Milan Glavaški (Rebel Star): “Regionalna scena nam nikad nije bila toliko jaka”

Jedan od najljepših regionalnih albuma proteklih godina potpisali su Rebel Star, pomalo čudna grupica ljudi koja dolazi sa svih strana svijeta, pjeva na srpskom jeziku, a živi u Mađarskoj.

Album “Reka” im je četvrti album u karijeri i slobodno možemo reći da je sve sjelo na mjesto baš kako treba. Kako i ne bi, kad su danas u bendu redom vrsni glazbenici koji imaju poduži glazbeni staž, a sve je pod palicom vođe benda Milana Glavaškog.

Sama promocija albuma tek je započela, odsvirali su nekoliko koncerata, među kojima i veliki festivalski na Szigetu, a dok čekamo zagrebački koncert, 19. rujna u Tvornici kulture, donosimo razgovor s Milanom.Kako bend Rebel Star funkcionira?
Trenutna postava Rebel Stara je najstabilnija do sada, traje od travnja 2012. Sada se već toliko razumijemo da većina pjesama uživo zvuči bolje i ponekad magično, što teško možeš prenijeti na studijsku snimku. Članovi su dva Engleza, dva Mađara i ja, nacionalno i religiozno neopredijeljen. Bilo je teških momenata kada nisam mogao svirati i ti ljudi su me vraćali u igru. Mislim da oni iskreno vole moju muziku i da uživaju u prijateljstvu.Tko danas sve svira u bendu i kako su postali članovi?
Ashley Brees komponira, pjeva i svira gitaru, Mike Kentish svira bas i pjeva prateće vokale. Njih dvojica su došli 2012. da me intervjuiraju za radio Q u Budimpešti i ostali su u bendu. Attila Prikler je moj stari prijatelj i bubnjar još od 2006. Attila i ja snimamo pjesme tako što mu nikada ne objasnim ništa. Odsviramo pjesmu par puta i on točno zna što treba napraviti. Tu je i Csaba Marinka, čovjek zadužen za Hammonde, Wurlitzere i vino.Nedavno je izašao album “Reka“. Jesi li uspio pronaći nekoga tko ima bilokakvu zamjerku na album?
Vidim svog najgoreg kritičara svaki put kada se pogledam. To je dovoljno.Koliko ti znači kad to što te kritika toliko prihvatila?
Znači puno, najviše to što su sve kritike izuzetno dobre, ali nalaze nešto drugo za što se uhvate. Većina ih ima neku omiljenu, tj. najveću pjesmu na albumu, i svaki put je to druga pjesma, govori mi da mnoge pjesme duboko dotiču ljude. Poštujem dobru i lošu kritiku, mislim da je to sve potrebno jer ne želi svatko da sjedi i preslušava milijun novih izdanja i radi playliste. Mislim da većina ljudi i dalje želi dobiti dobar i znalački upakirani tekst.Dosad je bilo svega nekoliko koncerata. Je li i publika prihvatila nove pjesme jednakom mjerom?
Jesu, iako to ovisi od situacije do situacije. Prije godinu-dvije počeli smo s dužim i dinamičnijim koncertima i puno energije ulažemo u pripremu. S četiri albuma i repertoarom obrada za još jedan album, bend ima 50-tak pjesama koje možemo sklopiti dobro ili loše i ako smo pametni, znat ćemo pogoditi žicu svaki put. Svaki koncert sviramo kao da nam je posljednji. Uskoro ćemo ponuditi i publici da sklopi set-liste.

Uskoro imaš i nastupe preds hrvatskom publikom…
Dogovorili smo par koncerata u Hrvatskoj, uskoro više o tome. Bit će fenomenalno jer sviramo tamo gdje je dobar zvuk, a ovom bendu to baš treba. Ne smijem puno otkrivati, prepustit ću to organizatorima.

Vratimo se albumu… Na novom albumu ste sve odsvirali na analognoj tehnici, te potom producirali. Što je takav način snimanja donio ploči?
Isto kao i na prethodnom, imamo neki stari magnetofon i miksete kroz koje ide sve prije nego što konvertiramo u digitalni format za miks. To ne možete nazvati analognim snimanjem jer ipak miksamo digitalno, prije je neki hibrid dobroga iz oba svijeta. Ono što je istinski drugačije od prethodnih ploča je da smo sve pjesme snimili kao bend uživo, pa onda ponovno pjevali i dorađivali nešto instrumenata. To je doprinijelo klupskom zvuku albuma i zadržalo dinamiku.

Kako to da je album prvo pušten digitalno te nakon mjesec i pol dana objavljen i službeno u fizičkom obliku? Mnogi bi se bojali da tako neće prodati niti jedan CD/ploču…
Apsolutno se ne bojim prodaje jer je vrlo minimalna i kontrolirana. Napravili smo samo stotinjak CD-a i naručili isto toliko vinila, pa ako bude potražnje, lako ćemo ih tiskati još. Imamo i super majice za fanove. Jasno nam je da sve mora na streaming servise, YouTube, itd., a naš album možete naći na doslovno svim online ‘pijacama’. Imamo i naš web shop. Hajde, sada u šoping.

Jesu li diskografi još uvijek potrebni ili možeš sve sam napraviti putem raznoraznih internetskih servisa?
Netko je potreban da promovira bend i da organizira, da prodaje, pakira, probije se do radija i medija za intervjue, taj netko možda nije izdavač, ali je užasno potreban bendovima. Mnogi bendovi i autori to sve rade sami. Problem je što nisu dobri u marketingu, izgube dragocjeno vrijeme i energiju na nešto što nema veze s tim jesi li bolji autor i izvođač. Treba im pomoć, ali je ne traže jer misle da će izgubiti pare.

Prvi dio albuma je nešto brži, a drugi nešto laganijeg karaktera. Koliko ti je bitan raspored pjesama na albumu?
Album je kao rijeka. Obratite pažnju i vidjet ćete da kreće brzo i nervozno, pa intenzivno preko kamenja, pa se širi, vrluda, usporava, da bi na kraju imala neko blues finale. To je sve namjerno poredano i meni je to jako bitno kad slušam albume. I dalje mi je album od 30-40 minuta muzike najljepša umjetnička forma, ima cjelinu, obilježava jedan period, te otvara i zatvara priču. Svi koji misle da je album kao forma mrtav i da treba samo tresti singlove, samo naprijed braćo…

U tekstovima pjesama se osjeća da mnogo inspiracije crpiš na putovanjima… Koje ti je putovanje ostalo u najljepšem sjećaju i zašto?
Uh, mnogo toga, volim duge putove autom i široke kadrove. Imao sam sreću da vidim dosta toga. U sjećanju su mi prije slike nego događaji… Dolina Yara kod Melbourna, kukuruzi u Pensilvaniji, ravna Vojvodina i rijeka Tisa, obožavam Brač kada kreneš iz Supetra ka Bolu kolima, naša putovanja kroz Virginiju noću satima bez ikoga na putu, San Francisco u magli, sjeverna Italija, Shanghai u kojem ne vidiš sunce od smoga… Najčešće ne slušam muziku kada gledam te slike, nego počnem raditi neke nove pjesme.

Kalifornija je također čest motiv u tvojoj karijeri. Smatraš li Ameriku i Kaliforniju ‘obećanom zemljom’?
Ne smatram Ameriku obećanom zemljom, niti mislim da je Kalifornija ljepša od Jadranske obale. Svi iole razvijeni narodi i zemlje polako postaju konzumerski narkomani. Uskoro ćemo svi imati isti postotak predebelih, dijabetičara i djece bez offline identiteta… U takvom svijetu je svejedno gdje si pod uvjetom da su ti neke osnovne potrebe ispunjene. Problem je što su horde ogavnih političara mnoge narode osiromašile toliko da im je ukinuto i osnovno.

Planiraju li se kakvi spotovi?
Upravo snimamo spot za “Drugi san” u režiji Andreje Vajde iz Beograda, onda ćemo nešto uživo iz studija, pa još jedan spot. Imamo planove za live session u Studiju 6 u Beogradu i tko zna što.

Koliko Mađari shvaćaju Rebel Star? Svirali ste na Szigetu…
Nikako, nitko živ ne zna za nas u Mađarskoj. Zapravo zna nešto malo ljudi što dođu na naše javne probe u klubu Potkulcs. Jednostavno ne pjevamo na mađarskom i to nam odstrani 90% šanse, a onih 10% nam ubije to što ne pjevamo na engleskom. U Mađarskoj je sve u tekstu i nekim teškim porukama, naravno na mađarskom.

Postoji li motiv/želja da jednog dana snimite album i na mađarskom jeziku?
Stoji ta želja, imamo i par tekstopisaca koji bi upakirali moje tekstove, međutim nikako da nađemo vremena.

Koji bendovi su ti favoriti s regionalne scene?
Regionalna scena je marginalizirana od strane folka i pop folka i folk popa i disko folk popa s uplivima heavy metal folk popa. Te grand produkcije su rezervirale prostore, medije i ljude iz industrije i ne puštaju ih. A scena nije bila ovako jaka odavno. Imamo puno dobrih momaka i djevojaka. Cijeli taj kantautorski val je sjajan zato što tih stotinjak regionalnih autora ukupno pišu oko tisuću novih pjesama i drže stotine koncerata godišnje. Ne bih nabrajao, imate Facebook stranicu koja se bavi mladim autorima u regiji, mislim da se zove Kantautor. Pored njih imamo i bendove iz devedesetih koji traju, ali je rijetko tko od njih uspio istinski napredovati. Jarboli su jedan od rijetkih bendova koji je uspio u tome…

Što bi rekao, koji album ili pjesma je promijenila tvoj život?
“Double Fantasy” Johna Lennona kada sam bio mali i “Music from Big Pink” The Banda kada sam bio veliki.

Da sad imaš priliku, bi li išta mijenjao u svojoj glazbenoj karijeri?
Mijenjao bih naravno, bio bih Burt Bacarach. Šalu na stranu, mislim da sam kretao i stao previše puta, ali to je život i nije lako ako se profesionalno baviš nečim što s muzikom nema veze, podižeš obitelj i trudiš se da se ne srušiš od umora.

Kakvi su daljnji planovi? Kako s Rebel Starom, tako i s tvojim drugim projektima?
Planovi su samo s Rebel Starom, sviramo, snimamo nove pjesme, družimo se s divnom publikom i imamo koncerte za pamćenje.