Najsjajniji dokaz da su Led Zeppelin bili veliki bend

Posljednja edicija reizdanja studijskih projekata grupe Led Zeppelin jasno pokazuje veličinu i moć tog fantastičnog benda.

Album “Coda” je podsjetio kako su kvalitetne pjesme završavale ‘u buksi’ jer nije bilo mjesta za njih na regularnim albumima, “In Through The Out Door” pokazao je da Zeppelini mogu snimiti dugosvirajući projekt bez ijednog očitog mažnjavanja blues pjesama starih majstora, a “Presence” je dostojno naslijedila “Physical Graffiti” na top listama.

Da, rock’n’roll nam je dao mnogo genijalnih izdanja, albuma punih uzbudljivih pjesama koje su galile srca i otvarale nova vrata, no ovdje nije riječ o tome. “Presence”, “In Through The Out Door” i “Coda” su albumi o čijim bismo kvaliteta mogli raspredati i diskutirati, dajući i kritičarima za pravo da je to bila ne baš najsretnija epizoda u životu ove engleske četvorke. Zapravo, riječ je o dva prosječna albuma i jednoj isto tako dobroj kolekciji odbačenog materijala. No, ta dva prosječna albuma (a bome i kolekcija odbačenog materijala) su se poput sivih sokola vinula na vrhove top lista, pobrali svu silu nagrada, da bismo, kad se situacija slegla, ustanovili da je riječ o tako-tako, ne-lošim albumima, od kojih je mrvicu bolja kolekcija odbačenih snimaka koje su britanski metalci snimali dok su bili u formi. I da, to je dokaz da su bili više od izvrsnog hard rock benda, bili su ikone popularne glazbe. Samo ikonama se oprašta drugorazredan materijal u zamjenu za ono što bi trebalo biti u skladu s reputacijom, a kritičar koji bi tada, krajem sedamdesetih napisao da je to prosjek, valjda bi dobio hrpu pisama gnjevnih slušatelja koji bi ga uvjeravali da je to ‘pregenijalno’, ‘presavršeno’ i ‘preodlično’. Zeppelini su u to doba bili kao politička stranka koja je okrivljena za svašta, pred slomom, na optuženičkoj klupi, pritisnuta raznim tračevima, narušenog poslovanja, a onda se, na izborima diže kao Feniks i njeni glasači opet glasaju za nju. Mogao je na “In Through the Out Door” Plant pjevati uništenim glasom, mogao je Page poput uštogljenog štrebera svirati stidljive i klišeizirane note, mogao je Bonham autorski uopće ne sudjelovati na albumu, i mogli su cijeli album zapakirati u ‘škarnicl’, no Zeppelini su u rukama opet imali milijunsku prodaju. Ako izuzmemo uvodnu “In the Evening”, ostale pjesme nemaju što raditi pod etiketom Led Zeppelina. Da, “Carouselambra” ima fine i slušljive prijelaze, “All My Love” je zgodna pop soul stvarčica… Pop-soul? Led Zeppelini ne sviraju pop-soul! Led Zeppelin je jedno, a Lionel Ritchie drugo! Koga briga za fine i slušljive prijelaze? I koga briga za drugorazredni materijal? Zapravo, početak kraja Led Zeppelina je počeo nakon osvajanja komercijalnog i kreativnog Mt Everesta, albuma “Physical Graffiti”. Nakon što im je uspijevalo lijevom nogom napisati par klasika hard rocka, nakon što su isprovocirali jedan fini broj hotela svojim ‘nestašnim’ ponašanjem, došlo je vrijeme za naplatu, ili kako su to ljepše rekli članovi grupe Eagles, njihova braća po tulumarenju “They threw the outrageous parties, they paid heavenly bills“. Tada je netko ili prokleo Zeppeline, ili probo njihove lutke, no što god bilo, kola su krenula nizbrdo i to raketnim pogonom.

Prvo je Robert Plant doživio saobraćajku na godišnjem u Grčkoj. Ezoterici bi rekli, antički bogovi su se pobunili protiv ‘kandidata’ i ‘poslali mu poruku da se ne igra’. Dvije godine poslije, umire mu petogodišnji sin. A svo to vrijeme, Jimmy Page i John Bonham ne štede svoje tijelo različitim tipovima otrova. Page je neobično mršavio i uživao u coctailu banana daiquiri (zlobnici bi dodali i heroinu), a Bonham je trusio žestice kao da ih se sutra zabranjuje. Najbolji engleski rock-bubnjar svih vremena (ovo ‘engleski’ možda možemo izbaciti iz rečenice) je svoj hod u dolini suza završio 25.9.1980., ugušivši se u vlastitom bljuvotinom nakon pola litre votke previše.

Prvi projekt u post-graffiti fazi, album “Presence” iz 1976. sadrži neke od najljepše snimljenih i odsviranih gitarističkih dionica. Page je dao sve od sebe, no Robert Plant se pomalo vraćao u formu, tek povremeno dosizavši onu vokalnu aroganciju nadrkanog mladog pijetla po kojoj ga tako volimo. Uostalom, nakon saobraćajke je jedva ostao živ, a i supruga mu je bila u teškom stanju…

“Achilles Last Stand” je famozan desetominutni ep kreiran od perpetuum mobilnih Pageovih melodijskih linija na gitari (koje zvuče predivno), a “Nobody’s Fault But Mine” je derivacija starog zlata Blind Williea Johnsona u kojem Plant daje naznake potpunog oporavka. “Tea For One” je ambiciozni pokušaj deriviranja “Since I’ve Been Lovin’ You” i pečati konačnu ocjenu da je na “Presence” veća prisutnost forme no sadržaja. Uostalom, izvrnuta obrada Bena E. Kinga “We’re Gonna Groove” s “Code” (kako je samo velika razlika između toga i “Wearing and Tearing”, odbačene s “In Through The Out Door”) najbolje pokazuje razliku koliko su Zeppelini bili umorni od samih sebe, tako da, bez obzira na smrt Johna Bonhama (kojem nikakve bubnjarske solo-točke nisu bile potrebne da dokaže kako je bio sjajan), pitanje ‘redefiniraj se ili raspadni’ sve je bliže bilo na dnevnom redu.

A na to pitanje jednoznačnog odgovora nije bilo. Pogledamo li karijere Planta, Pagea i Jonesa, dobit ćemo tri različita smjera i mnoštvo čudnih izbora. Jones se prvenstveno bavio studijskim radom, a kruna tog djelovanja je raspisani gudački aranžman za evergreen grupe R.E.M. “Everybody Hurts“. Potom je s Davidom Grohlom i Joshom Hommeom načinio ploču “Them Crooked Vultures“, a između toga se zadržavao uglavnom podalje od svjetla ‘show-bizza’.

Page je uglavnom prepoznat kao glavni i odgovorni za seriju reizdanja Led Zeppelina koja su slijedila u osamdesetima i devedesetima na novim zvučnim medijima, s tim da je svako izdanje skoro dobilo etiketu “Ovo je ljepše i starije nego originalni album“. Skupa s Plantom je u drugoj polovici devedesetih djelovao u sklopu projekta Page & Plant – ukupno dva albuma, dva koncerta u Zagrebu. Upravo je publika koja se okupila na koncertu 21.2.1998. u Zagrebu vidjela što znači slušati bez predrasuda, kao što su Page i Plant vidjeli što znači imati hostilne poštovatelje: legendarni (anti)nastup tamburaškog sastava Gazde (koje su Page i Plant odabrali kao predgrupu) bio je popraćen negodovanjem, zvižducima, prostaklukom, bačenim predmetima. Odjednom, rockerska publika koja se voljela kititi pridjevima kao što su ‘civilizirana’, ‘proeuropska’, ‘kulturna’ i slično, pokazala je svoje barbarsko lice, na nesretnim Gazdama iskalivši bijes koji su osjećali prema tadašnjem vladajućem režimu.

Plant je, osim suradnje s Pageom imao najupečatljiviju solo-karijeru. Oličenje cock-rocka iz sedamdesetih se probijao kako je znao i umio – uglavnom uspješno. Iako je i u osamdesetima uspijevao zadržati zvjezdani status, hvaljeni albumi “Dreamland” i “Mighty Rearranger” bili su tek predigra za “Raising Sand“, kolaboraciju s Alison Krauss, na kojoj je konačno svoju solo-karijeru staviti izvan sjene matične skupine, dočarati drugačiji senzibilitet, i na čudan način, zadržati duh Led Zeppelina.

Jer, grupa je postala poznata tako što je lomila stereotipe, bazirajući se na imaginaciji, kreativnosti, redefiniraranjem bluesa i folka su stvorili novi žanr – heavy metal. Sve što su našli po glazbenom putu krajem šezdesetih i u sedamdesetima – usisali su u sebe i izbacili s posebnim pečatom (pa tako i pop-soul zvani “All My Love”). Zbog toga je već tad bilo teško zamisliti da će četvorica muzičara koja su letjela glazbom kao ptice, dovijeka ostati skupa. Zato će njihove pjesme ostati dovijeka skupa s nama.

Ako i probaju propasti, Jimmy Page će pokrenuti novu seriju remastera.