Prava doom metal poslastica od koncerta pred samim je vratima.
Za tjedan dana, točnije 28. rujna, zagrebački Vintage će napokon ugostiti doom metalce Yob iz dalekog Oregona, uz potporu kalifornijskog dua Black Cobra.
Bend je 1996. osnovao vokal i gitarist Mike Scheidt i kroz nekoliko promjena u line-upu te nakon kreativne pauze od 2006. do 2009. uspostavio postavu s Aaronom Riesebergom na bas gitari i Travisom Fosterom na bubnjevima.
Svakim novim izdanjem, sve više ste prepoznati i od strane kritike, a ne samo od slušatelja. Prije dvije godine ste čak završili u časopisu Rolling Stone. Kako se osjećate zbog toga?
Čast nam je što smo prepoznati i dobro prihvaćeni od strane kritike, kako od strane fanova tako i od novinara. Naša muzika je završila na nekim nevjerojatnim mjestima, poput ‘best of’ liste Rolling Stonea koji si spomenula. Mi još uvijek smatramo da smo mali bend koji evoluira i jako se trudi postati još bolji. Iako smo zahvalni zbog pozornosti koju smo dobili, ne možemo se previše zadržavati oko medija, i dobrih i loših kritika. Naša je odgovornost da u ovom trenutku sviramo dobro i stvaramo najbolju glazbu koju možemo. A tako i nadalje, uvijek.
Sjećam se prije 10 godina kada sam prvi puta čula “Elaborations of Carbon”, automatski sam pomislila “nešto je posebno oko ovoga benda”, a čini se da su stvari i postale ozbiljnije s kasnijim izdanjima kao što su “Atma” i “Clearing The Path To Ascend”. Što je po tebi pojačalo taj interes kod šire publike i na koji si album najviše ponosan?
Ne znam ti reći zašto su se ljudi zainteresirali toliko za nas tijekom godina. Mogao bih reći ono što su mi ljudi rekli, ali te stvari bi čudno zvučale kada bi dolazile iz mojih usta. Ono što znam je da smo jako strastveni oko glazbe, imamo pozitivne namjere, nastojimo se povezati s drugim ljudima i sviramo što je moguće žešće uživo. Nemam naš najdraži album. Za svaki smo dali sve od sebe i nastojim prihvatiti svaki kakav zapravo je. I dalje je super osjećaj svirati većinu materijala s tih sedam albuma, i mislim da je starija muzika uz te novije pjesme koje pišemo još uvijek vitalna.
Super je i za vidjeti Yob unutar Neurot Recordings obitelji. Kakvog je utjecaja ta promjena imala na bend?
S Neurot je divno raditi. Naravno da smo i ogromni fanovi Neurosisa, a Neurot kao izdavačka kuća reflektira taj duboki kodeks časti kroz koji se glazba Neurosisa predstavlja. Sve je odlično otkad smo počeli raditi s njima.
Čini se da je duhovni balans također jedna od bitnih stavki, a također znam da si inspiriran i istočnjačkom filozofijom. Koliko je teško stvarati glazbu ovih dana i što ti zna predstavljati prepreku?
Jedini trenuci kada se mučim s pisanjem je kada sam nestrpljiv ili ga pokušavam forsirati. Inspiracija dođe kada dođe. Najbolja stvar koju mogu napraviti je uzeti gitaru u ruke i svakoga dana vježbati. Što više sviram, to je veća vjerojatnost da ću biti na pravom mjestu kada me muza posjeti.
Možeš izdvojiti neke vokale na koje se ugledaš, ali i neke od bendova koji su imali najviše utjecaja na Yob?
U oba slučaja ih je previše za spomenuti, ali vokali i bendovi koji su mi trenutno na pameti, a da su imali popriličnog utjecaja na mene su Dio, Halford, Dickinson, Joni Mitchell, Ozzy, Cisneros, Ross Dolan, David Vincent, Edgy 59, Roberta Flack, Townes Van Zandt, Neil Young, Ian Gillian, Van Morrison, Tony Bennett, Neil Diamond, i bendovi poput Cathedral, Immolation, Pink Floyd, King Crimson, Neurosis, Iron Maiden, Sleep, Dinosaur Jr, Black Flag, Poison Idea, The Wipers, Free, Khanate, The Cure… Lista bi mogla ići u nedogled.
Spomenuo si i Immolation, znači tu je i ljubav prema death metalu. Jednom prilikom si rekao da je mnoštvo tvojih disonantnih riffova pod utjecajem Immolationa? Što i nije čudno jer je “Close To A World Below” zaista remek-djelo…
Ovo i dalje vrijedi za mene, i u potpunosti se slažem s tvojom procjenom oko “Close To A World Below”.
Kada je riječ o riffovima, kako dolaziš do ideja za svaku novu pjesmu? Postoji li neka posebna taktika kojom se koristiš za stvaranje tih teških riffova?
Ne fokusiram se baš toliko na stvaranje teških riffova. Yob nema namjeru nekoga nadjačati po tom pitanju. Zvukovno gledano, mnogo je bendova koji zvuče još ‘teže’ nego Yob. Naš fokus je stvarati riffove koji su u potpunosti inspirirani i imaju svrhu za nas te pritom reflektiraju emociju i inspiraciju iz koje su se rodili. ‘Teška’ glazba dolazi od ‘teških’ ljudi, ali neka od najteže glazbe koju sam čuo je akustična, s nula distorzije. Zaronimo što dublje u sebe i ono što pronađemo smjestimo na vrat instrumenta. To je najbolje što možemo napraviti.
Jesi li vjeran svojoj opremi ili je često mijenjaš?
Nisam ni približno manijak oko opreme kao što sam nekoć bio. Imam dobru opremu, ali se u današnje vrijeme više fokusiram na pisanje pjesama i na tehniku. Za posjedovanje kvalitetne opreme potreban ti je novac. Pojedinac bi trebao raditi mnogo sati i ustrajati sve dok je ne nabavi. Moćan ton je zaista ugodan. Ali ništa od toga se ne može usporediti s umijećem stvaranja pjesama, ni najbolja oprema na svijetu neće nadoknaditi osrednje ideje.Trudim se postati još bolji autor i manje se brinuti o konstantnim izmjenama opreme kako bi dobio još 5 posto tona.
Ostavljaju li učestali odlasci na turneje posljednjih nekoliko godina negativne posljedice na vaše privatne živote?
Turneje definitivno mogu uzeti svoj danak, naročito ako bend vodi ekstreman i nezdrav način života i tulumari do krajnjih granica. Trudimo se napraviti ravnotežu između dobrog provoda i brige za same sebe. Naša publika zaslužuje sve najbolje od nas, što znači da moramo biti oprezni i ne pretjerati s alkoholom, travom, itd. Nakon ove turneje ćemo se smiriti malo, na neko duže vrijeme, kako bismo nadoknadili neke stvari u našim privatnim životima, i fokusirali se na pisanje novoga albuma.
Reci nam nešto o vašoj povezanosti s Toolom? Znam da su vas pozvali da nastupate s njima…
Imamo jako dobrog prijatelja koji je Dannyu Careyu otkrio Yob, a Danny nas je potom otkrio svojim kolegama u bendu. Imamo i određeni broj zajedničkih prijatelja koji su im govorili lijepo o nama. Upoznali smo se, i postali prijatelji s Dannyem, puno prije nego što je došlo do turneje s Toolom. Nikada ih nismo ništa tražili, niti im se nametali. Oni su pitali nas, što nam je bila velika čast.
To ne znači da mislimo o sebi da smo nešto posebno zato što su nas pitali, ne mislimo ništa slično tome. Ti dečki su odlučili izabrati bendove koji im se sviđaju, i mi smo im se svidjeli. Vrlo je jednostavno i iskreno. Nikakva demo izdanja nisu trebala biti dostavljena, nikakvo plaćanje da sviramo ili nešto slično tome. Svi u Yobu smo fanovi njihove muzike i prilika za odlazak na turneju s njima samo je to još i više očvrsnula.
Jesi već razgovarao s Travisom i Aaronom o nekim novim ciljevima unutar benda?
Svi mnogo razgovaramo o tome što bismo voljeli iduće raditi. Nije ništa teško ili natrpano. Strpljivi smo i ne požurujemo ništa. Glazba mora biti na prvom mjestu, što znači da možemo planirati unaprijed sve dok imamo novu muziku koju volimo. To nam je cilj nakon što završimo s nastupima koje imamo ‘bookirane’, da napravimo novi album, nebitno koliko dugo će nam za to trebati.
Osim na novom albumu, na čemu još radite?
Aaron trenutno vrijedno radi na finaliziranju novoga albuma Norska, a ja imam nekoliko projekata na kojima radim uz pisanje nove muzike za Yob. Trudim se što više mogu slijediti inspiraciju za svaku stvar kako se sama predstavlja, ali da opet ne pretjerujem kako bi svaka kreacija mogla biti kvalitetna i realizirana do punog potencijala.
Sada ste na turneji s Black Cobra, pa imamo i jedno pitanje oko nastupa. Kakva očekivanja imate od ove europske turneje i kako biste usporedili europske fanove s onima u SAD-u?
Rafa i Jason iz Black Cobre su naši dragi prijatelji, a s obzirom da je turneja po Americi prošla tako dobro, morali smo to ponoviti i u Europi. A što se tiče očekivanja, uglavnom imamo očekivanja od samih sebe da damo sve od sebe za sve koji dođu na naš koncert, da živimo dobro dok smo na turneji i da se odlično provedemo!
Što se tiče američke i europske publike, razlike su minimalne i ono što svi imamo zajedničko, ljubav prema glasnoj, žestokoj i teškoj glazbi, povezuje nas zajedno na zapanjujuće načine. Kada dolazimo iz druge zemlje, uvijek je nevjerojatan osjećaj kada te ljudi dođu podržati čak i kada si tako daleko od kuće. Ljudi iz svakog grada i zemlje u kojoj sviramo nam pružaju osjećaj dobrodošlice, i taj osjećaj se ne može opisati riječima. Zahvalnost je riječ koja mi svakoga dana pada na pamet.
