Muscle Tribe of Danger and Excellence: “Sad je red probati nešto novo”

Najkompliciranije bendovsko ime na našim prostorima, Muscle Tribe of Danger and Excellence, iza sebe krije četvoricu mladića koji posljednjih pet godina oduševljavaju miksom rocka, stonera i metala.

Mišićavo pleme čini Domagoj Šimek na vokalu, Andrija Ražnatović na gitari te Luka Jambrošić na basu i Andro Jambrošić na bubnjevima.

Za njih znaju svi domaći alternativci. Dio su kolektiva House of Pablo, a članovi benda su usko povezani i sa sastavima kao što su She Loves Pablo, Mašinko, Malady Lane, Deafness By Noise, Straight Outta Fridge…Po prvi puta za Muzika.hr saznali smo nešto više o ovim miljenicima zagrebačke publike – iz prve ruke, od strane gitariste benda, Andrije Ražnatovića.Glavni povod razgovora nova je svirka u KSET-u, 7. listopada, kada uz rođendan kluba, također slave i petogodišnjicu benda.Iako već slavite pet godina postojanja, za prvi intervju na našem portalu recite kako je krenula cijela priča oko benda?
Koliko se sjećam, priča je krenula da su se Luka i Šimek nebrojeno puta sreli u parku i pijano zaključili da moraju napraviti bend. Za razliku od većine slučajeva kad to ostane na takvim pričama i galami na klupicama, oni su nešto i poduzeli i vrbovali Lukinog brata Andru. Ostao je samo gitarist, i nakon par pokušaja i varijantom da Šimek svira gitaru i pjeva, Andro je naletio na mene u parku. Park je očito bio presudan, ta večer se dogodila ravno pet godina prije nego što ovo upravo odgovaram, a tri dana kasnije imali smo prvu probu svi zajedno, i otad je to postava koja se ne mijenja.Znam da ste ime benda preuzeli iz filma “Year One” s Jackom Blackom. Što vas je privuklo kod tog mišićavog plemena da se odlučite za njega?
Andro i Luka su gledali film, naletili na tu scenu i odlučili da s tako zove bend. I to je to. Na sva moja pitanja da se nekako drukčije zovemo dobio sam odriješito ‘Ne’. I to je okej, prekratilo priču s imenovanjem benda, donijelo malo muke svaki put kad te netko pita kako ti se bend zove, ali božemoj. Lani kad smo svirali na Brucošijadi FER-a, na plakatu smo ispod nas imali sitnim slovima napisano psovanje našeg imena koje ne stane na plakat. Život se živi za male pobjede.Jedan album i jedan EP je iza vas, oba ste ispucali 2013., i od tada nije bilo novih pjesama. Je li nastupila kreativna blokada ili nešto drugo?
Nije u pitanju kreativna blokada, nego hrpa drugih obaveza. Andro je mijenjao bubnjara na turneji s ESC Life, She Loves Pablo su izbacili novi album, Mašinko je proputovao i izbacio nove materijale… Svašta se događalo. A i mi smo u međuvremenu stalno svirali i izbacili dvije nove pjesme za House Of Pablo kompilaciju. I svi su se u bendu zaposlili plus ja uz posao upisao fakultet. Sve to ukombinirano, naprosto se nakon intenzivnog početka malo dogodio ostatak života i nismo našli vremena da se posvetimo Tribeu onoliko koliko zasužuje.

Ali evo polako nadoknađujete, u samo par dana ste izbacili i dvije nove pjesme i prateće spotove, a i priča se da spremate novi album za ovu godinu…
Ne spremamo novi album, to su bezočne laži. Snimili smo ove dvije pjesme i pripadajuća spota (i možda još pokoju), primarno da nekako zaokružimo ovih naših pet godina i cijelu Eagles and Chainsaws priču. Plan je (a sve je u tolikom cajtnotu da ne mogu ništa obećati, ali plan zbilja je) da sve pjesme koje smo snimili izbacimo zajedno na jednom CD-u svojevrsnu diskografiju prvih pet godina Muscle Tribea.

Nazvat ćemo je “Eagles and Chainsaws and Bears”, logično. Gore će biti i dvije pjesme s House of Pablo kompilacije te tri skroz nove stvari od kojih smo za dvije već izbacili i spotove. Uglavnom, to će sad izaći na jednom CD-u u izdanju K.L.U.B. Dostave Zvuka, čisto da imamo fizičko izdanje kad nas netko pita i da bude za u auto. A dalje ni sami ne znamo što nas čeka, ali tome se radujemo.

Svatko od vas u bendu ima neke svoje utjecaje s obzirom da dolazite iz različitih glazbenih okruženja. Tko je što sa sobom dovukao u bend?
Na Lukin stil sviranja dosta je utjecao funk, Šimek se vokalno primarno motao po nekakvim stoner i country vodama, Andro je do tad bio skoro isključivo svirao po HC bendovima, dok sam ja bio najviše u melodičnom punku. Međutim, to je stanje od pred pet godina – otad smo puno toga novog naučili, kako općenito, tako i jedni od drugih tako da sad stvarno ne bih ni znao reći što tko donosi u bend, svi još uvijek iznenađujemo one druge.

Za razliku od vaših ostalih bendova u kojima svirate, s Musle Tribe se niste željeli toliko žanrovski definirati?
Nije imalo smisla. Tribe je počeo ne iz želje da se svira neka konkretna vrsta muzike, već da sviramo jedni s drugima pa što se desi, desi se. Upravo to što dolazimo iz različitih muzičkih pozadina je najviše krivo za konačni rezultat i želju da stalno pokušavamo nešto novo. Dogodio nam se i velik broj pjesama koje smo i u kasnijim fazama stvaranja odbacili upravo zato jer nam nisu bile nove i izazovne.

Dio ste House of Pablo kolektiva. Kakva je trenutna atmosfera u familiji?
Pomalo u stagnaciji. She Loves Pablo su još uvijek u fazi promoviranja albuma “Try Mandarin“, Malady Lane snimaju i snimaju i snimaju i svi čekamo da to čujemo, Reflex Kid više ne sviraju, Killed a Fox je isto u pauzi, a Straight Outta Fridge su nadam se dobro, nisam provjerio. Velim, dogodio nam se ostatak života, a to što smo svi po svim bendovima ne pomaže situaciji. Imali smo nedavno projekciju kompletnog “House of Pablo DVD-a” skupa s promocijom spota za “Wannaminion”, a uskoro ćemo izbaciti i live audio s koncerta iz Tvornice kao kompilaciju “House of Pablo Volume Two”.

Koja je formula za opstanak takvog kolektiva kao što je vaš?
Jako puno dobre volje i troje ljudi koji vuku cijelu stvar. Nama se posložilo.

Kada u bendu ili u samom kolektivu dođe do nekakvog neslaganja ili prepirki, kako to rješavate?
Batinama. A mislim. Sve trebamo prepričati. Realno, imamo mi dosta koncerata, ali smo još uvijek u bendu u prvom redu iz razloga jer volimo svirati jedni s drugima i volimo to što radimo. Da tog više nema, ne bismo dalje svirali.

Medijski niste toliko praćeni, ali opet iza sebe imate rasprodane koncerte i masu fanova. Je li za to presudno međusobno pokrivanje i pomaganje House of Pablo bendova ili nešto drugo?
To vrijeme našeg početka, taman se sve posložilo. Točno u tom trenutku ljudi su najintenzivnije pratili što događa putem kanala poput Facebooka i Youtube videa, svi naši drugi bendovi su intenzivno radili, krenuo je Good Vibrations, i imali smo sve pretpostavke da ljudi primijete ono što radimo. Samo je bilo pitanje hoćemo li iskoristiti tu pažnju, što smo očito uspjeli. Na tom početnom valu smo samo nastavili dalje i najviše njemu imamo za zahvaliti taj naš nekakav uspjeh. House of Pablo je to samo još dodatno pogurao i doveo do toga da se o nama još više priča.

Neki od vas su se bacili i u solo vode…
Da, Luka se bacio u gange i skuplja sve više i više fanova svaki dan svojim autorskim pjesmama na tragu zvuka Imotske krajine (smijeh). Ozbiljno, naš Domagoj je već izbacio svoj prvi singl, a još malo pa dolazi drugi. U procesu je snimanja svog solo albuma s producentom Leonardom Klaićem, našim dugogodišnjim prijateljem koji se također u ovoj stagnaciji Killed a Foxa (gdje svira bubanj) bacio svojim solo projektom Delapse. To isto svakako preporučujem poslušati.

Imate sreće što ste u kratkom roku svirali stvarno svugdje. Prepričajte nam neku bizarnu anegdotu s koncerata ili road tripova? Što ste najluđe doživjeli?
Cijeli put u Tiranu je bio sulud. Bukirani smo bili jedva dva-tri tjedna prije samog koncerta, odlučili preći tisuću kilometara, odsvirati koncert, vratiti se u kombi i odmah natrag za Srbiju. Andro nam se razboli par dana prije, Pitura iz Antenata i Mašinka se nađe kao deus ex machina da ga zamijeni za taj koncert, imamo jednu probu i tri sata kasnije smo u kombiju put Albanije. Cijelo iskustvo je bilo nadrealno i imamo sigurno još za pričati kojekakvih detalja od tog puta, ali apsolutni vrhunac je sigurno bio granični policajac na granici Albanije i Crne Gore koji je vidjevši da su na prvoj klupi kombija dva tipa odlučio nas maltretirati iz dosade da švercamo travu.

To je trajalo bar petnaest minuta i tip je bio toliko uporan i zajebavao nas da je Markan, naš menadžer koji je tad bio za volanom na pitanje “Koja je marka vozila” odgovorio “Ja sam Marko u vozilu”. Tri sata kasnije dolazimo, ja za volanom, na CG-BiH granicu i ja na pitanje imamo li šećera frustrirano odgovaram da nemamo nikakvih ilegalnih sredstava kako god ih oni zvali, na što graničar tužno odgovara da su taman stavili kafu i skontali da im je usfalilo…

A ima li kakvih loših iskustava, možda s organizatorima ili nešto slično što vas je dosta razočaralo?
Ima naravno, ali mi smo vam kao Jasna Zlokić, pamtimo samo sretne dane.

Jedan od najznačajnijih uspjeha je i vaš prošlogodišnji festival u Velikom pogonu Tvornice. Iako smo prije pola godine pogledali i preview “House of Pablo DVD-a“, kako vi osobno pamtite tu večer?
Proveo sam pola Killed a Foxa skrivajući se iza pojačala i pazeći da duct tape kojim smo zalijepili probijeni bas bubanj izdrži. Osim toga, bilo je fantastično i najveći uspjeh nas kao kolektiva. Užasno smo se puno naradili da to sve uspije, ali vrijedilo je.

Kakve želje imate za narednih nekoliko godina? Što ste si zacrtali da morate ostvariti, nekakav bucket list za bližu budućnost?
Okrenuti novu stranicu Muscle Tribea i opet ući u neku kreativnu rutinu. Sve što imamo smo sad snimili i ta priča je zaokružena. Sad je red probati nešto novo.

Jedna od želja vam se ispunila, vraćate se na KSET-ovu pozornicu. Što nas očekuje 7.10.?
Namjera nam je odsvirati apsolutno sve pjesme koje imamo. Namjera, kažem. Valjda ćemo preživjeti (smijeh). Nemamo goste, nemamo neka obećanja, dat ćemo sebe i naš znoj na pladnju. Bit ćemo dobre volje, bit će i svi koji dođu, bit će bučno, a kasnije tko živ tko mrtav.

I za kraj, da ste totalni anti talenti za glazbu, čime biste se bavili sa strane, sebi za dušu?
Glazbom, samo s malo gorim rezultatima.