U našem narodu Padova je u Italiji mjesto duhovnog, fizičkog i moralnog ozdravljenja.
Svoju rekuperaciju je svojevremeno opisao Arsen Dedić, a u subotu 3.
listopada 2015., potpisnik ovih redaka je imao jednu od svojih mnogih
fantazija na temu “Što? Ako? Kad bi…“, jer je padovanski
koncert trija Crosby, Stills and Nash u Geox Areni posjedovao obilje
onog što Hrvatskoj tako puno nedostaje.
A što Hrvatskoj fali? Par dana prije objavljeni su rezultati istraživanja provedenim nad hrvatskim maturantima, i, osim ako nije riječ o jednoj kolektivno organiziranoj okrutnoj šali od strane naše vickaste maturantske populacije, hrvatska budućnost je u gadnom problemu. Netolerancija na drukčijost, na drugo mišljenje, na drugu vjeroispovjest, sklonost revidiranju povijesti i zataškavanju zločina su opasan znak da ulazimo u još veći mrak u tunelu.
Prsti ga služe jako dobro – čovjek i u sedamdesetoj godini života ima magiju da bljesne i zasjeni mlađe kolege po instrumentu, dok s pjevanjem stvari stoje lošije. Glas mu je pucao pri kraju, no to su ipak pokrivali Crosby i Nash. Nash se držao vrlo decentno, a Crosby je, nakon dekada provedenih u nesportskom načinu života, zvučao kao da je pjevanjem zadovoljio olimpijsku normu.
Svaki od članova je imao i svoju solo-točku: Nasheva je bila njegova nova kompozicija “Found Myself At Last” i zvučala je kao bilo što s njegove solo-ploče “Songs For Beginners”: fragilni, refleksivni folk rock punjen dječačkim zanesenim pristupom je kolač koji nismo očekivali, a ispao je jako fin.
I kad je pri kraju koncerta kompletna rasprodana dvorana (po vlastitoj, odokativnoj i vrlo netočnoj procjeni par tisuća duša) zaorila “Teach Your Children Well“, a legendarna trojka samo digla ruke, Crosbyu se samo brk nasmiješio, osjetio sam tračak svjetla u onom tunelu s maturantima. Osjetio sam proaktivnu glazbu, onu hrabru, koja se nenasilno suprotstavlja, onu koja vjeruje u istinu i konfrontaciju, onu koja vjeruje da se pjesmom može promijeniti svijet. Da, nekadašnja hipi-generacija je u svojoj predpenzionerskoj dobi postala poprilično militantna, no Crosby, Stills & Nash i dalje vode svoju borbu do zadnjeg napuklog glasa.
Samo da se zna, publika u Padovi je bila vrlo heterogena: bilo je tu originalnih hipija, zatim nostalgičara za svojom mladosti, ali i vrlo mladih ljudi, koji su poneseni magičnim višeglasjem koje su čuli na albumima “Crosby, Stills and Nash”, “Deja Vu” (snimljen s Neilom Youngom) ili pak “CSN” iz 1977. odlučili čuti ove sjajne kantautore u jeseni svog života. I nitko od njih nije požalio, kad su izvorni duh zdravog kritičkog razmišljanja, sloboda govora i misli i danas vrlo tražena roba, naročito u vremenu korporativnog kapitalizma i ministarstva straha, kad svatko može misliti ono što mu netko drugi kaže da treba.
Crosbya, Stillsa i Nasha, dakle, hitno u školske kurikulume, ne samo iz engleskog jezika, nego iz glazbene kulture (ovakva višeglasja su imali The Beach Boysi, The Mamas and The Papas i eventualno još netko), a bome i iz etike, odnosno, građanskog odgoja, da djeca konačno doznaju kako se postaviti pred medijskim manipulacijama i industrijom mržnje. I uvijek je ljepše čuti pjesmu sa stihovima “Our house is a very, very,very fine house”, nego sa “Za dom spremni”.