Riječki sastav My Buddy Moose objavio je novi album “Shine! Shine! Shine!” koji su upravo uživo predstavili zagrebačkoj publici.
Tim povodom porazgovarali smo s njihovim pjevačem Lukom Benčićem. U
ugodnom razgovoru dotaknuli smo se, između ostalog, Chrisa Eckmana,
Howea Gelba i Marka Olsona…
Izašao je novi album “Shine! Shine! Shine!“. Kako si zadovoljan rezultatom?
Za sada su reakcije dosta dobre. U principu još nismo imali koncerte tako da ćemo reakciju publike znati tek kad krenu svirke. Ali mi smo zadovoljni time kako je sve ispalo. Najbitnije je da mi stojimo iza tog albuma i da muzika drži vodu. A publika će ili doći ili neće.
Koliko se album razlikuje od prethodnih?
To mi je dosta teško reći, ali čini mi se da je to dosta prirodan nastavak onoga što smo radili do sada. Naravno, bend raste i u sviračkom smislu, i u smislu utjecaja i inspiracije. Čuli smo mnogo nove glazbe koja je na nas utjecala, pa na probama počinjemo malo drukčije svirati. Najveća razlika je u strukturi pjesama i u načinu snimanja. Jer drugi album smo snimali na način da smo snimili bazu – bubanj, i onda smo nadosnimavali instrumente i radili ostale slojeve. A na ovom smo sve to odradili uživo kao na probi, i mislim da je to bio i najbolji tretman za ove pjesme, koje su tako i nastale. Svirali smo kao da smo na probi ili na koncertu, tako je da ispalo najpoštenije.
Kako je došlo do toga da Chris Eckman producira album?
S Chrisom se znamo dosta dugo vremena, još dok smo znali svirati s The Bambi Molestersima. Ja sam s njima svirao klavijature, i još ih sviram na nekim njihovim koncertima. On je nama na drugom albumu svirao klavijature kao gost… Na Terraneu prije dvije godine smo se družili i u nekakvom nevezanom razgovoru došli smo na ideju da bismo album mogli snimati s njim.
Često prepjevavate pjesme. Kako ih birate?
Prvo mi je bitno da mi se svidi i da tu ja nešto mogu doprinijeti, s preduvjetom da je ne upropastim. Obrade radimo po tom principu. Tu nema nikakvih stilskih ograničenja, nego jednostavno osjetiš da pjesmi nešto možeš dati, odsviraš je i vidiš drži li to vodu ili ne.
Kako je došlo do gostovanja Vave i Dinka Tomljanovića na novom albumu?
Vava je naš prijatelj iz Rijeke. On je dobar duh riječkog rocka, uvijek je s bendovima, pomaže im… U više navrata smo pričali i svidjelo mu se to što radimo. Onda sam dobio lap steel gitaru, pa sam mu je posudio, pa smo razgovarali. On je dobar na slideu i procijenio sam da to može dobro savladati. Naša suradnja nije bila planirana, jednostavno se dogodila. A do Dinka smo došli preko The Bambi Molestersa. On je isto svirao taj lap steel, pa smo došli na ideju da gostuje.
Na albumu našlo se deset pjesama. Koliko je pjesama u snimanju otpalo i kako radite selekciju?
Snimili smo nekih petnaestak pjesama, a na selekciju je dosta utjecao Chris sa svojim idejama i promišljanjima u kojem smjeru bi album trebao ići. Mi nismo znali hoće li biti više rock ili americana… S tih petnaest pjesama album bi trajao osamdeset minuta! Samo jedna pjesma je trajala deset minuta. Uvijek snimimo više i onda izbacujemo, da bi album kao cjelina i funkcionirao. To ne znači da uvijek nužno izbacuješ loše pjesme, nego one jednostavno ne odgovaraju albumu kao cjelini. To je bendu teško odlučiti, i zato tu postoji producent.
Kako je došlo do suradnje s Howeom Gelbom?
To je dosta duga priča. 2007. svirali smo s njim u Zadru. On je tada nastupao sam s basistom, i došli smo na ideju da odsviramo nekoliko pjesama zajedno. Tamo smo se upoznali i ‘pratili’ smo ga na nekoliko pjesama. Poslije je krenula priča da bismo jednom mogli nešto zajedno napraviti. Čak je u igri bila i varijanta da sviramo neke obrade Giant Sanda, ali oko toga se nikad nismo uspjeli dogovoriti jer je on djelomično u Americi, a djelomično u Danskoj. I onda kad smo snimali album poslao sam mu mail bi li svirao na jednoj pjesmi i pristao je.
Pojavljujete se i u dokumentarcu o The Jayhawks. Kako je došlo do suradnje s Markom Olsonom?
To je, isto kao i s Howeom Gelbom, bilo jednokratno. Svirali smo mu kao predgrupa, pa je došlo do dogovora da ga pratimo na nekoliko pjesama. Netko je to snimio i stavio na YouTube. I onda nam se javila žena koja radi taj film – koji u stvari rade fanovi – i pitala nas bi li participirali u tome. To je u principu nepretenciozan i fanovski projekt, tako da smo drage volje pristali, a ujedno nam je to bila i prilika da snimamo ‘na traku’, što nam je bio tehnički eksperiment. Iva Kraljević nas je snimila kamerom, i tu snimku smo poslali za film. On još nije gotov, a ne znam ni kako bi to trebalo izgledati. Mislim da bi uskoro trebao biti vani.
Zašto pjesmu “Roulette” pjeva basist Ištvan a ne ti?
Ištvan ima dosta dubok, hrapav bariton, tako da je on tamo više pristajao, jer ja bolje funkcioniram u višim tonalitetima. Snimili smo i verziju s mojim i njegovim vokalom, te prepustili Chrisu da odabere. I on je odabrao njega, što je i zbog raznolikosti dobro.
Ante Tomić napisao je vrlo afirmativan tekst o bendu. Koliko misliš da vam je pomogao u promociji?
Teško mi je reći, ali vjerojatno je pomogao. Ja nisam anketirao ljude da bih doznao točno, ali nekoliko ljudi mi je znalo reći da su čuli za nas preko Ante Tomića. To nam je bilo jako drago jer ga jako cijenimo i kao novinara i kao pisca i njegovi smo fanovi. Nismo znali da nas sluša i više nego ugodno nas je iznenadio. To je ono što te uistinu veseli u ovom poslu, jer upoznaješ ljude kojima se i ti diviš i čiji rad cijeniš, a kad skužiš da i oni cijene to što ti radiš – to je velika stvar.
Odakle ideja da pjevate na engleskom? Jeste li pomislili snimiti album i na hrvatskom?
Nije to bila ideja, jer smo ranije svirali u jednom garažnom rock bendu koji je pjevao na engleskom. Ja sam oduvijek, od kad sam pisao neke stvari, razmišljao na engleskom, i slušam takvu muziku… Praktički ništa od hrvatskih bendova ni ne slušam. Ponikao sam iz takvog nekakvog svijeta devedesetih kad smo počeli svirati, i tada je bilo mnogo bendova koji su pjevali na engleskom. O sviranju i snimanju na hrvatskom nismo razmišljali i nećemo snimati, bar ne tako brzo.
Jesi li zadovoljan sa svojim engleskim akcentom?
Nisam pretjerano zadovoljan, ali ni ne trudim se da taj akcent bude nekakva imitacija. To je engleski kakav ja govorim. Mislim da je bitno da ga ljudi razumiju i da prepoznaju energiju.
