Nakon posljednja dva albuma “Indigo” i “VII“, zagrebačka art-rock grupa Boa uskoro će objaviti i koncertno predstaviti novi uradak koji nosi naziv “Dok glazba traje“.
Uz Mladena Puljiza na vokalu, Slavka Remenarića na gitari i Zvonimira Bučevića Buča na basu, u bendu je već neko vrijeme i nova pjevačica Petra Oreč.
Jedna od najnovijih, a za vas i nešto neobičnijih suradnji je ona s Remi…
Po meni, suradnja s Remi je nešto potpuno logično. Remi je nama po senzibilitetu jako bliska, urbana, obrazovana mlada žena i rad s njom u studiju i prilikom snimanja videa je bilo pravo zadovoljstvo. Po snazi emocija i interpretaciji na momente me jako podsjetila na našu suradnju s Josipom Lisac.
Na novom albumu se nalazi suradnja s Ivanom Kindl, na staroj pjesmi “Svi tvoji poljupci”…
Ta snimka je nastala neposredno nakon izdanja našeg prethodnog albuma “Indigo” na kojem smo na dvije pjesme surađivali s Ivanom, tako da smo ovu obradu naknadno dodali kao bonus materijal.
Jeste li s ovim suradnjama ciljano htjeli doći do neke nove publike ili postići jedan komercijalniji prizvuk kojim bi se lakše smjestili kao redoviti gost na radio postajama?
Ove suradnje su posljedica otvorenosti benda koji je u svojoj karijeri surađivao s jako puno različitih umjetnika. Konkretna pjesma “Daleko u proljeće” je od početka rađena kao duet. Prilikom posjeta Domu za djecu s problemima u ponašanju u Savskoj, gdje smo ispred HGU bili Remi, Buč i ja, čuo sam Remi kako pjeva i to me oduševilo.
U preko 30 godina karijere dosta često ste pomicali granice svog izričaja. Smatrate li da ste sada sa zvukom postigli ono što želite ili tu i dalje ima mjesta za eksperimentiranje?
Uvijek ima mjesta za eksperimentiranje, a sa Scholzom, bend zvuči upravo onako kao sam godinama priželjkivao.
Početkom ’80-ih se puno toga događalo, promijenili ste putanju kojom ste isprva krenuli, snimili 3 albuma uzastopce u Švedskoj, a onda je uslijedila pauza…
Pa, pauze su posljedica nekakvih profesionalnih obaveza koje smo Slavko i ja imali (ja sam nekoliko godina živio u inozemstvu, pa i fizički nije bilo moguće održati bend). Ukratko, municije ima još dosta i od grupe Boa se može očekivati još novih materijala.
Sada ste uhvatili tempo jer je posljednjih nekoliko albuma uslijedilo podosta brzo jedan za drugim…
Mi snimamo kad osjećamo, što za reći…
Kako je na vas utjecala smrt Davida Bowiea? Mnogi kažu da je s njegovim odlaskom umro i dio njihove mladosti, a i vi ste isto uz njega odrastali i stvarali vlastitu glazbu…
Pa da, i mi smo osjetili veliku prazninu njegovim odlaskom. Bio sam zaista iznenađen viješću o smrti jer sam koji dan prije slušao “Blackstar” i on me je oduševio. Puno smo ga slušali u mladosti, mene je posebno jako dojmila njegova Berlinska trilogija… Tih sam godina i dosta boravio u Berlinu pa sam zaista mogao osjetiti i Zeitgeist toga podijeljenoga grada i vremena. Bio je i jest veliki umjetnik.
Kakva su vam sjećanja na tu davnu 1990., kada ste nastupili kao njegova predgrupa na Maksimiru?
Dijeliti pozornicu s Bowiem je poseban osjećaj, pogotovo u vlastitome gradu i kvartu. Čuo je našu tonsku probu i njegova pohvala nam je jako puno značila.
A kako vam je svirati pred publikom danas u klubovima kao što su Katran, Vintage i Tvornica u usporedbi s recimo nekadašnjim kultnim klubovima Kulušić i Lapidarij?
Iako je danas i vrijeme, pa i klubovi, potpuno drugačije, u svakom pogledu, mi još uvijek uživamo svirati live. I to se do dan danas nije promijenilo. Svakom je muzičaru drago kada svira pred krcatim klubovima, posebno kada publika, a nerijetko mlađa, zna tekstove i pjeva pjesme 30-ak godina stare. Tada naše bavljenje glazbom dobiva puni smisao.
Evo i Vintage sada ponovno dolazi na red, kakav koncept ste osmislili za tu predstojeću večer koja se bliži?
Ulaznice se odlično prodaju, mi marljivo vježbamo i očekujemo odličnu ‘zabavu’… Svirat ćemo, osim pjesama s novog albuma “Dok glazba traje”, i mix pjesama naše cjelokupne muzičke karijere…
I što dalje nakon tog nastupa i novog albuma?
Očekuju nas koncerti diljem regije, Vintage u Zagrebu je početak toga niza….