Moja glazbena 2010.

U 2009. nisam imao previše dvojbi koji su albumi najbolji, tako da je Julian Casablancas “Phrazes For The Young” uzeo titulu stranog albuma godine, a Gatuzov “!” domaćeg. 2010. godina bila je još bolja.

2010. će svakako ostati upamćena po novom velikom albumu Arcade Fire za kojeg i danas smatram da je dvije pjesme ‘predugačak’. I dalje me previše bodu u uho pjesme “Roccoco” i “Mouth of May” da bi mi inače odličan “The Suburbs” bio album godine jer je bilo boljih i cjelovitijih izdanja u 2010.Slažući razne ljestvice za 2010., prisjetio sam se mnogih preslušanih albuma i koncerata od kojih su me mnogi razveselili, ali je bilo i razočaranja, posebno kod nekih velikih i značajnih bendova proteklih desetak godina, ali okvirno gledajući, 2010. je bila jako dobra i zanimljiva godina, te se nadam da će je 2011. moći nadmašiti što bi značilo pravu glazbenu idilu, što na domaćem, što na stranom terenu.

Strani albumi godine:
Već sam u uvodu mnogo toga rekao, pa neću previše filozofirati u ovom dijelu. Albuma je bilo pregršt, ali me se najviše dojmio Robert Plant. Izbor je bio težak, ali evo liste ‘stranaca’…1.Dvojbe oko stranog albuma godine dugo su mi se vrzmale po glavi, ali kada mi je konačno došao na red za preslušavanje “Band Of Joy” Roberta Planta, pretjeranih dvojbi više nije bilo. Na njemu Plant odiše vrlo svježe, a opet nije ništa novog na albumu jer prolazi kroz americanu na ledzeppelinski način i to jako odzvanja.2. Laura Marling se godinama vrzmala oko raznih indie rockera i skupljala iskustvo za svoje pjesme. To joj je bio odličan potez jer je album “I Speak Because I Can” spojio folk tradiciju s modernim indie rock stavom u što bi se i druge mlade zvijezde mogle ugledati, ništa ne može nastati preko noći… Valja napomenuti da Laura ima tek 20 godina i da su najbolji dani tek pred njom.
3. Brbljivi i šaljivi zabavnjak Eddie Argos složio je s Dyan Valdés (The Blood Arm) novi bend kojem je bio zadatak promijeniti priče nekih od najuspješnijih hit singlica iz prošlog stoljeća. Rezultat je intrigantan, intelektualan i interesantan, a opet skoro prava pop ploča.
4. Kriza, recesija, korupcija, problemi… Živimo u svijetu koji je sve, samo ne lijep, a ponekad treba preživjeti takve stvari da bi se potom rodilo nešto veliko, veliko u stilu albuma “Good Things” koji je donio toliko potrebnu svježinu u soul i hip hop koji su godinama živjeli u sterilnim hitićima kojih se već malotko sjeća.
5. Jónsi je jedan od rijetkih frontmena koji je, pobjegavši od matičnog benda, ove godine uspio napraviti veliki album. “Go” obiluje sličnim glazbenim temama koje obrađuje i Sigur Rós, ali Jónsi se bacio u dodatna istraživanja indie pop voda, pa smo dobili nove predivne melodije.
6. O samom albumu Arcade Fire sam već dosta rekao u uvodu, pa nema previše smisla dodatno razglabati o njemu. Bend je podosta preokrenuo ploču na “The Suburbs” ka manje orkestralnim djelima u kojoj je atmosfera glavni faktor melodije svake pjesme, ali… (čitaj uvod)
7. Banda razbarušenih blues punk rockera je još jednom pustila zvijer iz kaveza u vrlo distorziranom obliku nadajući se da će probuditi temelje svoje karijere. Grindermanovci su uspjeli u tome i jedina je šteta što su na album ubacili poneku tipičnu stvar The Bad Seedsa poput “Palaces Of Montezuma”.
8. Iron Maiden, najveći metal bend svih vremena, u 2010. godini napravio je novi album koji se ne razlikuje previše od svojih prethodnika, ali je s njime ponovno napravljen korak naprijed. “The Final Frontier” pokazuje da bend i nakon tri desetljeća ima što za reći, da se može približiti i slušatelju koji nužno nije zagrižen za metal i to s albumom koji im je jedan od najboljih u karijeri.
9. Na svom novom albumu “Brothers“, The Black Keys su se vratili svojim korijenima i pogodili točno tamo gdje treba. Naizgled bez ijednog hita, kroz album se proteže niz prelijepih blues-rock stvari kojima su The Black Keys dokazali da su jedan od najboljih garažnih bendova danas.
10. Ako vam nisu legli posljednji albumi bendova tipa The Killers, Interpol i Editors, odnosno njihovih frontmena (Brandon Flowers, Julian Plenti…), a Arcade Fire vam je najbolji bend na svijetu, The Strange Death Of Liberal England s albumom “Drown Your Heart Again” je jako dobar miks spomenutih bendova, te jedno od najvećih otkrića u 2010.
11. S prvim hitoidnim albumom su napravili mnogo, pa su, ne želeći izgorjeti, napravili potpuno drugačiji album, prepun pop psihodelije sa smanjenim utjecajem pop melodija. Onaj tko je očekivao nove “Kids” i “Time To Pretend” će ostati razočaran, ali s “Congratulations” su MGMT definitivno pokazali da mogu biti i više od pop benda.
12. Nakon godina izgubljenosti koja je došla zbog prevelikog broja albuma u kratko vrijeme, The Coral se polagano vraća na stare staze slave. “Roots & Echoes“, te posebno “Butterfly House” pokazuju da su ih neki prerano otpisali jer dečki u današnje vrijeme pišu možda i najbolje pjesme u dosadašnjoj karijeri.
13. Vrijeme masovne pomame za vampirima i drugim neljudskim bićima nema nikakve veze sa simpatičnim dečkima iz Vampire Weekend koji su na drugom albumu “Contra” doradili glazbene teme s prvijenca, te ponovno osvježili indie pop-rock scenu s jednim predivnim albumom.
14. Black Rebel Motorcycle Club su već godinama s nama, te su uz male promjene na bubnju došli do čak šestog albuma u karijeri. Tijekom tog perioda izglancali su svoj zvuk gotovo do perfekcije, pa ih se može prepoznati na kilometre. “Beat The Devil’s Tattoo” je točno takav album, BRMC u punoj spremi.
15. Od malog indie benda koji jedva skupi 50-ak ljudi na svom koncertu, The National su postali velike zvijezde čiji se nastupi broje u tisućama. Razlog? Melankolija koja pogađa u srce što se jako dobro osjeća i na “High Violet“.
16. Prošle su godine i godine od kada nas je legendarni čovjek u crnom napustio, a materijala još uvijek ima napretek u ladicama Ricka Rubina. “American VI: Ain’t No Grave” možda nije najbolji iz ‘american serije’, ali je svakako dovoljno jak da opravda još jedno posthumno izdanje Johnnya Casha.
17. Nakon odličnog prvijenca Titus Andronicus su se malo poigrali s američkom poviješću na svom drugom albumu “The Monitor” koji je tek u nekoliko nijansa slabiji od hvaljenog “The Airing of Grievances“. I dalje praše iz sve snage kao da sutra ne postoji. Kako stvari stoje, treba im početi vjerovati.
18. Cee-Lo Green je najviše poznat iz Gnarls Barkleya, a s njegovim novim albumom bi se to moglo promijeniti, jer “The Lady Killer” je pravi killer, a pjesma “Fuck You” je postala jedan od najvećih hitova u 2010. Neki ga nazivaju muškom inačicom Amy Winehouse, a ima nešto u tome, samo da i on ne krene putem teške narkomanije.
19. Švedska je oduvijek imala jaku glazbenu scenu koja se malo drugačije osvrtala na aktualne trendove u pojedinim žanrovima. Sambassadeur su baš takav bend koji su na “European” zavladali indie popom mnogo bolje nego nekoliko mjeseci kasnije njihovi učitelji iz Belle And Sebastiana.
20. Vječiti zajebanti iz Electric Sixa godinama imaju problem s hiperprodukcijom, pa izdaju sve što stignu, što se često negativno reflektira na studijske albume. Ipak, s vremena na vrijeme uspiju složiti zavidan broj odličnih komada što se najbolje vidi na “Zodiac” koji može stati rame uz rame s prva dva albuma benda.
21. U protekloj godini The Go! Team su dobili velike suparnike u dvojcu Sleigh Bells koji je na svom “Treats” pokazao kako može izmiješati distorzije, melodiju, elektro-pop, rock i što sve ne u pjesme koje razvaljuju na prvu. “Treats” je svakako jedna od pravih alternativnih poslastica u 2010.
22. LCD Soundsystem su za oproštaj izdali još jedan veliki elektro-punk album “This Is Happening” na kojem još jednom dokazuju da im nema ravnih u spajanju plesnih i rock elemenata.
23. Damon Albarn skače na sve strane da bi pohvatao projekte na kojima sudjeluje, a Gorillaz su mu svakako najvredniji mimo Blura, što su i dokazali svojim novim albumom. Na “Plastic Beach” su ponovno ispremiješani rock, pop, hip-hop, elektronika i još mnogo toga, a krajnji rezultat je vrlo zabavan.
24. Koliko vokal uz samo harfu može biti moćno oružje, iznova i iznova dokazuje Joanna Newsom u svojim radovima. Trostruki “Have One On Me” možda nije najbolje što je dosad Joanna pružila, ali njene priče i pričice su toliko upečatljive da od nje ne možemo očekivati nešto loše.
25. Ted Leo & The Pharmacists pokazuju da pop punk ne mora biti onakav kakvog nam ga predstavljaju razni MTV-evski bendići, počevši od Blink 182 naovamo. Vrlo zaraznih melodija i pametnih tekstova, “The Brutalist Bricks” se promovirao u jedno od najboljih punk ostvarenja u 2010.
26. Kako zvijezda može pasti na niske grane govori nam Plan B u svom konceptualnom albumu “The Defamation Of Strickland Banks“. Kroz niz modernih soul pjesama, Plan B nas je proveo kroz niz tjeskobnih životnih situacija koje malotko može izdržati. Da su i naši zatvori patnja, a ne hoteli, možda bi i naši političari drugačije razmišljali nego sada.
27. Foals su bili zabavan math-rock bend na svom prvijencu, da bi na njegovom sljedbeniku komercijalizirali svoju priču. Često u tom procesu bendovi padnu zbog niza kompromisa, ali “Total Life Forever” nije te sudbine pa je ispucao i neke od najzanimljivijih singlica u protekloj godini.
28. Od starih britpopera iz ’90-ih., malo ih je preživjelo, a Manic Street Preachersi su pokazali da se upornošću mnogo toga može postići. Nakon niza slabašnih albuma, bend se s posljednja tri albuma vratio u formu. Nakon mračnog “Journal For Plague Lovers” došao je vrlo melodični “Postcards From A Young Man” kojim su dokazali da im uopće nije teško napraviti pop pjesmu.
29. Amerikanci koji su se zaljubili u pop glazbu Britanije. Takvih priča ima mnogo, ali malo koja je toliko uspjela kao “In Evening Air” Future Islandsa. Miks svega i svačega, od Davida Bowiea i Joy Divisiona naovamo, pokazuje da ima još nade za replikante Iana Curtisa kojih je proteklih godina previše i svi postaju malo dosadni i blijedi u svom copy/pasteu.
30. Ponekad je problem kada imaš dvije ‘glave’ u bendu, pa počinju problemi i raspad, ali Emanuel Lundgren nema problem ‘više vrijednosti’, pa je svakom članu I’m From Barcelona dao odriješene ruke da se poigra i napiše skladbu. Tako smo dobili veliko ostvarenje od 27 pjesama koje ima svojih mana, ali one se brzo zaboravljaju zbog niza prekrasnih pop melodija.Domaći albumi godine
Što se tiče domaćih albuma (tu u startu odbacujem cijelu estradu, zabavnjake, narodnjake i slično), bilo je pregršt zanimljivih izdanja, rekao bih kao rijetko kad dosada. Bilo je nekoliko ‘većih izdanja’ (poput prosječnog Gibonnijevog albuma, te Jinxi i Rundek pred kraj godine), ali je sve ipak prepušteno mlađim snagama. Šteta je što su kod nas najjači datumi za izlaske albuma pred kraj godine i početkom ljeta, pa su neki odlični albumi izvisili malo na jednu, malo na drugu stranu (mnoge ljestvice godišnjih albuma se rade do 1. prosinca, do onda se ‘friški’ albumi niti ne stignu zavrtjeti, a do sljedeće godine se zaborave jer su bili izdani u prethodnoj godini). Moja ljestvica je bazirana za 2010. godinu, pa sam tako isključio Gatuzo, a (uvjetno rečeno) uključio npr. Jinxe i Rundeka koji me nisu previše oduševili (solidni albumi i ništa više od toga).

1. Ove godine nije mi trebalo previše razmišljanja oko domaćeg albuma godine nakon preslušavanja drugog albuma Erotic Biljana And His Hereticsa. “H Is For Heretics” donosi 30-ak minuta prave garažne punk rock energije koja razvaljuje na prvu, bilo uživo, bilo na ‘tvrdom disku’.

2. Iako na koncertnim izvedbama moraju još raditi, Quasarr je na novom albumu pokazao da je ravan inozemnim art-pop bendovima. Miješajući elektroniku sa zanimljivim melodijama i aktualnim tekstovima, album “Propaganda” se ispromovirao kao jak kotačić domaćeg ‘urbanog zvuka’ uz istoimeni singl koji je jedan od najjačih u 2010.
3. Posljednjih godina nekoliko bendova se vratilo klasičnom rock izričaju prepunom vica i žestokih melodija, a Rubikon se pokazao kao najubojitiji. S nekoliko pjesama, posebno singlom “Savjest”, pogodio je u suštinu hrvatskih političkih problema, pa se možemo nadati da će sljedeća godina biti bolje od današnje surove realnosti.
4. Legenda punk scene bivše Jugoslavije, Valter Kocijančić, brzo se zasitio ondašnjeg sistema, pa je radije otišao u školu podučavati djecu. 30-ak godina kasnije, uvidio je da je krajnje vrijeme za povratak, uzeo Mandrile i izdao (pop) punk-rock album “Apstinencija” s kojim je dokazao da još ima vatre u njegovoj gitari.
5. Riječki My Buddy Moose su se prije nekoliko godina predstavili sa odličnim prvijencem, a u 2010. smo dobili i njegov nastavak. S “Wonderful Feeling Of Emptiness” su krenuli u daljnja istraživanja americane na siguran način čime su dokazali da su jedan od najboljih bendova u nas.
6. Gledajući svjetsku glazbenu scenu zadnjih desetak godina, mnogo mladih kantautorica je napravilo zavidne rezultate. Mi kao i uvijek kaskamo za svijetom, ali je sva sreća da tu i tamo prepoznamo prave vrijednosti poput šarmantnog folk albuma “Daljine” mlade Nine Romić. S ovim albumom, siguran sam da će Ninina karijera ići samo uzlaznom putanjom.
7. Svi plaču za Yammatom, a Yammat je tu, samo malo skriven. Otkrivajući sljedeće talente koji idu sličnim putem, tim Yammat je složio kolekciju svojih sljedbenika od kojih neki već sad mogu zasjesti na njihov tron. Iako “Kompilacija” ima malo zbrkan raspored, vrlo je važan pop album.
8. S Mel Caminovim albumom “Kapadokija” dobili smo jedan klasičan pop rock album u kojem je akustična melodija glavni kotačić zamašnjak. Kroz trinaest skladbi, dečki su prošetali najboljim trenucima novog vala, naših i britanskih ’90-ih., pa možemo jedino žaliti što je došao desetak godina prekasno.
9. Nakon prvijenca “Fanatik” još je malotko vjerovao u Grettu, ali dečki su se s drugim albumom izdigli poput Feniksa. “Vidim što vidim” je moderan indie album koji se maksimalno približava trenutnoj britanskoj sceni, a jednu od ključnih uloga u tome je odigrao i Marko Kalčić koji je još jednom dokazao da spada u sam vrh naše rock produkcije (ima još nekoliko njegovih albuma na ovoj ljestvici).
10. Ponekad je najlakše ništa ne mijenjati, što su dokazali The Bambi Molestersi na svom novom albumu “As The Dark Wave Swells“. Sigurnim tonovima koji su ih proslavili i van granica Hrvatske ponovno su oduševili mnoge, ali ostaje mali upitnik zbog manjka kreativnih ideja kojima bi se malo udaljili od svog standardnog štiva.
11. Slično kao i The Bambi Molestersi, tako su i riječki Father prepoznati u svijetu, pa je “One Eon” bio podosta očekivan, budući da je od prvog albuma prošlo pet godina. Father je s “One Eon” učvrstio poziciju na vrhu domaćeg metala, a sad im jedino preostaje još jači inozemni angažman.
12. Krajem godine dobili smo novi album iz Denykenove radionice. Bend Markiz sa svojim “Savršenim svijetom” su spremni odmah zasjesti na čelo domaćih pop rock bendova. Zanimljive glazbene kulise koje najviše podsjećaju na otočku scenu ’90-ih. već su se dokazale nizom hitova. Svijetla budućnost je pred njima.
13. “Na zapadu” je bio njihov povratak nakon dugogodišnjeg izbivanja sa scene, a s “Diksilendom” su Jinxi pokazali da su uvelike odrasli. Ne toliko hitoidan album ima poneki lošiji moment, ali u cijelosti je to još uvijek klasičan album benda koji pokušava svakim izdanjem okrenuti stranicu prema naprijed.
14. Rock trojac S3ngsi već godinama žare i pale demo scenom u nas, a 2010. je konačno bila njihova godina za objavljivanje prvijenca. Mnoge pjesme s “Moderno trijezan” su već od ranije poznate, pa nije bilo prevelikih porođajnih muka, a albumu daju potrebnu prepoznatljivost.
15. Kao i kod mnogih drugih bendova, tako su i Mika Male dugo godina radili da bi došli do prvijenca. “Vremenom” šara akustičnim pop zvukom obogaćenim nizom sitnih detalja koji pjesmama daju novu dimenziju.
16. Ako nije pop elektronika poput Karme ili Colonije, tada se nema što raditi kod nas. Najbolji dokaz za to su albumi poput “Bubbles” riječkog Atmospherica. “Bubbles” obiluje nizom laganih chill out pjesama od kojih bi zasigurno neke mogle naći svoje mjesto na legendarnoj Café del Mar kompilaciji.
17. Ponekad te glazbena karijera može odvući daleko od onoga što želiš u svom životu, a jedan od takvih dokaza je i Stevo Vučković koji je nakon nekoliko dekada na sceni konačno skupio snage i ekipu da ostvari svoj san i izda vrlo dobar blues-pop-rock album “Na pola puta između stvarnog i sanjanog“.
18. Mnogi naši mladi bendovi nemaju para za snimanje, a posebno za izdavanje albuma, osim ako ih koji diskograf ne potpomogne, ali ni to ne mora biti smak svijeta što su dokazali dečki iz Suho grlo nos koji su na ‘radioheadovski način’ objesili vlastiti album “Gregor sam sa Suho Grlo Nos” na Internet. Sva sreća da su to napravili jer sada više ljudi može čuti za alternativniju i bolju verziju pop punka kakav svira KinoKlub.
19. “Zašto tako smiješan stojiš” je drugo izdanje u karijeri obiteljskog benda Tričke. Nekih većih odmaka od prvijenca nema jer bend i dalje praši iz sve snage po punk rocku kao da im je sam đavo za vratom, ali se vidi i kreativni napredak u odnosu na njega.
20. Gibonni je prije nekoliko albuma dosegao svoj maksimum i sa zadnjim albumima je u laganom padu, ali komercijalno gledajući, nije nimalo posustao jer je “Toleranca” najbolje prodavani album u 2010. Ona obiluje vrlo radiofoničnim pop hitovima, kao i prethodnici, ali ipak mu nedostaje snage koju je imao npr. “Mirakul”.

Razočaranja godine
Uz odlične albume uvijek postoji i cijeli niz albuma/događaja koji razočaraju, pa su tako moje najveće razočaranje Kings Of Leon koji su napravili samo dobar album i time napravili veliki korak unazad. Bilo je i većih debakla poput Fun Lovin’ Criminalsa i primjerice Interpola koji nije na ljestvici, ali to više nikog pretjerano ne zamara jer su već godinama u kreativnoj blokadi.

1. Kings Of Leon – “Come Around Sundown” – od malih razbarušenih momaka iz američke selendre gdje ih je otac propovjednik držao pod okom postali su jedan od najvećih bendova na svijetu, a pri tome su morali napraviti i nekoliko ustupaka što se najbolje osjeća na ovom albumu. Kings Of Leon više nisu, niti će ikad biti onakvi kakvi su bili na početku karijere, ali to nimalo ne opravdava manjak inspiracije koji im se dogodio na ovom albumu što je svakako jedno od najvećih razočaranja u 2010. Ipak, postigli su ponovno pravu stvar, o albumu se cijelo vrijeme priča jer je nastao razdor između novih fanova koji ih slušaju ‘nekoliko godina’ i svih ostalih (starih fanova i slučajnih prolaznika) što dodatno daje na publicitetu albuma. Nešto slično se dogodilo i prošlogodišnjem albumu njihovih trenutno najvećih uzora U2 (“No Line on the Horizon“) koji je također balansirao između dvojakih kritika. Realno gledajući, ovo jest najslabije ostvarenje benda, što je korak unazad, a to nikad nije dobro.
2. Frontmenski sindrom – zahvatio je mnoge u 2010. U većini slučajeva kada frontmen ode u solo vode ne uspije napraviti album u rangu matičnog benda jer ne zna kojim putem krenuti, treba li kopirati matični bend ili krenuti u sasvim novom smjeru. Iz tog razloga takvi albumi najčešće ispadnu vrlo zbrčkani, bez pravih smjernica, s pokojim hitom da se opravda izlazak. Točno to se događalo tijekom 2010.

Brandon Flowers je izdao očajan album u kojem je izbrisao sve dobro iz The Killersa i ništa nije nadodao, pa tijekom albuma “Flamingo” dominiraju blijede limunade koje njegov matični bend ne bi izdao niti kao c strane singlova, a kamoli na regularnom studijskom albumu. Slična situacija je i s drugim frontmenima poput Kelea koji se pokušao primaknuti više ka house vodama, a na kraju su mu najbolje stvari koje zvuče blocpartyevski, Fran Healy je na brzinu pobjegao iz melankoličnog Travisa da napravi još melankoličniji album kojeg vjerojatno ne mogu slušati niti njegovi ‘hardcore’ fanovi, Paul Smith je pokušao nadići uspjehe Maximo Parka, ali nije uspio u tome… Primjera je ‘mali milijun’, pa ispada da je Richard Ashcroft napravio najbolje izdanje, a i ono ima pregršt mana, ponajviše biblijsko prenemaganje u većini pjesama.

3. Manjak kvalitetnih novih indie rockera – u samom indie rocku se malo toga novog i interesantnog pojavilo. Proteklih godina smo mogli birati između desetaka, pa i stotina novih bendova, dok je ove godine malo stalo, barem što se Otoka tiče. Masovna hiperprodukcija je učinila svoje i ne mogu se više svakodnevno izdavati ‘novi najbolji bendovi na svijetu’, tako da taj maksimum proizvodnje ponovno otkriva neke već pomalo zaboravljene bendove od ranije. Bilo kako bilo, ove godine je indie rock dobio niz odličnih ostvarenja, ali od debitanata niti glasa…

4. The Pipettes – “Earth vs. The Pipettes” – ženski indie pop bend The Pipettes mnoge je oduševio svojim prvijencem “We Are The Pipettes” na kojem su oživjele duh Spektorovskih muza. U 2010. su malo odrasle, najurile jednu članicu, zabrijale u disco-pop ’80-ih. i napravile čudovište od albuma pod imenom “Earth vs. The Pipettes”. Nema tu više nikakvog šarma, već je novi album čista pop konfekcija.
5. Jack White – car garažnog rocka posljednjih desetak godina, u 2010. se malo smirio, radio je manje na vlastitim studijskim albumima, pomogao je ženi izdati prvijenac, te je ponovno isfurao The Dead Weather. Baš taj bend je nekakvo razočaranje jer nikako ne uspijeva složiti cjeloviti album. Nakon nekoliko odličnih pjesama dolazi nekoliko skroz loših, pa treba imati malo više živaca saslušati ih u komadu. Takav je slučaj bio s “Horehound“, a isto se dogodilo i sa “Sea Of Cowards“.
6. BBC Sound Of 2010 – znam, ponekad je vrlo teško prognozirati unaprijed tko će kako nešto napraviti, ali BBC Sound Of 2010 me podosta razočarao, budući da je prošlih godina pogodio neke zvijezde koje i danas mnogo znače na sceni. Skratili su listu sa deset na pet imena od kojih nitko baš i nije kreativno previše dobacio. Pobjednica Ellie Goulding je napravila slabašan elektro-pop album, Marina and the Diamonds je složila pop album s nekoliko hitova i podosta propuha, Delphic je izdao nadasve zanimljiv album “Acolyte”, Hurts su ispali još jedan blijedi bend koji pokušava animirati ’80-e. kao aktualan trend, dok su The Drumsi napravili preujednačen album. Sve u svemu, ispod očekivanja.
7. Klaxons – “Surfing The Void” – problemi oko drugog albuma Klaxonsa trajali su godinama. Nakon hvaljenog i zanimljivog prvijenca “Myths Of The Near Future“, bend je krenuo u stvaranje novog albuma u koji su se uključili i izdavači s nizom svojih ideja. Ako bend nema snage posvađati se s diskografima zbog vlastitih kreativnih procesa, onda je najbolje da im u potpunosti prepusti ime i neka oni skladaju, jer od početka do kraja “Surfing The Void” je vidljivo da je rađen s pregršt kompromisa, prvenstveno su izbačeni progresivni dijelovi da se ne bi izgubila pop forma. Šteta, ovaj album je morao biti korak naprijed, a ispao je dva unazad.
8. Izlizane zvijezde i dalje glavne zvijezde – oduvijek mi je bilo pomalo čudno gledati da su stare izlizane zvijezde glavne zvijezde naših manifestacija i da pri tome one privuku najveći broj ljudi. Primjera je mali milijun, a tek poneki opravdaju svoj epitet kao Skunk Anansie na Mars Festivalu. Ok, za njih ne možemo niti reći da su ‘stari i izlizani’ kad su se ove godine vratili vrlo solidnim albumom, ali Billy Idol, Stereo MCs i srodni izvođači koji su prošlih godina nastupali kao headlineri (tipa The Prodigy) su vrhunac našeg nerazmjera prema današnjim zvijezdama (najbolji primjer Museov koncert prije nekoliko godina kad se u zagrebačkom Domu sportova skupilo jedva 2000 ljudi, a nakon što su Muse dva puta napunili Wembley).

Nemam ja ništa protiv da se oni pozivaju, ali ne u vidu zvijezda (jer očito spomenuti nisu zvijezde već barem dva desetljeća) nego kao sporedni glumci kao i na bilo kojem drugom europskom festivalu, da se popune popodnevne rupe u satnici. Očito su neki bendovi shvatili da ljudi na našim prostorima imaju još uvijek sentiment za njih što najbolje pokazuje slučaj Stereo MCs-a koji su postali skoro pa domaći bend koliko imaju nastupa proteklih mjeseci u nas. Naravno da dolaze ovdje kad su svi svugdje drugdje već dobro prožvakali “Connected” i sve derivate te pjesme koji su potom nastali.

9. Omar Rodríguez-López – što reći za ludog člana The Mars Volte. Započeo je karijeru prije skoro dvadesetak godina u De Factu i odličnom At The Drive-Inu, nastavio u spomenutoj The Mars Volti, a tijekom pauza glavnih bendova slagao je vlastite albume. U svo to vrijeme izdao je preko 30-ak albuma, od čega solo u zadnjih godinu, dvije skoro 20, a od svih tih samostalnih radova možda bi se mogao složiti jedan suvisli album, dok je sve ostalo smeće koje nije niti trebalo objavljivati. Ne shvaćam zašto puno bolje funkcionira u pravom bendovskom okruženju, a samostalno, koliko god dobre suradnike uzme (između ostalog je svirao i s Johnom Fruscianteom), njegova progresiva nikud ne dopire.
10. Fun Lovin’ Criminals – “Classic Fantastic” – ne znam očekuje li itko više išta od Fun Lovin’ Criminalsa osim dobre zabave na koncertima na kojima je ionako većina materijala iz prve etape njihove karijere. “Classic Fantastic” je klasičan album benda, s nizom humornih dijelova i opuštajuće atmosfere, ali već sto put prožvakanih i nimalo originalnih ideja i bez pravog, jakog hit singla. Premalo za nekog čiji prvi albumi zvuče kao prave ‘best of’ kompilacije.

Festivali/koncerti/nastupi godine
Što se koncerata tiče, ponuda i dalje raste, dolaze nam vrlo aktualni bendovi od kojih neki potvrde svoj status, a drugi tek dođu pokupiti pare. Bilo je i u tom pogledu velikih iznenađenja, posebno kod nekih ‘repriznih gostovanja’. Neka velika inozemna gostovanja su me igrom slučaja zaobišla, ali nimalo ne žalim za tim jer sam bio na onom što me u potpunosti zanimalo. Bilo je i tu nešto slabijih trenutaka poput prvog dijela koncerta Lambchopa gdje bih zaspao koliko je bilo dosadno samo da su stolice bile malo udobnije, ali ostalo što sam vidio i čuo je za svaki respekt.

Festivali su posebna i bolna priča jer su jedino oni nazadovali u protekloj godini. Nastalo je nekoliko novih i zanimljivih projekata koji tek moraju suživjeti punim plućima (držim fige da im uspije jer time mogu samo obogatiti koncertnu godinu), ali neki stari su se ugasili ili su pred samim gašenjem što je velika šteta.

Neki su si sami krivi poput Radara (nedefiniranost publike kojoj se obraćaju) i Rokaja (bespotrebno bacanje vlastitog imidža u bescjenje dijeljenjem besplatnih karata prije dvije godine), dok za mnoge druge nedostaje više interesa od strane kulturno-političkih ustanova koje bi trebale poticati razvoj popularne glazbe. To bi se u prvom redu odnosilo na Žedno uho u čijoj smo organizaciji proteklih godina dobili cijeli niz odličnih koncerata koji su kulminirali odličnim koncertom The Nationala u zagrebačkom Boćarskom domu krajem godine.

Ipak, najveći glazbeni festival u nas je još uvijek INmusic što su dokazali i prošlo ljeto. Od svojih početaka na Šalati, izrasli su do trodnevnog festivala koji sakuplja respektabilna svjetska imena što je finalnim danom kulminiralo s nizom odličnih nastupa od kojih valja istaknuti The Flaming Lipse, jedno od najboljih gostovanja koje sam u životu pohodio. Prošle godine je line-up bio nešto ‘kraći’ od godine prije, posebno što se tiče world musica, ali je pružio sve ono što su ljubitelji glazbe i očekivali od njega. Osim The Flaming Lipsa s INmusica ću posebno pamtiti i nastupe sada već zagrebačkih miljenika Flogging Molly koji su još jednom potvrdili status velikih zabavljača, te live sekciju Penduluma koji su mnogo bolje spojili drum’n’bass, nu-rave i rock distorzije od The Prodigya prije nekoliko ljeta.

U istoj organizaciji, ali van samog festivala, Zagreb je ugostio i Boba Dylana i Editorse koji su uvelike popravili dojam sa svojih prvih nastupa u Hrvatskoj. Kad se sjetim ‘muke po Varaždinu’ nakon odličnog nastupa Manicsa, pitam se kako sam bio uopće nagovoren na istu ‘muku’ s Dylanom na Šalati, ali ovog puta je Dylan bio potpuno drugačije raspoložen. Plesao je, mijenjao instrumente, svirao neke od najvećih hitova… Jednostavno, stvorio je atmosferu kakva se i očekuje od jednog od najvećih glazbenika svih vremena, pa se može postaviti pitanje ‘Što li mu je bilo one oblačne večeri na sjeveru Hrvatske?!’. Editorsi su malo drugačija priča jer su bili na samom festivalu u popodnevnim satima što nikako nije odgovaralo njihovom tipu glazbe. Povratak u Zagreb, samo nekoliko stotina metara dalje u klupske prostorije, je bio pravi potez jer su tim koncertom Editorsi pokazali zbog čega su toliko popularni. Samo je bila malo čudna atmosfera zbog dana žalosti i početka minutu poslije ponoći već radnog ponedjeljka.

Drugi, a zapravo po mnogo čemu prvi Mars festival u svibnju je donio jedan od najboljih nastupa cijele sezone, Skunk Anansie. Vjerojatno se još malotko sjeća početaka u Tvornici, pa se može reći da je mijenjanje lokacije u dvorište Močvare bio pravi potez. Niz zanimljivih imena popraćenih odličnim domaćim snagama bila je odlična predigra za sve što se kasnije tog ljeta očekivalo, a Skunk Anansie su dokazali da su jedna od najvećih rock atrakcija s vjerojatno najboljom frontmenicom na svijetu jer što je Skin radila da zabavi publiku, malotko radi. Povijest Skunk Anansie bi se lagano moglo svesti pod pojam ‘frontmenski sindrom’ jer se na vrhuncu slave Skin povukla iz benda i krenula u samostalnu, ne baš uspješnu karijeru. Kako svaka ptica svojem jatu leti, tako je i Skin zaključila da je bilo dosta biti outsider, da je vrijeme za povratak… Povratak je donio veliku turneju, ‘best of’ kompilaciju, a potom i regularni album, a sve je začinjeno odličnim koncertom uz Savu. Pravim rock spektaklom dokazali su da najbolji dani nisu nužno za njima.

Nakon zanimljivog i nadasve osebujnog side projekta polovice The Bad Seedsa s dva albuma od kojih su oba konkurirala za albume godine, bilo je logično otputovati u Deželu vidjeti kako to zvuči uživo, budući da su bili tako blizu (a tako daleko). Križanke su bile podosta uspavane i nezainteresirane za grindermanske distorzije (vjerojatno su mnogi ‘Europljani’ očekivali da će Grinderman ipak svirati pjesme s repertoara Nicka Cavea), a bend je pružio svoj trenutni maksimum. Koliko god je Cave frontmen i ovog benda, Warren Ellis se pokazao kao luđak dana s nizom improvizacija od kojih je zaboljela glava. Sve u svemu, vrlo intrigantan izlet u Ljubljanu.

Od ‘malih koncerata’ ovdje bih istaknuo zagrebački koncert Ted Leo & The Pharmacistsa. Teatar &TD se pokazao kao dobra procjena organizatora jer je bio taman fino ispunjen za najvjernije štovatelje Leovog rukopisa. Ono što ispucava na albumima, ispucao je kroz sirovu energiju i uživo čime zaslužuje palac gore u nadi da će nas ponovno posjetiti u dogledno vrijeme.

Za kraj u bogatoj koncertnoj sezoni uzeo bih u obzir sve druge koncerte/nastupe/festivale. Neke sam posjetio, neke nisam, ali je bitno da postoji toliko široki spektar koncerata u kojem se svatko može naći. Mnogi su zanovijetali zbog izgradnje velikih dvorana po Hrvatskoj, a upravo Arena Zagreb je pokazala koliko je tako nešto bilo neophodno za održavanje mnogih jačih produkcijskih manifestacija. Počevši od glazbe gdje su već nastupale najveće inozemne zvijezde, ali i turbo narodnjaci i estradnjaci napunivši ju do maksimuma, sportski događaji također privlače veliki broj posjetitelja na Lanište, a tu su još i mnoge druge manifestacije poput raznih sajmova, cirkusa i slično. Da, trebaju nam dvorane i treba ih puniti kvalitetnim programom jer tako će svi biti na dobitku, vlasnici zbog utrženih para i mi, krajnji korisnici, zbog uživancije koje nam pružaju ti programi. Možda neki od koncerata nisu ispunili maksimum koji smo očekivali od njih, ali sve ne može biti idealno, za to postoji i druga prilika za koju sam siguran da će doći jer imamo gdje ugostiti najveće.

Glazbeni showovi
Dugo vremena se govorilo kako žene nemaju šanse za pobjedu u nekom TV showu, ali proteklih godina se očito to promijenilo. Iskreno, meni je najzanimljivije gledati početne emisije kada vidim kakvi se sve blesani javljaju na audicije, dok se kasniji live showovi svode na sličnu šablonu ‘svi ste super i za mene ste pobjednici’ od svakog člana žirija. Ovogodišnje pobjednice dvaju glavnih takvih showova, Kim Verson i Viktorija Novosel, su kao nebo i zemlja.

Nekako sam dojma da je Kim pobijedila samo zato što je od početka bila Tonyev favorit i simpatičan je curetak (mogli bismo ju proglasiti kao Miss simpatičnosti svih dosadašnjih showova), ali mislim da će ju naša glazbena scena ubrzo pojesti. Razlog tome je njena neprilagodba, budući da se najbolje osjeća u pjesmama Zorice Kondže, a loše joj sjedaju ‘modernije pjesmice’. Mislim, kome će biti zanimljiva tinejdžerica koja pjeva pjesme za odrasle?!

Viktorija Novosel je rekla da bi željela krenuti stopama kantautorstva i svaka joj čast ako uspije u tome jer po onom što je pokazala ima karakter i potrebnu karizmu za uspjeh. Na prvi pogled izgleda da nije još jedna u nizu (kao svi drugi pobjednici takvih showova) koja će kupovati pjesme od naših ‘pjesmopisaca’ koji naštancaju na desetke pjesama (‘hitova’) dnevno… Duboko se nadam da će uspjeti.

Nažalost, u tom lošem segmentu pratimo svjetsku scenu, budući da na taj način stvaramo stotinjak ‘zvijezda’ godišnje što se najbolje vidi na regionalnim TV postajama ‘digitalnog doba’, a jednostavno smo premalo tržište za tako nešto. Mnoge takve zvijezde iščeznu kroz sezonu dvije, neki se trude ići od jednog do drugog reality showa da popularnost ostane na kakvoj-takvoj razini, ali bez izvornog talenta sve brzo propadne.

Susan Boyle je jedan od takvih najboljih primjera gdje se jasno vidi da je marioneta glazbenih magova. Ima glas i ništa drugo, pa ju tjeraju da radi svakojake stvari da bude što više u eteru, a ona ne može niti zapamtiti riječi jedne od najpopularnijih božićnih pjesama “Silent Night” koja se nalazi na njenom drugom albumu “The Gift”.

Gdje je tu logika?! Naravno da je nema… To je zabava koja će uvijek privući veliku pažnju, a kvaliteta će se potisnuti u drugi plan, pa zato bi bilo najbolje da se ukinu takvi showovi i krene u vikend izlaske, te se pruži pažnja lokalnim bendovima koji u većini slučajeva imaju više talenata od mnogih s reality showova.

Zaključak…
2010. je za nama. U njoj smo imali mnoštvo glazbenih događanja u kojima smo mogli uživati. Lijepo je bilo vidjeti da je pregršt rock debitanata dobilo svoju šansu od kojih su mnogi iskoristili svoju priliku, iako je bilo i klasičnih autogolova. Recesija je učinila svoje i zatvorila je mnoga vrata, pa se nadam da će mjerodavni pronaći više sredstava za financiranje glazbene pop scene jer je i to dio kulture, te jedan od najboljih promotora države. Sada, kada smo jedna od elitnih top destinacija za ljetovanje, treba iskoristiti svaku priliku. Tu bi se trebali više uključiti i pojedini jaki sponzori/firme jer kao i svugdje u svijetu, tako je i kod nas glazba počela biti jedan od najjačih medija, i to ne samo ona estradnjačka ili praćena u reality showovima.

Za 2011. želim da glazbeno bude barem kao ova s nizom zanimljivih inozemnih gostovanja, s nizom raznolikih festivala gdje bi svatko pronašao djelić za sebe, poneki scenski spektakl koji nije nužno vezan uz samu glazbu jer jedino tako možemo još više napredovati. Od inozemnih albuma su najavljena mnoga velika izdanja, dok na domaćem terenu također očekujem od nekoliko važnih bendova da izdaju nove materijale, a nadam se da će se nastaviti trend promoviranja mladih jer na mladima svijet ostaje.