Mogu li Crosby, Stills and Nash spasiti hrvatsku omladinu?

1907

U našem narodu Padova je u Italiji mjesto duhovnog, fizičkog i moralnog ozdravljenja.

Svoju rekuperaciju je svojevremeno opisao Arsen Dedić, a u subotu 3.
listopada 2015.
, potpisnik ovih redaka je imao jednu od svojih mnogih
fantazija na temu “Što? Ako? Kad bi…“, jer je padovanski
koncert trija Crosby, Stills and Nash u Geox Areni posjedovao obilje
onog što Hrvatskoj tako puno nedostaje
.

A što Hrvatskoj fali? Par dana prije objavljeni su rezultati istraživanja provedenim nad hrvatskim maturantima, i, osim ako nije riječ o jednoj kolektivno organiziranoj okrutnoj šali od strane naše vickaste maturantske populacije, hrvatska budućnost je u gadnom problemu. Netolerancija na drukčijost, na drugo mišljenje, na drugu vjeroispovjest, sklonost revidiranju povijesti i zataškavanju zločina su opasan znak da ulazimo u još veći mrak u tunelu.A onda, na koncertu, na bisu, stari hipiji Crosby, Stills & Nash otpjevaju “Teach Your Children“, pjesmu zaraznog refrena koja je nastala kad je Nash vidio sliku djeteta s igračkom ručne bombe, i jedino što mi pada na pamet je da bi cijela Hrvatska trebala doći u Padovu na malo duhovnog ozdravljenja. Katedrala sv. Ante je predivna, kao i koncert rođenog Teksašanina Stillsa, rođenog Engleza Nasha i rođenog Kalifornijca Crosbya, a hrvatski maturanti bi mogli mnogo naučiti iz stihova i apokaliptičnih slika pjesme “Wooden Ships” (nakon teškog stradanja preživjeli vojnici suparničkih strana odbijaju ići u novi rat, zajedno se hrane bobicama i pitajući se usput: “Tko je pobijedio?“) ili pak straha od huškačke medijske psihoze “Long Time Gone”, zloupotrebe vjere u “Cathedral” koje su također izvedene na koncertu uz već načetu, ali na momente još uvijek očuvanu vokalnu briljantnost Crosbya, Stillsa i Nasha. Nash je mrvicu više od ostalih komunicirao s publikom, Crosby je najviše podsjećao na stare dane, a Stills?Svi koji su uživali u solažama Davida Gilmoura u Puli (a bilo ih je mnogo!), uživali bi u gitarističkom umijeću nepravedno zapostavljenog Stephena Stillsa, čovjeka s kojim su svirali Hendrix i Clapton i koji su ga proglasili sebi ravnim gitaristom. Dodamo li još da je Stills, prema vlastitom priznanju, dugo vremena bio pjevački uzor jednom Robertu Plantu iz Led Zeppelina, te da su ga ‘samplirali’ Public Enemy, a pjesme pjevali Isley Brothers i Aretha Franklin, možemo se složiti da su to više nego solidne reference da ga se vidi uživo.

Prsti ga služe jako dobro – čovjek i u sedamdesetoj godini života ima magiju da bljesne i zasjeni mlađe kolege po instrumentu, dok s pjevanjem stvari stoje lošije. Glas mu je pucao pri kraju, no to su ipak pokrivali Crosby i Nash. Nash se držao vrlo decentno, a Crosby je, nakon dekada provedenih u nesportskom načinu života, zvučao kao da je pjevanjem zadovoljio olimpijsku normu.

Muziku podržava

Svaki od članova je imao i svoju solo-točku: Nasheva je bila njegova nova kompozicija “Found Myself At Last” i zvučala je kao bilo što s njegove solo-ploče “Songs For Beginners”: fragilni, refleksivni folk rock punjen dječačkim zanesenim pristupom je kolač koji nismo očekivali, a ispao je jako fin.

I kad je pri kraju koncerta kompletna rasprodana dvorana (po vlastitoj, odokativnoj i vrlo netočnoj procjeni par tisuća duša) zaorila “Teach Your Children Well“, a legendarna trojka samo digla ruke, Crosbyu se samo brk nasmiješio, osjetio sam tračak svjetla u onom tunelu s maturantima. Osjetio sam proaktivnu glazbu, onu hrabru, koja se nenasilno suprotstavlja, onu koja vjeruje u istinu i konfrontaciju, onu koja vjeruje da se pjesmom može promijeniti svijet. Da, nekadašnja hipi-generacija je u svojoj predpenzionerskoj dobi postala poprilično militantna, no Crosby, Stills & Nash i dalje vode svoju borbu do zadnjeg napuklog glasa.

Samo da se zna, publika u Padovi je bila vrlo heterogena: bilo je tu originalnih hipija, zatim nostalgičara za svojom mladosti, ali i vrlo mladih ljudi, koji su poneseni magičnim višeglasjem koje su čuli na albumima “Crosby, Stills and Nash”, “Deja Vu” (snimljen s Neilom Youngom) ili pak “CSN” iz 1977. odlučili čuti ove sjajne kantautore u jeseni svog života. I nitko od njih nije požalio, kad su izvorni duh zdravog kritičkog razmišljanja, sloboda govora i misli i danas vrlo tražena roba, naročito u vremenu korporativnog kapitalizma i ministarstva straha, kad svatko može misliti ono što mu netko drugi kaže da treba.

Crosbya, Stillsa i Nasha, dakle, hitno u školske kurikulume, ne samo iz engleskog jezika, nego iz glazbene kulture (ovakva višeglasja su imali The Beach Boysi, The Mamas and The Papas i eventualno još netko), a bome i iz etike, odnosno, građanskog odgoja, da djeca konačno doznaju kako se postaviti pred medijskim manipulacijama i industrijom mržnje. I uvijek je ljepše čuti pjesmu sa stihovima “Our house is a very, very,very fine house”, nego sa “Za dom spremni”.

2 Shares
Muziku podržava