakama koje većina briše iz history taba u browseru. Posljednji i potpuni korak legitimacije folk glazbe na ovim prostorima. Sve je krenulo kada je Siniša Vuco davne 1998. godine izbacio hit “Volim piti i ljubiti”, a završit će otvaranjem legitimne radio stanice posvećene notornom harmonijskom molu. Mnogi će reći kako je ovakav scenarij katastrofa, no ja se ne slažem, dapače, mislim da je Extra FM nešto što je radijskim valovima – potrebno.
Klasični argument “protiv” jest taj kako ne bi smjeli davati prostora takvoj glazbi. Ogorčeni smatraju kako zataškavanjem potrebe za folkom, isti taj folk i nestaje. To je, naravno, netočno. Extra FM ili ne, narodnjaci će i dalje treštati iz automobila kao i do sada. Jedina stvarna promjena ulaskom Extra FM-a je ta što ju od sad ljubitelji te glazbe neće morati slušati s diska ili pak USB sticka.
Nadalje, tu je i argument kako ta glazba “truje mladež” uz dodatak kako će dostupnošću takvog melosa na dohvat ruke veliki broj mladih prijeći na “tamnu stranu”. Hajmo malo i o tome. Trovanje mladeži? Ako otrov leži u stihovima, sjednite za računalo, upalite top 100 najslušanijih pjesama na nekom od servisa za slušanje glazbe i prevedite tekstove. Narodnjaci i njihov “netko će mi noćas napraviti sina” mindset puka je preslika vanjskih trendova uz dodatak svojevrsnog balkanskog mentaliteta naspram problematike međuljudskih odnosa.
Ako je otrovan melos, okrenite se oko sebe i upalite TV. Okrenite na našu besplatnu troslovnu glazbenu televiziju. Poslušajte 10 pjesama ne starijih od godinu dana i priznajte sami sebi koliko ih je jeftini šund (neovisno o žanru). Svidjelo se to nama ili ne, nova narodna glazba (turbo-folk) produkcijski je miljama ispred srednjostrujaških pokušaja zemalja regije. Ne ide slučajno Severina snimati svoje hitove u Beograd (što god mi mislili o njoj, logično je vjerovati kako će naši jaki estradnjaci uložiti u svoj zvuk).
Dodatak o vrbovanju mladeži je lako oboriv jer je turbo-folk itekako dostupan mladima na servisima koji oni puno studioznije prate od radija. IDJ Videos na YouTubeu za svaku dignutu numeru bere 10+ milijuna pogleda. Tko naginje narodnjacima već je odradio taj Anakin Skywalker manevar. Napada i argumenata ‘protiv’ ima još, no uglavnom se vrte oko gore navedenih. Standardni “ne želim slušati smeće” ne planiram posebno komentirati jer je jasno kako postojanje stanice ne znači da ju itko mora slušati. Zato i postoji sloboda izbora.
Ipak, imam potrebu pitati se zašto su narodnjaci i dalje persona non grata na ovim prostorima. U jednu ruku mi je jasno kako je takva glazba nekima još uvijek podsjetnik na ratna zbivanja. Prisutnost Svetlane Ražnatović Cece “nadohvat uha” nužna je provokacija onima koji su na vlastitoj koži osjetili (ne)rad njenog pokojnog supruga, no ruku na srce, osim gore navedene i možda Lepe Brene, većina današnjeg turbo-folka se ne poistovjećuje s takvim idealima. Dapače. Suradnje su redovito internacionalne po čitavoj regiji.
Nekome se možda neće svidjeti, no mislim kako se iza svega skriva višedesetljetni kompleks. Čini se kako korijen animoziteta naspram turbo-folka leži u dugogodišnjem kompleksu koji ovaj narod njeguje pogubljen na crti kulturološkog razgraničenja. Šlager iz Njemačke je prihvatljiv jer je europski, San Remo također, no folk nikako nije jer nas gura u kulturološki krug u koji mi navodno ne pripadamo. Mi želimo biti Europljani a ne Balkanci, želimo biti ono što bi se skupno nazvalo “Mitte-Europe”, želimo biti bliže Beču nego Beogradu ili Banja Luci. Ipak, jedno je htjeti a drugo je biti. Činjenica je kako potreba za takvom glazbom ovdje postoji. I to u zavidnoj količini. Iako su turbo-folk klubovi projektno kratkoročni i glupo je govoriti kako izvođači takvog melosa imaju fanove u tradicionalnom smislu riječi, to ne umanjuje činjenicu kako se ta glazba naširoko sluša.
Što to na kraju znači? Eventualni dolazak Extra FM-a će samo staviti točku na i već svima znane konstante. Pozitivno je kako će napokon i ti izvođači dobiti svoj dio kolača od glazbene reprodukcije jer slušatelji više neće biti primorani snimati ilegalne mp3-ce. Na kraju krajeva, koliko god gorljivo branili ili napadali, ipak je riječ samo o glazbi. Hoće li se ona oriti iz automobila preko snimke ili radijskog vala posve je nebitno. Tržište je tu da zadovolji potrebe potrošača, a sve ostalo su pomalo iskompleksirane lamentacije onih koji se ne mogu pomiriti s kolektivnim identitetom ovog prostora. Uz sve to, uopće nije još sigurno da će sve gore navedeno i zaživjeti.
